Fotografije
biografija
bibliografija
tri intervjua i kusur odgovora
Iza tekstova trebalo bi da stoji ne samo autor,
nego i čovjek. Ne zato da objašnjava ono o čemu piše, nego
da to i živi.
biografija
Nenad Veličković
1962. 02. maj, Sarajevo
Prijepoljčeva 22, e-mail: omnibus@bih.net.ba
web strana: www.velickovic.ba
Oženjen, kćerka.
(Zadnja izmjena: januar 2008.)
Viši asistent na Katedri za srpsku književnost Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, od 01.01.1999.
Magistrirao s tezom Politički teatar Dušana Kovačevića u maju 2006.
Član P.E.N. centra BiH.
BIOGRAFIJA
Urednik magazina VIZIJA, od aprila 2000.
Vlasnik Privatne ustanove Književna radionica OMNIBUS, od 1999. do 2007.
Vlasnik i pokretač studentskog mjesečnika OMNIBUS, od januara 2001. (Izašlo šest brojeva, posljednji juna 2001.)
Vlasnik i pokretač satiričnog sedmičnog lista ALČAK, (izašlo 20 brojeva, od januara 1999. do juna 1999.)
Glavni i odgovorni urednik FAN magazina, od 6.3.1996. do 31.12.1998. godine. Izdavač GIK "OKO".
Član redakcije časopisa Bosanska vila, 1998-2000.
Predavač na WorkShopu Soros Media Centra, Sarajevo, 1995, Mostar 1996, Zenica 1997, Tuzla 1997, Banjaluka 1998, Tuzla 1998.
U Armiji BiH od 23.07.1992. do 06.03.1996.
Sekretar instituta za književnost u Sarajevu, od 1.3.1991. do 23.07.1992.
Profesor u Prvoj gimnaziji u Sarajevu, povremeno, kao zamjena, ukupno dvije godine, od 1987. do 1990.
Završio Matematičku gimnaziju u Sarajevu. 1991. godine. Maturirao vrlodobrim uspjehom.
Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek Jugoslavenska književnost i srpskohrvatski jezik, 1986. godine, ocjenom deset. (Prosjek ocjena 8,66)
Nagrade
Aleko, nagrada na međunarodnom konkursu u Bugarskoj, za priču Đavo u Sarajevu, 1998.
Kako sam poljubio svoj nos, nagrada na TV festivalu u Plovdivu.
Đavo u Sarajevu, najbolja zbirka u 1995. godini, Soroseva nagrada, Sarajevo
Hegel, 2. nagrada za priču, Večernje novine, Sarajevo
Vitez Hipotalamus, 3. Nagrada, konkurs, Britanske ambasade u Sarajevu
Sebastijan i Bosonoga 2. nagrada, konkurs Radio Sarajeva (Za radio-dramu)
Tape, SF, 2. nagrada, konkurs Radio Beograda (Za radio-dramu)
Operacija Makrofilm, komedija, 2. nagrada, konkurs Radio Beograda, 1988. (Za radio-dramu)
Zvukovi jutra Josipa Labuda, 2. nagrada, konkurs Radio Sarajeva (Za radio-dramu)
Odiseja 1990. 1. nagrada, konkurs Radio Beograda. 1990. (Za radio-dramu)
Begstvo u večni grad, SF, 2. nagrada, konkurs Radio Beograda, 1990. (Za radio-dramu)
Krilati jelen, 1. nagrada, konkurs Radio Sarajeva (Za radio-dramu)
Sahib, jedno pismo, radio-dramatizacija za Radio Keln, 2004. (Za radio-dramu)
Srebrna značka Sarajevskog univerziteta za odličan uspjeh, 1986.
Književni susreti, konferencije, predavanja…
“Patriotizam u čitankama”, Predavanje studentima Univerziteta u Halleu, oktobar 2007.
“Patriotizam u čitankama”, Predavanje u Narodnoj biblioteci Srbije, oktobar 2007.
Pontes 2007, Krk, avgust 2007.
Književni susreti Izet Kiko Sarajlić, Sarajevo, septembar 2007.
Globaltika, Gdanjsk, juli 2007.
Književni susreti Andre Malraux, Sarajevo, maj 2007.
Na pola puta, susret pisaca u Užicu, april 2007.
Festival proze, Novi Sad, april 2007.
“Patriotizam u čitankama”, Predavanje studentima Trščanskog univerziteta, mart 2007.
“Patriotizam u čitankama”, Predavanje studentima Ljubljanskog univerziteta, mart 2007.
MEET, susreti pisaca u Sen-Nazeru, Francuska, novembar 2006.
Pontes, 2006, Krk, avgust 2006.
Književni festival Lilehamer, maj 2006.
Na pola puta, susret pisaca u Užicu, april 2006.
Slika drugog u balkanskim književnostima, Naučni skup u Institutu za književnost u Beogradu, decembar 2005.
Festival evropske kratke priče, Vroclav, oktobar 2005.
Pišući Makedoniju (Skoplje, Đevđelija, Ohrid), juli 2005.
Kongres PEN-a, Bled, juni 2005.
Okrugli sto posvećen Danilu Kišu, Beograd SZKD, juni 2005.
Deset godina Dejtona, Sajam knjiga u Lajpcigu, mart 2005.
Festival evropske kratke priče Zagreb, maj 2004.
Književni susret balkanskih pisaca - Solun i Istambul, mart 2004.
Literarni Tandem, Sarajevo - Berlin decembar 2003 - mart 2004.
Bosna literarni ekpres, oktobra 2003. (Zagreb, Bihać, Banjaluka, Tuzla, Sarajevo, Mostar.)
Kolonija pisaca Sićevo, septembar, 2003.
Balkanski Dekameron, Plovdiv, april 2003.
Bun(t)ovna p(r)oza Tuzla, mart 2002.
Kolonija pisaca Čortanovci, septembar, 2001.
Pontes, Krk, Hrvatska, 2001.
FAK, Motovun, avgust 2001.
Trg pjesnika, Budva, 2001.
FAK, Osijek, maj, 2001.
Književni susreti A. Malraux, Sarajevo, septembar 2000.
Pontes, Krk, Hrvatska, avgust, 2000.
Poezija expres, Slovenija, septembar 2000.
Literaturexpres Europa, Lisabon, Madrid, Bordo, Pariz, Lil, Brisel, Dortmund, Hanover, Kalinjingrad, Vilnius, Riga, Talin, Petrograd, Moskva, Minsk, Varšava, Berlin, jun-juli 2000.
Literaturwerkstatt Berlin, književno veče sa Dž. Karahasanom, Miljenkom Jergovićem i Ivanom Lovrenovićem, maj 2000.
Vilenica, Slovenija, 1999.
Pontes, Krk, Hrvatska, 1999.
Pontes, Krk, Hrvatska, 1997.
LUR, Mostar, BiH, 1997.
Književne večeri i čitanja: Banjaluka, Bar, Beč, Beograd, Berlin, Brisel, Budimpešta, Budva, Celje, Čajetina, Dablin, Dingl, Đevđelija, Frankfurt, Gdinja, Hale, Istambul, Kikinda, Konjic, Kragujevac, Krk, Lajpcig, Livno, London, Lublin, Ljubljana, Manhajm, Minhen, Motovun, Niš, Novi Bečej, Novi Sad, Osijek, Pariz, Požarevac, Pula, Rijeka, Sarajevo, Skoplje, Šid, Šipan, Trst, Tuzla, Umag, Užice, Valjevo,Vareš, Varšava, Vroclav, Zagreb, Zlatibor, Zrenjanin.
Bibliografija
a) Knjige
Konačari, roman, Zid, Sarajevo, 1995,
Konačari, Samizdat 1996,
Đavo u Sarajevu, zbirka priča, Dani, Sarajevo, 1996.,
Konačari, Durieux, Zagreb, 1997.
Konačari, Stubovi kulture, Beograd 1998.
Đavo u Sarajevu, Feral Tribune, Split, 1998, 2001
Diario di Maja (prevod Konačara na italijanski, prevela Dunja Orazzi) Editore Riuniti, Rim, 1996.
Logiergaste (prevod Konačara na njemački, prevela Barbara Antkowiak) Volk und Velt Verlag, Berlin 1997.
Gostači (prevod Konačara na slovenački, prevela Zoja Skušek) cf, Ljubljana, 1998.
Diario di Maja, drugo talijansko izdanje, Salani narativa, Rim, 1998.
Sexikon-Sexpresionizam, knjiga sa dva lica, rječnik i zbirka eseja, Omnibus, Sarajevo 1998.
Sarajevski gastronauti, priče o namirnicama koje su Sarajlije primale u humanitarnoj pomoći, ZID, Sarajevo 1999.
Konačari, Omnibus, Sarajevo 1999.
Otac moje kćeri, roman, Bosanska knjiga, Sarajevo, 2000.
Baštata na dešterja mi, (prevod na bugarski Otac moje kćeri, prevela Ludmila Mindova
Fakel 2/3, Sofija 2001.
Otac moje kćeri, Omnibus, Sarajevo, 2002.
Sahib, roman, Feral Tribune, Split 2002.
Sahib, roman, Stubovi kulture 2002, 2004.
Sarajevoi capriccio, (Prevod Konačara na mađarski, prevela Viktorija Radič) Budimpešta 2002.
Konačari, Omnibus, Sarajevo 2003, 2004.
Poezija remontizma/Izdržite još malo, nećete još dugo, izabrane satire, Omnibus, Sarajevo 2003.
Otac moje kćeri, Stubovi kulture, Beograd 2003.
Otac moje kćeri, Omnibus, Sarajevo 2004.
Konački, (prevod Konačara na makedonski, prev. Vesna Acevska) Sigmapres, Skoplje 2004,
Sahib, impresije iz depresije, Omnibus, Sarajevo 2005.
Sahib, impresije iz depresije, (Prevod na slovenački, Đurđa Strsoglavec) cf, Ljubljana 2005.
Lodgers, (Prevod Konačara na engleski, prevela Celia Hawkwswort) Northwestern university press, Evanston, 2005.
Koczownikow, (prevod Konačara na poljski, prevela Dorota Jovanka Ćirilić), Czarne Wolowiec, 2005.
Đavo u Sarajevu, Omnibus, Sarajevo 2006.
Viva SEXICO, Omnibus, Sarajevo, 2006.
Viva SEXICO, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007.
100 zmajeva, Omnibus, Sarajevo, 2007.
Viva SEXICO, Fabrika knjiga, Beograd, 2007.
100 zmajeva, Stubovi kulture, Beograd 2007.
Sahib, impresije iz depresije, Omnibus, Sarajevo 2007.
Sahib, impresije iz depresije, (Prevod na poljskiDorota Jovanka Ćirlić,) Czarne, Waršava 2007.
d) Časopisi, antologije, izbori
Downhill, priča, (prev. na njemački) Lettre International, Berlin, 1995.
Ritter Hypothalamus, priča, (prev. na njemački), Sprache im technischen Zeitalter, 1995.
Der Scout in der S-Bahn, priča, Sprache im technischen Zeitalter, 1995.
Hipotalamus Knight, priča, (prev. na engleski), Internet, 1995.
Sarajevski gastronauti, feljton, Dani, Sarajevo, 1994 - 95.
Fin de siecle, serija priča, Večernje novine, Sarajevo, 1995.
Đavo u Sarajevu, priča, Večernje novine, Sarajevo, 1995.
Staklo, priča, Večernje novine, Sarajevo, 1995.
U policiji, Večernje novine, 1995.
Dva, pet, osamnaest, priča, Sarajevo, Lettre international, 1995.
Jedan život, Priča, Lica, Sarajevo,1996.
Vitez Hipotalamus, Most, Mostar, 1996.
Vjenčanje, priča, Odjek, Sarajevo, 1996.
Jedan život, priča, Homo Volans, Zagreb, 1996.
Hegel, priča, Večernje novine, Sarajevo, 1996.
Pukotina, priča, Lica, Sarajevo,1997.
Moji muškarci, priča, Bosanska vila, Sarajevo,1997.
Lav afrički, priča, Bosanska vila, 1998.
Đavo u Sarajevu, Vijenac, Zagreb, 1998.
Tobogan, Večernje novine 1998.
Jugo, drama, separat Bosanske vile, 1999.
Jedan život, Evakuacija, antologija savremene bosanskohercegovačke priče, Feral Tribune, 1999.
Ein Leben, Ein Held namens Hypotalamus, “Das kind, Die Frau. Der Soldat. Die Stadt.” Herausgegeben von Dragoslav Dedović, Drava Verlag, Klagenfurt, 1999.
Po drugi put prvačić, kolumna, Dani, Sarajevo, 1999-2000.
Šljiva, zbornik Pontes, 2000.
Downhill, Sveske, Pančevo 2000.
Moji muškarci, Sveske, Pančevo 2000.
Literaturexpres Europa 2000, putopis, Slobodna Bosna, 2000.
Dragi Džordž, kolumna, Slobodna Bosna, 2000-2001.
Staklo, Antologija bosanske priče XX vijeka, izbor I. Lovrenović, N. Kovač i E. Kazaz, Alef, Sarajevo, 2000.
Literaturexpres, Delo, Ljubljana 2000., prevela Zoja Skušek,
Staklo, antologija ex YU pripovjetke, izbor Goran Janković, KUD Prešern, Ljubljana 2001.
Moji muškarci, antologija ex Yu pripovjetke, izbor Josip Osti, Sodobnost, Ljubljana 2001.
Zavodnica, u "Europaexpress, ein literariches Reisebuch", Berlin, 2001. prevela Barbara Antkowiak
Zavodnica, u "Književni voz" Geopoetika 2001.
Zatvorenih očiju, Nacional, 2001.
Glista, Lica, Sarajevo 2001.
Zavodnica, Zbornik Regionalne konferencije PEN-centra, juni 2001.
Božić, DW, januar 2002.
Utopis iz pustinje Tufabe, Slobodna Bosna, 2001-2002.
Lodgers, Orient Express, UK, 2002.
Pedalina, Delo, 2002.
Muške stvari, Start, 2002.
Marabunta, sapunica za oči, TV studio, 2003.
Southeast Europe Culture and Connection, prevodi autora učesnika Književnih susreta u Solunu i Istambulu, 2003.
Cosmoboy, Feral Tribune, 2004.
Dva književna eseja, Severni bunker, 2004.
Kraj kilimem przykryty, Wspoleczesna literatura Bosni i Hercegovini, 2004. (Izbor iz savremene bh. književnosti, prevod Dorota Jovanka Ćirilić)
Ein Morgen im Landder untergehenden Sonne, Sprache im technischen Zeitalter, Berlin 2005.
Trzy opowiadania, Literatura na swiecie, Varšava, 2005, prev. Dorota Jovanka Ćirilić.
Rownanie, Tydzien Polski, London 2005, prev. Dorota jovanka Ćirilić.
Avtoportert so magareški uški, (prev. Igor Isakovski) Naše pismo, Skoplje 2005.
Vitez švedskog stola, Sarajevske sveske br. 11-12, Sarajevo 2005.
Matin au pays du soleil couchant, Europe, Paris 2006, prev. Jasmina Šopova.
Le haricot et la cendre, (Grah i pepeo) Lectures lointaines, Saint-Nazaire, 2006. prev. Kristel Segalen.
Le Pere de ma fille, (Otac moje kćeri, odlomci), Meet, (Mexico – Sarajevo) Saint-Nazaire, 2006, prev. Mireille Robin.
Autoportret sa magarećim ušima, Reč, Beograd 2006.
Sahib (odlomak) Novi život, 2007, prev. na slovački Tomaž Čelovski.
Brandon Twenty-five, Brandon 2007, Edited by Steve MacDonogh.
Der Andere Nebenan, antologija, S.Fischer 2007, izbor Richard Swartz.
Drugi pored mene, Samizdat BE92, 2007, Priredio Ričard Švarc.
Šta čini dobru priču, Narodna biblioteka Srbije, 2007. Uredio Saša Ilić,
Odne žitja (Jedan život), Potjag 76, Černivci 2007, prev na ukrajinski Ivana Lučuka.
Licar švedskogu stolu (Vitez švedskog stola), Potjag 76, Černivci 2007, prev. na ukrajinski Natali Horoz.
Nepoznati susjed, Durieux, 2007, Zagreb, Priredio Ričard Švarc.
Drugi v blizini, Slovenska matica, 2007, Ljubljana, Priredio Ričard Švarc.
Drugjat do teb, Pigmalion, Plovdiv, 2007, Priredio Ričard Švarc.
b) Scenariji i dramski tekstovi
Mikromikrofon, serijal, Omladinski program Radio Sarajeva, 1987-88.
Skrivena kamera, TVSA, 1990.
Mebiusova traka, TV film, (reditelj Faruk Sokolović) TV Sarajevo, 1990.
Porodica Bosnić, drugi program Radio Sarajeva, 1991.
Sebastijan i Bosonoga, lutkarska igra za djecu, (reditelj Dragan Jovanović) Pozorište mladih Sarajevo, 1991.
Kako sam poljubio svoj nos, TV drama za djecu, EBU (TV BiH - Evrovizija), režija Saša Mašić, 1997.
Kabare, novogodišnji progam, TV BiH, režija Dino Mustafić, 1997.
Izborni spotovi za kampanju Socijademokrata BiH, 1998. režija Dino Mustafić i Saša Mašić.
Familija D.O.O, humoristička TV serija, režija Benjamin Filipović.
Košmar o Bosni, Pozorište mladih, reditelj Faruk Lončarević, Sarajevo, 2001.
Carev vodonoša i car Bumbar, Pozorište mladih, rediteljka Kaća Dorić, Sarajevo 2002
Carev vodonoša, lutkarska predstava, reditelj Dragoslav Todorović, Lutkarsko pozorište u Zrenjaninu, 2003.
Pedalina, Pozorište mladih, rediteljka Lajla Penjić, Sarajevo 2003.
Sebastijan i bosonoga, Pozorište u Nišu, reditelj Dragoslav Todorović, 2004.
Car Bumbar i Vodonošar car, Pozorište mladih, rediteljka Kaća Dorić, Sarajevo 2005
Pedalina, Pozorište Blue elephant, rediteljka Maja Milatović - Ovadija, London 2005.
Vremenski tunel, Pozorište mladih, reditelj Admir Glamočak, Sarajevo 2007.
c) Radio drame
Silver Cross, CBS, Toronto, 1993.
Sebastijan i Bosonoga, Radio Sarajevo, 1988.
Kućni savjet u epizodi nestajućih sijalica, Radio Sarajevo, 1988.
List iz Teinog dnevnika, Radio Beograd,1989.
Operacija Makrofilm, Radio Beograd,1989.
Tape, Radio Beograd, 1988.
Rukavice, Radio Sarajevo, 1989.
U vodama zaliva, Radio Sarajevo, 1989.
Milena, Radio Sarajevo, 1989.
3.16, Radio Sarajevo, 1989.
Pripovjetke Isaka Samokovlije, dramatizacija pet pripovjetki, Radio Sarajevo, 1989.
Zvukovi jutra Josipa Labuda, Radio Beograd, 1990.
Begstvo u večni grad, Radio Beograd, 1990.
Odiseja 1990. Radio Beograd, 1990.
Krilati jelen, Radio Sarajevo. 1991.
Antigravitacioni sistem, Radio Sarajevo, 1992.
D) Teorija i kritika
Detektivska priča Isaka Samokovlije, analiza priče, Putevi,1986.
Na Drini ćuprija Ive Andrića, analiza romana, Andrić, Književna revija, Sarajevo,1987.
Mrav veći od slona, poezija Anđelka Vuletića, esej, Književna revija, Sarajevo,1987.
Komika i humor o romanima Stevana Sremca, naučni rad, Godišnjak instituta za književnost, Sarajevo,1990,
Kritike knjiga: M. Kovača, S. Drakulić, V. Arsenijevića, B. Bauera, A. Hemona, M. Koščeca, J. Korčaka, D. Džamonje, A. Nametka, H. Ramadana, K. Zaimovića, M. Čulića, V. Ivančića, A. Krištof, N.Buvijea, S. Basare, I.Vladislavića, Dani, Sarajevo, 1996-2000.
Šljaštenje bižuterije (stil u prozi Miroslava Krleže), Lica, Sarajevo, 1996.
What is Irony, Pontes, Zbornik radova, 1997.
Dvije knjige iz Beograda, (V. Pištalo "Milenijum u Beogradu" i V.Arsenijević, Mexiko) Izraz br. 10-11. 2001.
Intertekstualnost erotskog otvora (po Bartu), Izraz 14-15, Sarajevo, 2002.
Od satire do molitve, Opus Dušana Kovačevića, Izraz 2003.
Pet mladih pjesnika, prilozi za Radio DW, 2004.
Poređenja u romanu Bašta, pepeo Danila Kiša, Izraz broj 30, Sarajevo 2005.
Poređenja u romanu Bašta, pepeo Danila Kiša, Polja, Novi Sad 2005.
Slika drugog u rimanu Vaznesenje Vojislava Lubarde, Zbornik, Institut za književnost u Beogradu, 2006.
Slika drugog u rimanu Vaznesenje Vojislava Lubarde, Reč, Beograd, 2006.
Politički teatar Dušana Kovačevića, magistarski rad, Sarajevo, 2006.
Međa puka manitoga, REČ, Beograd, 2008.
Uredio knjige u književnoj radionici Omnibus
Možda će sutra biti sunčan dan, Zlatko Arslanagić, 1999.
Zagrobni život, Asmir Kujović, 2000.
Pjesme u nastajanju, Faruk Šehić, 2000.
Jednog dana jedna žena negdje, Sead Fetahagić, 2001.
Da li su ribe ponekad žedne, Haris Rekanović, 2001.
Zeleno na bijelom, Enes Kurtović, 2001.
Kodirane hagiografije, 2001.
Zabranjeno čitanje, Dubravka Ugrešić, 2001.
Pošta, Rabindranath Tagore, 2002.
Bun(t)ovna p(r)oza, zbirka priča, 2002.
Sve o Aidi, Denis Gratz
Pričice i pjesmice, Elvis J. Kurtović, 2004.
U brzake vremena, Hanifa Kapidžić Osmanagić, 2004.
Kako teško p&šem, Ajla Terzić, 2004.
Trauma market, Adisa Bašić, 2004.
Njen mobitel zvao se Dario, Haris Rekanović, 2004.
Korto Malteze i druge priče iz celog sveta, Vladimir Pištalo, 2006.
Godišnjica mature, Vladimir Pištalo, 2006.
Contructing Kamber, Amir Kamber, 2006.
Ispod crvenog tepiha, Dennis Gratz, 2006.
Propaganda
Međunarodni crveni krst, serija 6 postera, 1997.
Helsinški parlament građana, serija 5 plakata, 1997.
Scenariji za TV kampanje: PTT BiH, SDP BiH, FAN magazin,
Saradnja za marketinskim agencijama: Fabrika, Boom production, Cardea
Tri intervjua i kusur odgovora
Iza ovog naslova kriju se tri zapisana razgovora autora za
1. Omnibus (Razgovor sa Sanjom Jurić, dodatak Omnibusovom izdanju zbirke priča Đavo u Sarajevu , 2006.)
2. Školski časopis ( Razgovor sa Anjom Gribajčević, za školski list Osnovne škole Mak Dizdar , 2005.)
3. Mentor – (Razgovor sa Đurđom Strsoglavec, za časopis Mentor , 2004.)
U produžetku su odgovori na pitanja čije su ključne riječi:
Inače, nekoliko puta Nenad Veličković odbio je razgovor sa novinarima, ili ga je prekinuo brzo nakon početka, a razlozi su bili ovi: nevažna i nezanimljiva pitanja, nepripremljeni novinari i nedostatak povoda za razgovor. Postoji još jedan: dosadno je odgovarati više puta na ista pitanja. Nakon nekoliko takvih odgovora čovjek se počne osjećati kao prevarant, kao trgovac koji prodaje polovne i potrošene stvari. Tekstovi koji slijede imaju ovu svrhu: da budućim sagovornicima pruže neka korisna obavještenja i materijal za pripremu razgovora. A to znači, između ostalog, da ne ponavljaju ranije već postavljana pitanja: Društvo pisaca? Nacionalnost? Autoportert? Savremena književnost? Remontizam?
1. Razgovor sa Sanjom Jurić, dodatak Omnibusovom izdanju zbirke priča Đavo u Sarajevu. Izvodi…
…Ako preskočimo crticu Glista , oko koje nema dileme da je neka vrsta prologa, prva priča koja zaslužuje da se ovdje pomene je Jedan život. Da li bih danas mogao napisati isto tako snažnu priču kao što je, recimo, priča Jedan život, ili ju je trenutak u kojem je nastala učinio neponovljivom ?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, jer nije mi baš jasno šta bi trebalo da znači sintagma “snažna priča”. Šta god, nadam se, i nastojim, da ono što pišem danas ne bude slabije. Volio bih ovdje spomenuti moju majku. Jedan život je sve skupa izmišljena, ili još bolje, domišljena priča, ali u prvoj trećini je prilično podudarna sa onim što mi je majka ispričala o sinu jedne njene prijateljice. U to vrijeme privlačilo me da prepričavam priče iz života. Dva, pet, osamnaest mi je bukvalno izdiktirana. Lav afrički , također. Iako se junak (“Meša”) poslije predomislio, i tražio da priču ne objavim. Morao sam je premjestiti u Sudan da bih ponovo dobio dozvolu za objavljivanje. Kad se njima pridodaju one inspirisane vlastitom ratnom svakodnevicom, nije baš mnogo toga ismišljeno… Iako, u posljednje vrijeme, zbunjuje me ispreplitanje dokumentarnog i izmaštanog. Nije to bezopasno...
…Da, tačno je, kritika je pohvalama dočekala knjigu. I ne samo kritika – i redakcije različitih književnih časopisa koji su priče iz zbirke objavljivali, i prevodioci koji su ih uvrštavali u svoje isbore, svi su oni smatrali da priče iz Đavola u Sarajevu imaju neku književnu vrijednost . Zato i jeste strašno zanimljivo to što pitate, o onom tekstu u zagrebačkom Arkzinu, kojeg je potpisao Nebojša Jovanović. Tamo je ova zbirka nazvana zbornikom besmislica, gramatički nepravilnih i nesuvislih rečenica. Sad sam imao priliku za popravak, i dugo sam ponovo o tome razmišljao, ali na kraju nisam ništa dirao. Nebojšin tekst je napisan u polemičkom žanru, i kao takav je efektan, ali i dalje mislim da je Đavo tu bio kolateralna šteta. U tom tekstu, koji se zove Šejtani u Sarajevu, važnije se neke druge teme. Kad smo razgovarali o “dodatku” za ovo izdanje, razmišljao sam da umjesto ovog pomalo usiljenog razgovora objavimo taj tekst. I da uz to prikačimo neku anketu, o tome da li je stilski opravdano reći da jabuke vise u grozdovima , da korijenje ima grančice , i slično. Nažalost, za to nismo imali dovoljno vremena. A bilo bi zanimljivije. A još zanimljivije, možda, bilo bi da smo, u paketu sa više vremena, ponudili Nebojši da svojoj kritici doda nove i jače argumente.
…Ne znam zašto je važno da li je Omerbeg iz priče Staklo , koji, kako velite, po svojoj odanosti starim stvarima i po svojoj tvrdoglavosti podsjeća na Andrićevog Alihodžu ili Ćorovićevog Ibrahimbega , postojao kao živ čovjek. U devedesetim, u Sarajevu! Da, bio je čovjek koji me odjećom i stavom inspirisao… Ali, kad bolje razmislim, Omerbeg ako i podsjeća na Andrićeve likove, to nije zbog tvrdoglavosti, nego zbog posebnog, ličnog, odnosa prema bogu. Više liči na fra Marka, nego na Alihodžu. Ali zanimljivo je da još uvijek nisam sasvim načisto zašto sam koristio ritam Andrićeve rečenice, pa čak i neke njegove sintagme. Zašto sam prizivao Čehova, Čapeka, Džeka Londona? Jednom ću to morati sebi, a onda i drugim, objasniti.
…U vezi sa pričom Nužda (u kojoj junak nakon više neuspjelih pokušaja najzad pronađe idealno mjesto u snijegu da odmah potom, kad obavi nuždu, shvati da se rasteretio na vlastitoj zemunici), postavljate pitanje smije li čitalac iz te slučajnosti pročitati i piščev (moj) stav o ratu i vojsci… Ne samo da smije, nego i mora. Zašto bih je inače pisao. Ja mnogima zvučim prilično čudno, anahrono, kad tvrdim da priče moraju imati neko značenje, neku ideju, poruku, razlog zbog kojeg su napisane. Nedavno sam čitao Hirša, i dopalo mi se kako on o tome razmišlja. Piše: “Zadatak je istoričara kulture da objasni zašto je u protekle četiri decenije došlo do žestokog i uglavnom pobedonosnog napada na razumno ubeđenje da je značenje teksta ono što je uznačio njegov autor.” I još: “Postalo je pomodno govoriti o kritičarevom “čitanju” teksta, i ta reč je počela da se javlja u naslovima znanstvenih dela. Ona kao da je podrazumevala da, ako je već autor prognan, još uvek ostaje kritičar, a da je njegovo novo, uglađeno, pronicljivo ili relevantno “čtanje” samo po sebi zanimljivo.” I: “na taj način, kad su hotimice prognali prvobitnog autora, kritičari su sami prisvojili njegovo mesto, a to je neizbežno vodilo nekim našim današnjim teorijskim zbrkama. Gde smo ranije imali samo jednog autora, sad se pojavilo mnoštvo njih, svaki s onoliko autoriteta koliko i svaki drugi. Prognati prvobitnog autora kao određivača značenja značilo je odbaciti jedino nezaobilazno normativno načelo koje je tumačenju moglo da obezbedi valjanost.”
Ovdje sad ne mogu da odolim a da ne ubacim i dio iz jednog intevjua Dušana Kovačevića: “Govorim o sledećem – da sam došao jednostavno u doba kada mi je stalo do svake, apsolutno svake reči. Jednu verziju teksta obavezno posvećujem rečima. Odnosno, čitam i zamenjujem reči – biram reči koje su prave u sklopu jednog lika ili rečenice. Kada sve to uradim, a radim jedan tekst u proseku dve godine, ako taj tekst dođe kod čoveka koji je nestručan, kod amatera, kod ljudi koji to shvataju kao svoj rutinski posao, kad to što pred sobom imaju počnu da masakriraju i uništavaju, da od toga prave svoju viziju i svoju konstrukciju, i da mi to seku ja to osećam kao svoj bol, organski bol, kao atak ne na moj tekst nego na moju ličnost.” I malo kasnije: “Pošto sam čovek koji ne voli da radi uzalud navikao sam, pre nego što jedan tekst počnem da pišem, da imam izuzetno jasan problem, o čemu se radi i zašto ja taj rukopis ispisujem. Sebi moram da odgovorim na nekoliko pitanja koja su za umetnika vrlo neprijatna. To su ona telegramska pitanja od kojih se pojedini ljudi užasavaju.”
…Priča Gavranovi iznad žita , za koju kažete da se izdvaja od ostalih u zbirci, dio je ciklusa objavljenog u sarajevskim Večernjim novinama devedeset treće, ili četvrte. Tada sam eksperimentisao, zanimalo me koliko forma može uticati na sadržaj. Dao sam sebi jednostavan zadatak: saznati šta se sve u toku jedne godine nekada u prošlosti dogodilo, a onda sve to uvezati jednom fabulom. Sjećam se da je Božo Stefanović radio prelijepe ilustracije. Priča Đavo u Sarajevu je iz iste retorte. Danas na to gledam kao na korisnu vježbu. Dobro je znati upotrijebiti različite književne postupke, biti u stanju ispričati priču, izraziti osjećanja, zabaviti i nasmijati čitaoce, ali sve su to, na kraju krajeva, samo sredstva. Time se služimo da bi smo svijetu, ali prije toga sebi , saopštili neku istinu, neko saznanje o životu do kojeg smo u svom duhovnom razvoju došli. Sve češće o književnom djelu razmišljam kao o dokazu matematičke teoreme. Svojevremeno se pojam “poruke” u književnom djelu ismijao, rečeno je, ako pisac ima nešto da poruči, neka pošalje telegram , tako nekako… Međutim, nije baš tako. Ne radi se o porukama tipa volim t e, mislim na tebe , nego o stavovima, o idejama koje možemo prihvatiti samo ako nas u njih uvjere. Sve ono prije poente je dokaz. Posao kritičara je ozbiljan, ako podrazumijeva i razumijevanje ideje djela i provjeru “dokaznog postupka”. To traži mnogo znanja, inventivnosti, vremena, i uglavnom se ne isplati, ali je nužno, ukoliko smo svjesni koliki značaj i uticaj književnost ima u pitanjima etike i morala. Prosto, ne možete se diviti ljepoti rečenice i kompozicije u Mein kampfu .
…Pitate me, i ne samo vi i sada, kako uspijevam da mučne i tužne priče svojih likova ispričam na opušten i smiješan način . A kako drugačije? Priča valjda i treba biti opuštena . Kad ponavljam ovaj vaš izraz, onda mislim na to da priča treba biti razumljiva, od početka jasna, da se zna šta se događa, i kome, i zašto… Humor je dio života. Ima ga u životu isto onoliko koliko muke i tuge. Pitanje je samo koliko ste vješti da ga prepoznate. U “radionicama kreativnog pisanja” ne uči se, jer je nemoguće naučiti, ono najvažnije: gledanje i razumijevanje svijeta oko nas. Možete naučiti ispričati priču, to nije problem. Ali kako ćete je prepoznati? Volio bih da se moda promijeni, pa da umjesto tih radionica kreativnog pisanja počnu da se otvaraju “radionice kreativnog čitanja”. Ravnoteža je narušena: sve je više pisaca a sve manje čitalaca. Dubravka Ugrešić je lijepo o tome pisala. Zato, kad me pitate da li je priča Šljiva zaista recept za pisanje priče – naravno da nije. Ona je napisana upravo ironično spram te ideje. Sjećate se one rečenice zbog koje je ta priča nastala? Ide gluhonijem čovjek ulicom i svađa se sam sa sobom. Kako je to moguće? Nema glasa, i ne čuje ništa, a svađa se. Sam sa sobom. Zašto? Slika je metafora: oduzeto mu je pravo da govori tako što je obesmišljeno sve što kaže, to nikoga ne zanima. A sve što mu govore, to ne razumije. Isključen je iz sopstvenog života, jer ga vlast ne vidi kao ljudsko biće, nego kao potrošnu robu u državnim i nacionalnim pitanjima. Oduzeta su mu ljudska prava, da bi branio nacionalna. A to mu rade ljekari, kojima bi život konkretnog čovjeka morao biti važniji od opstanka nekakvog apstraktnog nacionalnog bića. Užas. U jednoj priči iz moje sljedeće knjige o Makijaveličkoviću, kažem da se popisu ratnih zločina treba dodati regrutovanje i mobilizacija. Negdje u vrhu spiska.
Moje priče govore o životu. Možda nisu mudre koliko bih ja želio, ali se sigurno ne kriju u povlađivanju tržišnom ili nacionalnom ili bilo kojem drugom ideološkom zanosu.
Predlažem da ovdje stanemo i da u razgovor uključimo i čitaoca ove knjige. Na: www.velickovic.ba.
2. Razgovor sa Anjom Gribajčević, za školski list Osnovne škole Mak Dizdar. Rođeni ste u Sarajevu. U kojoj sarajevskoj školi ste stekli osnovno obrazovanje?
U Tvojoj. Ako ideš u Živko Jošilo…
Kakav ste bili učenik i da li ste bili nemirni?.
Odličan. Jedina četvrtica, koliko se sjecam, na kraju godine, iz srpskohrvatskog.
Kažite mi, po čemu se danas osnovno obrazovanje razlikuje od obrazovanja kada ste vi bili učenik?
Jednako je loše. Nije dovoljno skoli promijeniti ime. I dalje je težište školovanja na odgajanju male patriotčadi. Programi su obimni, učenici su preopterećeni, premalo je igre u učenju, previše strogosti… Ja bih sekcije poistovjetio po vaznosti sa "pravim" Časovima, i uveo ocjenjivanje po bodovima koje bi učenici skupljali. Nikad mi nije bilo jasno zašto matematika ima toliku važnost. Ko u životu koristi funkcije, jednačine sa deset nepoznatih? Podlo je i nepravedno kažnjavati djecu koja nemaju razvijeno apstraktno mišljenje. Škola treba da podstiče talente svakog pojedinog djeteta, a ne da ih sve ukalupljuje u jedan jedinstveni program. Uvijek me nerviralo što odlikašu koji smotan ko sajla poklanjaju peticu iz fizičkog, a nekoga ko je jako vješt i spretan obaraju iz matematike. To nije pošteno, ali će biti normalno sve dok bubanje lekcija bude glavni školski metod. Ja sam bio odličan matematicar, da ne bude zabune! Ali bih više volio da sam naučio da plešem, nešto sviram, da popravljam stvari. I uveo bih i seksualno vaspitanje. To je važno isto koliko i vjeronauka!
Većina djece ima svoj hobi. Vaš hobi bio je, a možda je i danas.
Danas više nije. A bio je sakupljanje modela automobila. Još ih imam, negdje, oko 250.
Da bi ste postali jedan od većih književnika BiH sigurno ste uložili mnogo truda!
Kada ste napisali prve radove?
U drugom osnovne. Ali prve uspješne u gimnaziji. Tada sam bio izviđač, i to što sam pisao glumio sam sa prijateljima. Bilo je strašno zabavno, puno smijeha i aplauza.
Prvu knjigu izdali ste koje godine?
1984. Zvala se Topo-škola. Priručnik za topografiju. A prvu "pravu", 1995.
Znam da pišete: romane, pjesme, pripovjetke. Gdje nalazite inspiraciju?
Svuda oko sebe. I još više, u sebi.
Da Ii ste vi imali svog uzora?
Da. Cesto. Ali ne u pisanju, nego u životu. Htio sam da budem kao neki ljudi koji su mi se sviđali, kako žive, kako govore, kako se ponašaju. Tvoj djed je jedan od njih.
Da li radite još nešto osim što pišete?
Da, asistent sam za književnost, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Čitam knjige sa studentima, analiziramo ih, i ocjenjujemo.
Šta vam je najvažnije u životu?
Život.
Savjet učenicima koji pokušavaju napisati prve pjesme, priče ....................... !
Najvažiniji su početak i kraj. Ako ne znaš kako da počneš, završi prije nego što počneš. Mogao bih ovako do sutra. Ali ne vidim svrhu. Savjet ima smisla kad se odnosi na nešto stvarno i konkretno.
Poruka učenicima O.Š."Mehmedalija Mak Dizdar"!
Prijatelji su važniji od ocjena.
3. Intervju sa Đurđom Strsoglavec, za časopis Mentor. Za koga pišeš?
Za čitaoca koji u prozi traži zanimljivu priču, u stilu - jasnoću, u poenti - stav i iskrenost. Ne kažem da moje pisanje ima sve to, ali se bar trudim.
Kamo plovi današnja književnost? A u BiH?
Zbunjuje me ovo "plovi". Kao da je književnost brod. Kakav brod? Jedrenjak, galija, jahta, Titanik..? Nisam pretjerano zabrinut za njenu budućnost, priče su se pričale i prije Gutemberga. Možda knjige kakve poznajemo i volimo neće u budućnosti biti ovakve, ali to ne znači da će sa njima nestati književnost.
U BiH? Zašto bismo BiH izdvajali po nečemu. Zato što ja živim u Sarajevu i imam bh. pasoš. To nije dovoljan razlog.
Što uopće znači bih-književnost? Dijeli li se i ona na entitete, kantone?
Ma nekome nešto znači, ali to je slijepa cesta. Sigurno da je za razumijevanje knjiga ponekad dobro znati gdje je živio autor i u kojem se kulturnom prostoru priča odvija, ali ako se tekst bez toga uopće ne može razumjeti, onda to nije dobar tekst.
Jezična politika u BiH?
Politika je loša, a jezik je sasvim uredu. Politički, ima tri imena, književno, to je jedan jezik. Ja ga zovem jugoslavenski.
Misliš li da možeš sa svojim »oštrim« pisanjem, pogotovo u kolumnama, utjecati na to da se stvari o kojima pišeš promijene?
Ne. Ali mogu možda pomoći nekim ljudima da sačuvaju zdrav razum, kad vide da nisu sami u svom nerazumijevanju opšte nesvijesti o stvarnim životnim prioritetima.
Jako si kritičan prema osnovnoškolskim programima.
Jako! Programi se prave da bi zadovoljili opće nacionalne interese, a ne stvarne i pojedinačne dječije potrebe. [kole su tvornice glasača za pogrešne i kratkovide "demokratske" odluke.
Što znači projekt Bun(t)ovna p(r)oza za BiH? U afirmativnom smislu naime. Kakva je funkcija Unesca pri tome?
UNESCO je dao novac, uz ugled, i omogućio da se cijela stvar desi. A cilj projekta je bio da prona|e nekoliko maldih talentovanih proznih pisaca, prevede njihove priče i predstavi ih publici na većim svjetskim jezicima. I to će se desiti ove godine u Frankfurtu, na sajmu knjiga.
Što si najviše? Književnik, predavač, izdavač? (Kako doživljavaš sebe na faksu, u Omnibusu, na kakvom književnom susretu.)
Sve više kao nekog šarlatana, kome ono najbitnije izmiče iz ruku. Nije opravdanje da je površnost i neodgovornost opća tendencija. Pokušavam redukovati svoje obaveze i planove, ili ih barem učiniti kompatibilnim.
Kako se te »funkcije/uloge« nadopunjavaju? Ili ponekad možda smetaju jedna drugoj?
Pa, recimo, na vježbama sa studentima otkrijem dobre teme, onda ih u okviru postiplomskog studija obradim, onda poente iz tih radova prenesem u eseje ili romane. Tako nekako, ali ne uvijek, naravno. Naporno je, ali me drži budnog. Neke ideje nije loše ponekad, naglas, provjeriti u razgovoru sa studentima. Oni samo na prvi pogled djeluju nezainteresirano, njihova pasivnost je zapravo samo odgovor na intelektualnu pasivnost profesora.
Što je teže, napisati dramu za odrasle (npr. Pedalina) ili dramu za djecu (npr. Vodonoša)? Zašto?
Teže je pisati za odrasle, jer odrasli ne uživaju u čudima kao djeca. Veći je izazov pisati za odrasle, jer je manje književnih sredstava na raspolaganju. Ali je veće zadovoljstvo pisati za djecu. Zapravo su najbolji čitaoci oni koji ni u pedestoj nisu zaboravili biti dijete. ZA NJIH PIŠEM, dopuna odgovora na prvo pitanje.
Balkanska asocijacija izdavača?
Skr. BAP, udruženje nekoliko izdavača koji na podjelu i zatvaranje kulturnih prostora na balkanu "odgovaraju" širenjem i povezivanjem. Buntovan proza je iznikla iz BAP-a. I još neke dobre ideje. Možda će se uskoro pričari o "Svirajućim knjižarama"…
Što znači danas biti izdavač u državi koja funkcionira kao BiH? I što znači u takvoj državi biti pisac?
Lijep hobi, u oba slučaja. I možda je dobro da je tako, jer bi kao posao iziskivalo suviše kompromisa na ličnu štetu.
Kako utječe pisanje, odnosno bavljenje svim tim stvarima na tvoj obiteljski, društveni i ini neknjiževni život? I obrnuto – na primjeru Oca moje kćeri, na primjer.
Volio bih da se uzajamno dopunjuju i oplemenjuju, ali, da se ne lažem, književnost potkrada život. Razgovarate sa kleptomanom tu|e privatnosti.
Što je literarni ekspres, što se tamo događalo, tko je bio organizator, kakva je bila njegova namjena, aplikativnost, korisnost uostalom?
Joj, to je već odavno stara priča. Koga to zanima? Bilo je to jedno odlično iskustvo, i sa vremenom koje prolazi sve mu više kod mene raste cijena, ali… Ne da mi se opet o tome, koga stvarno zanima, cijeli putopis, sa svim odgpovrima na Vaše pitanje stoji na internetu, neka tamo pročita, ne mogu sad kraće.
Kakva je recepcija BiH vani? Kad se nađeš negdje kao gost, što misliš kako te doživljavaju? Kao pisca sa Balkana, sa ratnog područja, iz zemlje koja još trači svoj identitet? Tvoja iskustva s tim.
Valjda nisam u totalnoj zabludi, ali ne doživljavaju me kao nekog ugroženog bosanskog literatu… Moje su književne večeri zanimljive, nisu duge, ljudi se mnogo smiju i plješću. Tamo gdje me razumiju, naravno. A čitanja sa prevo|enjem - katastrofa. Dosadno i besmisleno. zato se valjda dobro plaća.
U svibnju si se našao u ulozi profesora-književnika za pisce koji žive u Sloveniji, a pišu na svom jeziku. Kakvo je to iskustvo bilo?
Zanimljivo. Ja imam neke stavove o književnom zanatu koje rado provjeravam u različitim prilikama. Naprimjer, ja mislim da pisac mora stajati iza SVAKE napisane riječi, mora znati njeno osnovno i njena prenesena značenja, i mora znati koje je od tih značenja, i zašto, aktivirao u svom tekstu. Sve ostalo je ili eksperiment ili šarlatanstvo. O neodgovornom korištenju riječi pisao je nedavno Sinan Gudžević u jednom dijelu svog dnevnika objavljenog u 3. broju Sarajevskih sveski.
Što misliš koliko i kako utječe drugi jezik okruženja na pisanje?
Za pisca koji poštuje riječi i prepoznaje njihova značenja, to može biti samo podsticaj. Ne mislim da se jedan jezik gubi ili zaboravlja u blizini drugog, ukoliko to nije naša namjera.
Ako želi slovenski čitatelj dobiti kakvu-takvu sliku o današnjoj bih-književnosti, koje knjige da uzme u ruku? Što bi izdvojio kao »profesionalni« čitatelj, dakle kao predavač, a što kao »obični« čitatelj?
Ne razdvajam se tako, na profesionalnog i običnog čitatelja. A nisam ni osoba koja može pošteno suditi o bh. književnosti i preporučivati je nekome. Ja ne posmatram literaturu u političkim granicama, ako joj se već neke granice moraju postaviti, onda neka to budu jezičke. A to u ovom slučaju znači da slovenskom čitatelju trebam preporučiti djela na jugoslavenskom jeziku. Onda, opet, zašto savremena, zašto ne neka koja su napisana prije 60-70 godina, a savremenija su nego tone ovoga što se sada štampa. Isidora Sekulić je moja najveća ovogodišnja radost!
Tvoj književni »put«? Kako je sve počelo, zašto, prepreke na putu, poticaji, uzori …
Osnovna škola: ujak profesor književnosti, još uvijek jedan od najpažljivijih čitatelja koje poznajem, odmjeren, apsolutni zaljubljenik u književnost.
Matematička gimnazija: pismenim sastavima kompenziram zaostajanje u integralnom računu.
Fakultet: čitam, ne pišem.
Radio drame, kao izvor prihoda. Dvadeset nagra|enih ili otkupljenih, za tri godine.
Rat, i Konačari…
Tvoje veze sa slovenskim izdavačima, piscima?
Sa Zojom Skušek, i cf, na prvom mjestu. Inače je sve počelo dolaskom Maruše Krese u Sarajevo. Poznajem i "Beletrince"…
Kakva je recepcija Slovenije u BiH?
Merkatorska i ljubljanskobankarska… Šalim se. Ne znam, nisam ja BiH. Moja recepcija je sljedeća: da se moram zbog nečega presaditi iz Sarajeva, izabrao bih da se ponovo ušuškam u Ljubljani.
Jesi li od »slave« da si »književna činjenica današnjice« već pomalo umoran?
Smatraću ovo pitanje suvišnim, jer je zasnovanu na pretjerivanju bez osnova.
Društvo pisaca: Ja sam se obratio instituciji i smatram da me odbila institucija, a ne Nedžad Ibrišimović. Kad si član nekog društva, a misliš drugačije nego njegov predsjednik ili većina ostalih, onda možeš ili iskazati svoje neslaganje, ili se ćutanjem prikloniti jačem. Činjenica je da o svemu tome nisam dobio ništa zvanično i napismeno. Dobio sam nedavno pismo sa pozivom da pristupim članstvu, ali sam ja "diplomatski" odgovorio da ću sačekati da nas rad na nekom zajedničkom poslu ujedini. Zapravo negdje duboko u sebi, a još uvijek čekam zvaničan odgovor i objašnjenje u vezi sa onom prvom kandidaturom.
Nacionalnost:
Mjeriti nečije vrijednosti po tome šta mu je, recimo, otac je nešto vrlo sumnjivo i čini mi se krajnje opasno. Uostalom, baš u Danima pisao sam kolumnu o tome da ja jesam manjina, ali kao ja, Nenad Veličković, a ne kao nekakav nekonstitutivni pripadnik ovog ili onog. Ovo društvo ne podstiče ličnu slobodu, i to je njegov najveći problem. Ljudi se vaspitavaju i obrazuju tako da misle kako ne postoje izvan svog nacionalnog ili vjerskog bića, kako su kao pojedinci slabi, bezvrijedni i nezaštićeni. To je naravno pogrešno, ali nažalost, fercera. Kad mi u posljednje vrijeme neki poznanici ničim izazvani prilaze i čestitaju Božić, ja se zgranem i čestitam i ja njima. To je moj mali skromni doprinos borbi protiv tendencije da se svi lijepo podijelimo pa kad, kao, budemo znali šta smo, i šta nismo, onda ćemo sve drugo lakše…
To moje nepripadanje, čini mi se, obezbijedilo mi je privilegiju da na sve ovo oko sebe mogu gledati i onako, pomalo, sa strane. Mojim knjigama zajednička je ta distanca, koja ponekad ljude vani često zbuni, da pitaju - kako je moguće da sam sve vrijeme bio tu i da onda sa gotovo nepristojnim humorom opisujem stvari koje su na televiziji izgledale užasne. I sve one, ne tako česte negativne emocije koje sam zbog svoje različitosti osjećao, naročito početkom rata, smatrao sam produktom vremena u kojem su ljudi više spremni vjerovati medijima, nego samima sebi. A ovo aktuelno federalno"popunjavanje Srbima", pošto znam da mene ne mogu izvući iz tih njihovih ladica, baš me zabavlja. Pitam se dokle će se ta glupost razvijati, hoćemo li uskoro na taj način birati i fudbalsku reprezentaciju.
Autoportret:
Visok 186, ima naočare, špicast nos, smeđu kosu, mršav... Najbolji zubi ostali su mu kod zubara. Drugačije rečeno, ne usuđujem se opisati nekog uopštenog pisca, pisca kao društvenu pojavu, pisca sa velikim P. Taj poziv ovdje je precijenjen. Pisci se pretjeranim značajem podmićuju, i onda lako od JA postanu MI.
Savremena književnost:
Književnost danas mora biti slobodna od diktata tržišta. Knjiga mora doći iz iskustva, iz "autobiografije" a ne iz želje da se zadovolje očekivanja izdavača ili čitalaca. To znači da mora biti pošteno napisana. Ne treba se pisati o stvarima koje se ne dožive i ne prožive lično.
Književnost mora imati jasnu ideju. Mora imati precizan stil. Mora u čitaocu vidjeti sagovornika, a ne potrošača.
Meni književnost JESTE strašno važna stvar. Ja moram pisati, kao što moram da dišem, i znam da će negdje uvijek biti ljudi kojima će to biti zanimljivo i drago pročitati. Sve osim toga je nebitno. Književnost je za mene čarolija. Otvoriš knjigu, pogledaš u tekst, i onda se desi čudo: više ne vidiš ni papir ni slova, nego hodaš po Nevskom prospektu, ili si 20.000 milja pod morem, ili kupuješ pisaću mašinu i zoveš se Martin Eden. I sad sam i ja čarobnjak. (Čarobnjak iz voza.) Prvo nema ničeg, a onda abrakadabra, i eto knjige. I onda ljudi to čitaju, smiju se, plaču… Imam desetak anegdota o tome kako su ljudi čitali Konačare. Moja prijateljica je ovaj novi roman započela u toploj, a završila u ledenoj kupki. Nekoliko njih čitali su ga do tri, četiri ujutru. Jedan prijatelj je propustio da izađe iz tramvaja na njegovoj stanici. To su mi dokazi da je čarolija uspjela, da sam nešto uradio dobro, da je neki moj trud imao smisla. Ne treba mi potvrda u novcu za to. Kao pisac, ne živim honorara za hrvatsko izdanje Konačara , nego od sjećanja na onu epizodu u kojoj su fotokopije knjige stajale na nekom zagrebačkom šanku (u “Sedmici”?) a ljudi dolazili i to kupovali.
Remontizam?
Samo je naslov nov, postupak je star, i zasniva se na parafrazi. Pokušao sam da na nove balkanske nacionalne romantizme odgovorim remontizmom, tj. da mijenjanjem pojedinih riječi ili stihova na priglupi patriotizam odgovorim satirom. [antićeva pjesma Ostajte ovdje u mojoj obradi zove se Ostajte tamo, i bez mog potpisa raširila se internetom kao virus.
|
