Makijaveličković je radni naslov buduće zbirke esejnih priča, stvar ambiciozna i na trenutke skoro pa pretenciozna. Logičan nastavak, čini se, razmišljanja o književnosti junaka i pripovjedača u romanu Otac moje kćeri. Ovdje su sve tri do sada napisane priče: |
|
|
Jutro u zemlji zalazećeg sunca
Vitez švedskog stola
Autoportret sa magarećim ušima
Jutro u zemlji zalazećeg sunca
1.
Svaka sličnost između junaka ove priče i njenog autora je nužna, a sve su druge namjerne. Nenad Veličković nije književnik koji prepušta advokatima da započinju njegova djela. Razlozi zbog kojih izgovara misli su iznad straha da će biti tužen zbog riječi.
Razlog zašto ga na početku zatičemo u njegovoj kuhinji u 6.00 ujutru, sa olovkom u jednoj i daljinskim upravljačem za TV u drugoj ruci je sljedeći: već petnaest dana pokušava započeti esej o dejtonskom sporazumu, iako bi radije završavao roman o njegovoj mladosti u Jugoslaviji.
Ali petsto stranica o odrastanju nemaju težinu arka o mirovnom sporazumu. Književnost se, kao siromašna aristokratkinja za bogatog skorojevića, udala za televiziju, i čitaoci nemaju strpljenja za velike teme koje prevazilaze okvire malog ekrana.
Zato, dakle, Nenad Veličković u 6.00 ujutru u jednoj ruci drži pero a u drugoj daljinski.
I zato jer mu je za tekst o desetogodišnjici Dejtona ponuđen dopust iz geta, a takvu ponudu žrtve dejtonskog sporazuma ne odbijaju, jer kako sada stvari stoje, slobodnije putuju kriminalci sa evropskim nego književnici sa bosanskim pasošem.
Šengen se širi oko zaštićene zone čiji je Ustav tek četvrti aneks jednog mirovnog sporazuma, i sve je manje evropskog tla na koje mogu stupiti bez poziva.
Balkan je deponija okružena rascvjetalim vrtovima, romsko naselje u napuštenoj gradskoj kasarni, smrdljivo i bez svjetla, iz kojeg je u namirisanu i svijetlu evropsku ujedinjenost ulaz moguć samo kroz strogi birokratski karantin. Ljudsko pravo na slobodu kretanja i stanovanja pripada ljudima, a ljudi su oni koji plaćaju porez, TV pretplatu i kamate.
Ovo na Balkanu nisu ljudi, nego podmukla i zločesta djeca, koju su tek u Dejtonu iznervirani učitelji natjerali da urade domaći zadatak. I već deset godina taj pedagoški ekperiment zapošljava hiljade efikasnih instruktora demokratije, bez vidljivog napretka u uspjehu đaka.
Zašto?
2.
I zašto je Veličković svoj tekst o Dejtonu htio započeti rečenicom:
“U ratu je bilo bolje.”
Koju je odmah precrtao.
U ratu nikome nije dobro.
U ratu je on plakao od poniženja. Drhtao od zime. Cvokotao u blatu. Grbio se na raskrsnicama. Jeo travu i lišće. Ježio od detonacija. Vukao vodu na sankama.
I sve drugo, što su radili sarajevski statisti u reportažama velikih televizijskih mreža.
Dejton je, kao čarobni poljubac u bajkama, odmrznuo zaleđene živote, otvorio puteve, uključio struju, upalio svjetla, sklonio oružje, vratio stakla na prozore, ugrijao škole, pokrenuo tramvaje. Vratio mir.
Taj mir svako jutro, par sati prije vijesti u osam, kamera postavljena na vrh nikad obnovljenog Doma mladih i fiksirana na tramvajsku stanicu Skenderija snima uživo: televizijski relej na Humu, zgradu vrhovnog suda ispred koje su parkirani novi golfovi sudske policije; filijalu austrijske banke, tramvajsku stanicu (čiji je snimak, sa izgorenim tramvajom i ugljenisanim lešom devedeset druge obišao svijet); dva mosta, automobilski i pješački; rijeku; taksi-štand; trolejbusko stajalište…
Veličković, koji se u Sarajevu rodio i bez prekida u njemu živi 42 godine, vidi i detalje neprepoznatljive na snimku: kamenu klupu i fontanu u parku, gdje je pio vodu i prepisivao gimnazijske zadaće; spomenik Đuri Đakoviću, članu Kominterne, mučenom i ubijenom 1929. na granici Hrvatske i Slovenije; stećke koji su simbol bosanskih bogumila.
Gledalac sretan da se rodio u Šengenlendu smatrao bi ovaj jutarnji program prevarom. Kakav je to to program kojeg ne prekidaju reklame i ispod kojeg ne klizi sa traka zadnjim vijestima, kursnom listom, burzovnim izvještajem, tačnim vremenom?
Samo panorama jedne velike sarajevske raskrsnice.
Dosadno.
Dosadno i glupo.
Dosadno, glupo i besmisleno.
Veličković, naprotiv, koji se nije rodio u Šengeniji i koji sa pažnjom gleda, kao da čeka da se na ekranu dogodi nešto, vidi reklame: svakog minuta dođe, zaustavi se i prođe tramvaj, jedan zamrznut dahom žvakaće gume, drugi maskiran u veliki jogurt, treći oblijepljen licima benetonske djece. A pored spomenika komunisti veliki džambo-plakat za kobasice: Đuro Đaković garantovano bez svinjetine. I pogrešan je zaključak da se ne zna tačno vrijeme: kamioni s hljebom ulaze u kadar oko 6.15, toranj na Humu zažari se oko 6.20, autobus za Goražde prolazi u oko 6.30.
Nije baš tačno vrijeme, ali koliko tačno zaista trebamo?
3.
Rat je Veličković preživio bez izvještaja o tačnom vremenu. Po vodu je išao kad bi u kući ostali bez nje, i kad čelične konfete nisu zasipale grad. Ovdje, gdje sad stoji televizor, stajala je peć, i sav namještaj gledao je u nju. Vrijeme je, bez neprekidnog mjerenja, prolazilo sporije. Bez radija, novina i televizije više se pričalo i više smijalo. Njegova jedinica se sakupljala u sumrak, i položaj preuzimala noću, zbog bezbjednosti.
Svijet s one strane obruča oko Sarajeva bio je nedostižan, kao zvijezde na nebu, pa je bilo svejedno putuješ li u mislima na Tajvan ili na Mars.
Vazduh je u ratu bio čistiji. Ljudi su, ako bi umakli granatama, snajperima i streljačkim vodovima sa manje lijekova živjeli duže. Gubili su kilograme, ali ne i snagu. Korov oko zgrade pretvarao se u salatu, u čaj, u začin, u kafu… Bez grižnje savjesti da se gubi vrijeme i propušta nešto važno, moglo se sjediti na travi i gledati mrave i bube, i cvjetove kako se u jutro utvaraju i u suton zatvaraju, i behar kako se u proljeće, kao leptir iz čahure, rascvjetava iz pupoljka. Dan je imao ritam ovog dosadnog, glupog i besmislenog snimka.
Zar je samo zato u ratu bilo bolje?
Ili ima nešto opasno i podmuklo u ovom miru.
Nešto bolesno i smrdljivo.
Poput autombila koji prelaze raskrsnicu. Uglavnom njemačkih, zahrđalih i bučnih, bez katalizatora, koji bi završili na otpadima da bosanski ratni invalidi nisu dizali kredite u austrijskim bankama, s dvostruko većim kamatama, i uvozili ih koristeći carinske povlastice.
Balkanci su glupi i primitivni, treba ih kultivisati prije prijema u Evropu, ali još prije treba im posuditi evropski novac da bi mogli kupovati evropsko smeće.
Smeće, međutim, nisu samo truli automobili. Koliko je polovnih mašina i zastarjelih tehnologija stiglo kao humanitarna pomoć!? Koliko se vojnih baza iz gradića poput njemačkog Hamelna preselilo na Balkan? Koliko je isluženih evropskih partijskih aktivista i ambicioznih nezaposlenih birokrata zaposlila balkanska kriza?
Balkan, čini se, ima alhemičarsku moć da zapadnom otpadu obnavlja značaj i vrijednost.
4.
Rat nije bio bolji!
U ratu, osim vremena na pretek, nije bilo ničeg.
Sad ima svega, osim vremena.
Jer je sad, ponovo, vrijeme novac. I da bi se sve čega ima kupilo novcem, troši se više nego što se ima vremena. Uzima se od prošlosti, i potkrada od budućnosti. Zaboravljaju se stara znanja i iskustva, pročitane knjige i moralni principi, i živi se bez ideala i vizija. Sve izvan novcem mjerljivih vrijednosti ismijava se kao tlapnja i utopija. Bog se sakrio iza Darvinove brade, a misionari nove vjere propovijedaju stadu o pravu jačeg i prednostima tržišne ekonomije.
Miris hljeba umiješenog vlastitim rukama, ispečenog u ručno sklepanoj limenoj pećici i miris kafe pomiješane sa korijenom cikorije čili iz sjećanja pred sredstvima od kojih blistaju i mirišu podovi, posuđe, odjeća, prozori, čak i klozetske šolje.
Nema više vremena za priče koje pripitomljavaju užas.
Novi književni žanr je - ugovor.
Kako u njega ubaciti Omerovu priču o prvom kakanju u tutu, kad je ustao, okrenuo se i rekao: “Ja sam to napjavio”? Kako Piroćanca koji zbog škrtosti ostavlja stado u planini i silazi da se olakša u svojoj njivi, “da mu ne propadne govno”? Kako studenta koji se u poslijeratnom Zagrebu prehranjuje pecajući golubove na trgu, zrnima kukuruza nabodenim na udicu. U svim tim pričama Jugoslavija je mnogo više od komunističkog zatvora kojim upravlja lukavi diktator. Ona je zemlja iz koje se izlazi bez viza, po kojoj se putuje bez straha, u kojoj se živi bogato. Njeni građani su danas, kao i bogumili nekad, surovo izliječeni od vjerovanja u slobodu, jednakost i bratstvo. Mirni su i sretni, kao poslije lobotomije.
Bijela golubica donijela je maslibovu grančicu i nagrađena je zrnom kukuruza.
Mir je, a u miru su životi pjevača i glumaca zanimljiviji od života susjeda i ukućana.
Makijaveličković bi sarkastično dopisao: Mir opravdava cilj.
5.
Mir opravdava kapitulaciju: “Sve strane potpisnice…” dogovoreno je u Dejtonu, “…prihvataju da podliježu vojnom dejstvu IFOR-a”?
Šta je drugo, nego kapitulacija, ustupanje stranoj oružanoj sili pravo “potpunog i nesmetanog slobodnog kretanja na kopnu, u vazduhu i vodi” i potpunu kontrolu tog prostora, uz dozvolu NATO-u da ističe svoju i “nacionalne zastave svojih sastavnih elemenata”, i da “neograničeno upotrebljava cijeli elektromagnetni spektar”?
Kako razumjeti prihvatanje obaveze da se toj sili “pruže pomoć, privilegije i imunitet”, da se njeno osoblje “oslobodi propisa u vezi sa pasošima koji važe za strane državljane”?
Kako objasniti redoslijed poglavlja sporazuma, gdje jedan stav da “lokalno osoblje koje zaposli NATO neće plaćati porez” dolazi iznad i prije Ustava Bosne i Hercegovine?
Tako što akt pripremljen u Dejtonu i potpisan u Parizu treba čitati kao pravni okvir za okupaciju i kolonizaciju jedne od bivših jugoslavenskih republika. Cilj sporazuma nije bio zaštita njenih građana, i zato Veličković ovaj mir doživljava kao izlazak iz mračnog tunela u mrklu noć, u kojoj zavijaju gladni vuci i kikoću se vampiri.
Deset godina poslije, razoružanje nacionalista još uvijek je jedini vidljiv uspjeh kampanje, od kojeg stvarne koristi imaju strani vojnici, bankari, brokeri i birokrate.
A visoki predstavnici koji se nakon svojih amndata okrenu za Bosnom, mogu sa istim ponosom s kojim i mali Omer reći: “Ja sam to napjavio”.
Lakrdija od ustava, ugurana u sporazum kao dobra napojnica nacionalističkim liderima za predano i marljivo potpisivanje kapitulacije nije građanima zavisne i nesuverene BiH donijela stvarnu slobodnu. Ograničeno im je kratanje, mogu glasati ali ne mogu biti birani, i još uvijek mogu biti natjerani na služenje i prisilni rad.
Ali Šengenci se ne uzbuđuju, jer ta sitna kršenja osnovnih ljudskih prava nisu uzbudljiva koliko snimci ljudskog mesa na švercerskim tezgama, i jer ni sami, u svojim visokorazvijenim demokratskim zemljama ne znaju za bolje i nemaju više.
Balkanski čas anatomije pokazuje unutrašnjost jednog bolesnog organizma koji je smrtonosnu bolest naslijedio od većih i jačih: prava nacije i naroda su još uvijek iznad prava pojedinca i građanina.
To mora prestati!
Niko, i ni pod kakvim uslovima, ne može prinuditi pojedinca na služenje, pa ni na služenje naciji. To je suština povelje o ljudskim pravima. Niko ne može raspisati mobilizaciju. To je suština opredjeljenja za mir. Niko nema pravo objaviti rat. To je ratni zločin. Život izgubljen u ratu ne vrijedi više od života izgubljenog u rudniku. To je poštovanje prava na život. Ne postoji razlog da predsjednik Bosne i Hercegovine ne bude Rom, a Njemačke ili Engleske Turkinja. To je suština demokratije.
6.
Veličković prekida pisanje. Uzima daljinski. Hoće li ipak na kraju odustati od ovog dosadnog snimka. Do kada će ignorisati život koji maršira drugim kanalima: vulkan, cunami, zemljotres, masakr, genocid, suicid, eksplozija, lavina, požar, potonuće, iskliznuće..?
U kadar kamere bez kamermana ulazi tramvaj - zebra. Otvaraju se vrata i iz njih izlaze ljudi. Kuda idu ovako rano? Odakle se vraćaju? Iz kakvih su kreveta ustali? Šta očekuju od ovog dana? O čemu misle? Koliko ih sa zluradim optimizmom vjeruje će preživjeti mir, kao što su preživjeli rat?
Zašto već jednom ne promijeni kanal!? Liga šampiona, nutella, ford, nescafe, mastercard, grand-slam, amstel, superbowle, play-station… Šta je u tim sitnim pogrbljenim dosadnim životima ravno kablovskim i satelitskim uzbuđenjima na drugim kanalima: uragan, sudar, poplava, rušenje, havarija, epidemija, diverzija..?
Prilika u kaputu ruskog mornara prelazi most.
Vadi ruku iz džepa, i na njoj odvagne nešto.
Jabuku?
Bombu?
Najzad, nešto se dešava. Isplatilo se biti uporan i strpljiv…
Mornar (ili je to duh sa Aurore) prelazi ulicu. Zaustavlja se. Podiže glavu. Gleda u kameru. Veličković se osmjehuje. Zamahuje. Nekoliko djelića sekunde kamen leti ka objektivu, čini se da će ispuniti kadar, ali onda propadne, i sve ostaje kao što je bilo.
Onda se traka u video-rekorderu zaustavi…
Uzaludan pokušaj?
Ne.
Nema uzaludnih pokušaja. Inače bi i pisanje ovog teksta o Dejtonu bilo suvišno. Dejton čine značajan samo beznačajnosti života kojih se tiče.
Šaranje flomasterima po mapi raskomadanih života ne zaslužuje ništa do prezir i gađenje.
Prezir rađa otpor. Otpor rađa borbu.
I možda je vrijeme da književnost ponovo pronađe mjesto u toj borbi. Da se oslobodi robovanja izdavačima. Logika pravnika i trgovaca ne može biti osnova nove poetike. Misliti da advokati pružaju zaštitu mudro je koliko i vjerovati da pogrebnici donose izlječenje. Život je jedino i neotuđivo privatno vlasništvo, i zaštita tog vlasništva je pravi zadatak literature.
Književnost mora podsticati i ohrabrivati ljudi na slobodnu misao i djelovanje, a pisci moraju biti prvi primjer i dokaz da književnost ljude može činiti boljim.
U globalnom trijumfu licemjerja i sebičnosti izazov je vjerovati u tu ideju.
Annex 1: Dragan
Bilo nas je više za stolom, ali je govorila uglavnom ona. U crnini za jedincem, nakon godinu dana uzaludnog pokušaja da razumije surovu poruku sudbine, kao da se pričom branila od ludila. Ona, koja je sa luđacima razgovarala čitavog života.
A onda je pogledala u mene. Da li zato što je znala da sam pisac. Ili zato jer smo bili u suprotnim vojskama. Ona ljekar u srpskoj, ja bolničar u bosanskoj.
"Bila sam tada na frontu u Hercegovini. U bolnici. Dežurala sam u noćnoj smjeni. Moglo je biti oko ponoći. Sestre su napravile kafu. Onda je neko pokucao. Ušala je mlada žena. Lijepa. U crnini. Jednu ruku je držala u džepu. Sestre su ustale da je izbace, ali ja sam ih zaustavila. Pozvala sam je da nam se pridruži. Kad popije kafu, pitaće me za neki lijek, ako budem imala daću joj, i gotovo.
Sjela je. Ruku nije izvadila iz džepa.
Rekla je da se zove Desa. I ništa više. Vidjela sam da se stidi govoriti pred sestrama. Klimnula sam im glavom da izađu.
Desa je uzdahnula i pogledala me.
- Doktorka, jeste li vi radili u Sarajevu?
- Jesam.
- Je li istina da smo nekad svi živjeli zajedno?
- Kako misliš?
- Pa tako. Muslimani, Srbi, Hrvati...
- Istina je. A zašto pitaš?
- Meni ovdje govore da to nikad nije bilo.
- Bilo je.
- Znam i ja da je bilo. I ja sam studirala u Sarajevu.
I tad je izvadila ruku iz džepa.
Imala je sasušenu šaku. Od rođenja. Djeca su joj se rugala. Ali je bila najbolji đak. I stipendiju dobila. U Sarajevu se upoznala sa Asimom. Vjenčali se. Dobili sina.
- Lijep, kao upisan. I pametan. I dobar. Sreća. Onda se zaratilo. Ja i Asim se razdvojimo. On ostane u Sarajevu, ja se vratim ovamo. Sa Draganom. Računali smo, ovdje je sigurnije, ima hrane, neće dugo trajati... Draganu deset godina. Ide u školu. Ja radim, dođem s posla, on napravio ručak, ispržio jaja. Onda uzme neki stari tranzistor, popravi ga, sam. Zlatne ruke. U školi sve petice. Odličan đak. Ali ne igra se sa ostalom djecom. Njima su očevi o našoj vojsci, a Draganov u Alijinoj. Dosele u našu zgradu izbjeglice. Sa djetetom. Stariji šest godina od mog Dragana. Ali retardiran. Ne izvode ga vani. Moj Dragan se odmah sprijatelji s njim. Svaki dan kako dođe iz škole, uradi zadaću, i kod Nenada. Tako se zvao taj momak. Napravio mu u podrumu podmornicu, pa se igraju. Jednom, ja dođem s posla, vrata otvorena, nema Dragana. Ja ga nešto poželjela, siđem u podrum, a dole, moj Dragan, preklan, sjedi vezan za stolicu, ko živ. Na stepenicama krv. Kako je nisam vidjela kad sam silazila, nije mi nikako jasno. Sve do njihovih vrata. Pozvonim, otvori Nenad, a ruke mu krvave. Meni se noge odsjekle. Pozovem policiju. Oni dođu odmah, Nenad odmah sve prizna. Oni ga pitaju zašto je ubio mog Dragana. A on odgovori: zato što je bio Turčin. Sahranili smo mog Dragana. Tu na groblju. Ali nisu mi dali da napišem prezime. Samo piše na krstu Dragan. Pa sam došla, kad sam čula da ste vi radili u Sarajevu, da vas pitam, jesam li ja to izmislila, ko što ovdje svi govore. Ili smo mi nekad svi živjeli zajedno?"
To je bila briča, bez ukrasa i gotovo doslovno kako sam je čuo. Neka mi oproste svi koje sam spomenuo, nisam je mogao zadržati u sebi.
I ne znam zašto sam Draganovom prijatelju i ubici posudio svoje ime.
Vitez švedskog stola
Veličković je intelektualac: bolje priča i piše nego što pleše i igra fudbal. Također je i ljevičar, dakle konzervativan. Nalazi da je šarmantnija mumija Vladimira Iljiča Lenjina nego osmijeh Džordža Buša Juniora.
Organizatori evropskih književnih festivala dobro plaćaju njegovu vještinu da humorom popunjava praznine između činjenica i da tragove zatura prosipanjem anegdota o Sarajevu. Zahvaljujući njihovom pozivu početak ove priče pronalazi ga pod zemljom, na liniji U2, gdje, ne bez zavisti, zaključuje da je više čitalaca u berlinskim vagonima nego u sarajevskim čitaonicama. Istina, u Sarajevu ljudi knjige više čitaju na poslu. Zbog čega su, opet, tiraži jako mali, jer je nezaposlenost veoma velika.
U međuvremenu, od njegovog prvog boravka u Berlinu, prije osam godina, većina podzemnih čitalaca mutirala je u gledaoce: za kartu koja je od marke poskupjela na euro dobili su u vagonima televizore sa dva ekrana. Na tim stereovizorima lokalni tabloid Berliner Zeitung lijevo emituje kratke vijesti, desno novinske fotografije, a onda na oba reklame. U ponudi su jeftini letovi, bez posluge i posluženja.
Sve je teže razlikovati let iznad oblaka od vožnje pod zemljom.
&
Veličković je intelektualac i ljevičar: optimizam izražava radošću što će sutra biti gore nego danas. Dok visi okačen za rukohvat i gleda svoj odraz u prozoru, mršavu priliku sa dugačkim šiljatim nosom u kaputu ruskog mornara, obuzima ga nervoza. Šta da ponudi berlinskoj publici koja večeras dolazi na njegovu književnu promociju u viteza švedskog stola? Svakako ne svoju sarajevsku žuč; ti ljubitelji čitanja naglas platili su mu put, i smještaj, i honorar, zaslužuju ljubaznost i pristojnost. To što se on osjeća kao kolateralna šteta u njihovom ujedinjenju ne daje mu za pravo da ih vrijeđa prezirom žrtve. Ne ponižavaju ga oni viznim režimom, ne gledaju ga oni podozrivo na šengenskim granicama, ne odvajaju ga oni u staklene boksove na bečkom aerodromu, kao okuženika, od čistokrvnih EU citizens .
U2 se zasutavlja na stanici Witteneberg platz, odakle su nekad polazili vozovi za Aušvic. Veličković se ne zaustavlja pored table sa imenima logora i brojkama odvedenih, to sve njegova publika zna bolje od njega.
Gdje da je skloni sa te vjetrometine? Na drugu stranu ulice: KaDeWe – robna kuća sa najvećim profitom po kvadratnom metru, simbol Berlina, log izobilja, hladnoratovski kontrast sovjetskom sivilu i siromaštvu…
Unutra! Unutra je svijetlo i toplo. Cvrkuću slavuji iz skrivenih zvučnika u ružičastim krošnjama uskršnje dekoracije, koja je hol robne kuće pretvorila u voćnjak procvjetalih trešanja. Ispod plastičnog behara marcipanski anđeli sjede na šarenim čokoladnim jajašcima i šire krila ususret Kristovom uskrsnuću.
Strah za egzistenciju, koji u miru dizajnira ovakve KaDeWještačke rajeve, u ratu zatvara prozore da ne čuje odvođenja susjeda.
&
Veličković je ljevičar i intelektualac bez pokrića: iz sitnih zapažanja izvlači krupne zaključke.
Zato ga uznemiruje birokratska briga za čistoću šengenske rase, pedantnost kojom se državama i pojedincima daje status čistokrvnih Evropljana. Zato ga intrigira povezanost rušenja betonskog zida oko zapadnog Berlina sa podizanjem nevidljivog zida oko istočnog Balkana…
Ali publika je nestrpljiva. Nije došla da sluša eho Marksovih zanovijetanja. Posljednji je čas da se desi nešto, da počne priča, da u nju uđu zaplet, i lik, Don Kihot, možda, ili Raskoljnikov, sa svežnjem novčanica, umjesto sjekire, pod kaputom, riješen da učini neku ludost, nešto što će u publici izazvati strepnju, saučešće, drhtavicu, nešto će prekinuti zijevanje i raširiti nosnice? Nešto nevjerovatno, neočekivano, nemoguće…
Da vrati honorar i otkupi iznajmljenu dušu?
To bi ovom smucanju po temi i Berlinu dalo smisao i cilj!
Ali kome?
Nekome ko ima sve, ali mu to još nije dovoljno? Nekome ko ne broji jajašca kad kupuje kavijar? Nekome ko mercedesom A-klase nadomiješta kolica za kupovinu? Nekome ko vlada svijetom tako što za novac kupuje ljude, pa dobija i novac i ljude? Možda u sjedištu partije koja je ujednila Njemačku, i Evropu, imaju njegovu adresu?
Evo, Veličković zastaje pred napuhanim zdanjem, jednom sasvim prosječnom zgradom u središtu jedne sasvim nadprosječne staklene konstrukcije, nalik po obliku i samouvjerenosti (simboliku Veličković primjećuje ne bez zluradosti u zagradi) pramcu Titanika.
Kako ući unutra? Samo ptice mogu nepozvane upasti u taj međuprostor između kancelarija i providne fasade, gdje onda satima udaraju iznutra u nevidljive zidove, dok ne skliznu dole okrvavljenih kljunova.
Kako proći kamere, i blindirana vrata, i gardu, kako izvući svežanj iz kaputa a ne biti bačen na tlo s rukom zavrnutom na leđa, kako prije optužbe objasniti da nisi terorista, kako prići gospodaru i predajući mu novac sa osmijehom olakšanja (ili ludila?) izgovoriti:
“Ovo je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za književnost”?
&
Veličković, intelektualac i ljevičar bez pokrića, kao stvoren dakle za viteza švedskog stola, uvijek je spreman da za fee skine svoj ruski mornarski kaput i navuče klovnovski sako evropskog pisca i intelektuaca. Rumen nos krasno skreće pažnju sa crvenih obraza. Njegova je misija da skrati vrijeme do koktela, kada će se donkihotovska koplja i crvene zastave na opšte olakšanje preobraziti u čačkalice i salvete. Publici je danas ionako svejedno o čemu pisac govori, sve dok njegov glas nadjačava krčanje njenih crijeva.
Pisac može (to je moderno) pronalaziti stare rukopise u prašnjavoj polici, zaboravljene sveske u ruskom vozu, svežnjeve pisama u tajnoj ladici, strasne prepiske na marginama dosadne knjige…
Može podilaziti lokalnom patriotizmu (to uvijek mami aplauze):
Berlin je zaista čudesan grad. Lijepo je vidjeti dvije žene kako se drže za ruke i ljube. Čak i ako obje izgledaju kao muškarci. Pa čak i ako obje jesu muškarci… I lijepo je znati da u Berlinu u krugu od dvjesto metara postoje dvije ogromne gradske biblioteke. Lijepo je čak i ako su to dva ulaza u istu. Oba su otvorena… I pisoari su kao mehaničke igračke koje ne znate gdje se navijaju, a onda uradite nešto, slučajno, i radosti nikad kraja…
Može, najzad (a bez toga te ne broje u intelektualce), udrobiti u svoju priču i malo tuđeg nacizma. Tek da skrene poglede sa bijele koverte u njegovom džepu, nalik rukavici kojom još niko nije ošamaren.
&
Bio je, dakle, u vili na Wannseeu, u salonu gdje je 20. januara 1942. držana konferencija o konačnom rješenju jevrejskog pitanja. Gotovo da je mogao čuti zvuk pisaće mašine ispod čijih batića izlaze redovi zaključaka o čišćenju njemačkog životnog prostora legalnim sredstvima :
(…)”U velikim radnim brigadama, odvojeni prema polu, Jevreji sposobni za rad, upućeni u taj region, gradiće puteve, i u tom procesu veliki broj njih nedvojbeno će nestati u prirodnoj selekciji…”
(…)”Preduslov implementaciji plana za konačno rješenje je rješenje problema mješovitih brakova i miješanog roditeljstva…”
(…)”Ovdje se diskutuju, još uvijek teoretski, sljedeća pitanja:
Mješanci u prvom koljenu tretiraće se kao Jevreji, u vezi sa konačnim rješenjem…
Mješance u prvom koljenu od ovoga mogu privremeno izuzeti najviši autoriteti partije i države…
Mješanci u prvom koljenu, izuzeti od evakuacije, biće sterilisani preventivno… Dobrovoljno…
Mješancima u drugom koljenu u principu će se dati isti status kao i Nijemcima čiste krvi, osim u sljedećim slučajevima, kada će biti smatrani ekvivalenti Jevrejima:
a) mješanci u drugom koljenu rođeni u vanbračnoj zajednici supružnika mješanaca u prvom koljenu.
b) izražene rasne karakteristike u izgledu mješanaca u drugom koljenu su naročito nepovoljne, i tada će se oni smatrati Jevrejima samo na osnovu njihovog fizičkog izgleda.
c) policijska ili politička procjena da se mješanac u drugom koljenu osjeća i ponaša kao Jevrej.
Čak i ako je mješanac u drugom koljenu u braku sa osobom njemačke krvi, nema izuzetaka u navedenim slučajevima.”
(…)”Državni sekretar dr. Štukart primjećuje da će stvarna implementacija rješenja u vezi sa mješovitim brakovima i mješancima, o čemu je upravo diskutirano, u ovoj formi učiniti administravni posao beskrajnim…”
(…)”Upravnik tajne policije i SD Hajdrih zaključio je konferenciju sa zahtjevom da svi učesnici u današnjem razmatranju sarađuju na implementaciji rješenja.”
Implementacija rješenja dobila je čvrst pravni okvir. Konferencija se može zaključiti. Slijedi doručak. Iz salona se vidi druga obala jezera, sa istim ovakvim aristokratskim vilama, kakvih je posvuda u Evropi, sa istim ovakvim njegovanim travnjacima, sa istim ovakvim akustičnim salonima.
Kakve su se tamo konferencije upravo završile, i ko u njima i zašto upravo sada miješa kavijar i šampanjac?
&
Veličković bi ovdje mogao završiti svoju priču ovdje, kavijar i šampanjac su lijep šlagvort da se književno veče preseli za švedski sto. Publika, koja korektnost pretpostavlja konkretnosti, nagradila bi ga aplauzom. Ali on presavija stranicu svog mucavog prevoda zaključaka o konašnom rješenju , i gle! to je ponovo bijela koverta, na koju su svi, sa olakšanjem, već bili zaboravili.
Prazna!
Pisac, srebroljubac dakle i dvoličnjak, ipak je zadržao novac. Logično i očekivano, od jednog intelektualca, i ljevičara.
Veličković, međutim, klovn u nastupu, žongler metaforama i mađioničar u poentiranju, ne prestaje sa trikovima: “Novac je,“ veli “pod sjedištem prvoga u publici ko s pravom i bez stida posegne za njim.”
Pod kojim sjedištem?
Kad ga je tamo stavio?
Blefira?
Veličković je siguran da nijedna ruka neće skliznuti među noge.
Književna publika odbija sebe prepoznati kao statistu u literaturi, i zato nikada nikoga nema da uhvati pisca u laži.
(Kao što nema nikoga u gužvi oko švedskog stola da opazi viteza kako s rukom pod svojom stolicom završava ovu priču, koja je ništa drugo do u lukavoj iskrenosti vješto opranu savjest.)
Autoportret s magarećim ušima
Pisci (a Veličkovića drže za takvog) na to pristaju: putovanja plaćaju putopisima. Putuješ, recimo, sedam dana po Makedoniji, i onda o tome napišeš sedam stranica. Ništa lakše. Pustiš da prođe neko vrijeme, da zaboraviš drečavo i nebitno, zažmiriš, pred tobom su vinogradi, manastiri, freske, jezera, sunce, plavetnilo, čuješ cvrčke, i čuješ talase, i udaranje kamena o kamen, dva kamena u rukama starog čovjeka, dva kamena sa Golog otoka, u rukama koje su prije pola vijeka na tom mjestu pravile stazu od komande do «Žice».
I ništa od teksta o ljepotama arkadijske Makedonije.
Ništa od oda tikveškom vinu, prespanskoj ribi i galičkom siru.
&
Sa druge strane papira na stolu je čovjek u kožnom mantilu, pruža papir, Veličković odbija da potpiše, nije istina što tu piše, «potpišite, i dopišite žaliću se » kaže isljednik, Veličković potpisuje, rešetke, mrak, teretni vagon, miris mora, zveckanje lanaca, udarci, udarci, udarci, i opet mrak, talasi, cvilež broda, «ima li dole nekog ko se žali», Veličković šuti.
Kao što je šutio dvaput, jednom pred zastavom sa crvenom petokrakom, drugi put pred zastavom sa zlatnim ljiljanima, oba puta pred papirom koji je potpisao jer je kukavica i pametan. Tako je i pobjegao u književnost: da se barem negdje potpisuje iz uvjerenja a ne iz straha, zbog disanja, ne zbog žvakanja. Iako se ovdje, u truplu broda Punat, teško diše. Nema zraka, i bole uboji.
&
Mogao bi, ništa lakše, izaći iz tog mraka u sunčano prespansko jutro i slušati, umjesto sijedog kažnjenika, onu ofarbanu staricu koja goste dočekuje slanom pogačom a ispraća paprenim računom. U Makedoniji, eto, seoski turizam vraća ljude tamo odakle ih je socijalizam, kao svirač miševe i djecu, odveo. Lijepo bi bilo sjediti ispod uredno potkresanog stabla trešnje, umjesto pod ovom zakržljalom maslinom, i biti sretan što se nastavlja komunizmom zamrznuti život, ružičast za sposobne.
Lijepo bi bilo ispuniti obećanje (i stranice) opisom one seoske menadžerke koja kao neka madam sjedi u svojoj polujavnoj kuhinji i umjesto nevinih djevojaka nudi mušterijama ljepotu nedirnute prirode, sa noćenjem u katalogu Ikee.
I ubaciti u putopis sva ona jezera, i brane, skopski univerzitet, Titov most, (socijalizam, poetika cementa!) jasenovački cvijet, betonske zgrade u dnu uvale: «Žica!»
&
Paviljoni na dnu pakla, sa prozorima bez rešetaka, sitnim kao zle oči, i jahta, ukotvljena tamo gdje više nema drvenog mola uz koji je pristajao Punat ...
Vrućina je, ne da se jasno misliti, bilo bi dobro iz leda izvaditi i otvoriti orošenu konzervu piva (Skopsko ima mikro-klima...) Bilo bi ugodnije stajati ispod Smolarskog vodopada, ili ispod ohridskih fresaka, zar se o tome zaista nema šta pisati? Onoliki sveci, i kraljevi, i junaci, mačevi, koplja i krstovi, anđeli i djevice, kaluđeri i monasi, zar je tišina oko ovog sijedog čovjeka toliko glasnija od njihovog pojanja i molitvi?
Punat pristaje... Veličković izlazi iz potpalublja, žmirka oko sebe, naređuju mu da svuče, sve! bacaju mu neka vojnička prnja, poderana i smrdljiva, ostaje bos, ne poznaje nikog, ne zna gdje je, ko su ti ljudi koji viču na njega, šta hoće, kuda ga guraju, kome viču «banda», kakav je to špalir... Zašto tuku? U glavu! I ruke. U leđa, u stomak, ruke, u noge, u rame, u tjeme, u ruke... Ubiće! Neće, ne bi ostavili špalir, udarali bi željezom i motkama, naprijed, samo naprijed, ne pitati se, ne misliti, naprijed, ne pasti, jer tuku i kad padneš, mora biti neka greška, neki nesporazum, prestaće, milicioneri neće dozvoliti...
&
Ima pisaca (da li je Veličković jedan od njih?) čiji se talenat ne sapliće o skrupule. Uvlače se u tuđe intime iz kojih kao vampiri sišu priče i njima hrane žedno tržište. Bujaju, kao imela na umirućim stablima, pretvarajući književnost u scenarističku građu. Klasičnu tragediju u romantične komedije. Šta Veličkoviću daje za pravo da umjesto modernih skupih sandala na svojim nogama vidi đonove izrezane od gume, krpama i žicom zavezane za stopala? Odakle mu hrabrost da navlači ušljivo prnje, njemu koji nije ušao u Lesnovski manastir jer mu se gadilo da preko svog čistog šorca navuče tuđe hlače, pa sad, umjesto svetaca na freskama ima samo fotografiju dva magarca na livadi?
Zašto se lijepo i pristojno ne vrati u Makedoniju, u kojoj je bio ono što jeste – turista koji zuji i škljoca svojim olimpusom, klima i uzdiše i vrti glavom dok se puni utiscima kao medvjed salom. Zašto se, na opštu radost čitalaca i kritike, ne preobrazi iz Pegaza u magarca.
&
Čovjek ne mora imati duge uši i osmijeh Fernandela da bi njakao o čemu je pametnije šutjeti. Dovoljno je za početak da između mi i ja izabere nja . Dalje nije teško izboriti se za epitaf: Rođen kao Veličković, umro kao magarac. Jer je tvrdoglavo odbijao da živi s ljudima kojima je njegovo prezime bilo dovoljno da razumiju njegove tekstove.
Govorio ili ćutao, unaprijed i zauvijek pročitan i dosadan.
Ko njače, ne plače. Tuku te i vuku, tovare i psuju, ali ti priznaju tvoje nja. Slikaju se s tobom, kad su maleni, valjda kao upozorenje šta bude od čovjeka kad ne sluša roditelje i vlast. Puštaju te da na časovima Visokog predstavnika sjediš u magarećoj klupi. Ne moraš obilaziti grobnice, ne jašu te ni Miloš ni Jelačić, ne šišaju te, ne peku s jabukom ustima...
Dopuštaju ti ono što ne dopuštaju ni prijateljima: da im se smiješ u lice...
Ne zamijeraju ti ako umjesto Dušana, Jelene i ikonostasa pozdravljaš braću magarce:
- Zdravo, braćo magarci! Prenosim vam bratski pozdrav drugova iz Bosne!
Škljoc. Fotografija s magarcima. Veličković je prvi lijevo. Škljoc. Škljoc.
&
Škljoc. Škljoc. Škljoc... Na izlazu iz špalira, u «Žici», fotograf, očito profesionalac, ispaljuje rafal uvis. Gore, na vrhu stepenica, jedna djevojka, naslonjena leđima na beton, sa rukama iznad glave, u crnom, čipkanom, prozirnom rublju, i srebrnim sandalama vezanim do ispod koljena, istura grudi i oblizuje usne, i vitla raspuštenom kovrdžavom kosom. Zatečeni u seansi, fotograf se glupo smješka, djevojka brani:
«Ne porno. Art!»
Kolegica, dakle. Umjetnica.
Tu, gdje sada ona glumi, nekad je bilo kino na otvorenom. «Kad se upale zvijezde, počinje kino-predstava.» Veličković sjedi, i gleda, ali umjesto projekcije na betonskom zidu, vidi u dnu zida kolegicu koja čeka da nastavi art. Nestrpljiva? Ljuta? Nervozna?
Vaške, stjenice, rane, žuljevi, epidemija, ćebad na prozorima spavaona dok iz bolnice odnose desetine umrlih... Ili stotine? Malo se teško usredsrediti kad znaš da tvoje prisustvo nije poželjno, da smetaš, da stojiš na putu Umjetnosti.
Tu neki sijedi čovjek priča o samoubistvima, o zalijetanju glavom u zid, o zabijanju kašike u vrat i čupanju sopstvenih žila, ali Veličković je pomalo nervozan, jer tamo umjetnici čekaju da nastave sa istoriografskom metafikcijom, sa demistifikacijom svakodnevnog strukturiranja haosa, sa nenostalgijom, sa razbijanjem buržoaske hegemonije i razvoja masovne kulture, sa provokacijom, sa Postmodernom! On bi radije da gleda, i uživa, nego da sluša, i pamti.
&
Nije mu ovo prvi put, i neće još jednom propustiti najvažnije!
Kao u Sarajevu, prije godinu, kada je ostao sjediti u mraku i slušati radio-dramu o majci koja je sina prepoznala po iskopanim zubima, dok se istovremeno u režiji iza njegovih leđa slušalo talase oko ševe nacionale na jahti?
Slična neka jahta je i sad tamo u uvali. Nema Punta . Nema «Žice». Nema «tragača». Nema ničeg, osim starog kažnjenika.
I mlade umjetnice.
Stari nastavlja. Penje se uzbrdo, pognut, ne govori, ne okreće se, okružen duhovima koji vrebaju i poslije pedeset godina. Zašto se toliko dugo ćutalo o ovome mjestu? Strah? Ali čega se mogu bojati ljudi koji su prizivali smrt kao spas? Mora biti nešto strašnije od straha... Šta?
Ako nastavi, za njim, možda otkrije. Samo što Veličkovića trenutno više zanima umjetnost. Da li je crni veo već pao s grudi? Da li su bradavice uspravne, podiže li ih jagodicama, ili je već spustila ruke, zavukla prste u gaćice..? Hoće li ostati na stepenicima? Stojeći? Ili će sjesti? Beton je grub. Iglice borova su mekše...
&
Šume na početku nije bilo. Podne je. Veličković stoji crnim gumenim đonom na hrpici crne zemlje među bijelim kamenjem, pognut naprijed, tako da svojom sijenkom zaklanja sadnicu bora. Kad počinje da se zanosi, i gubi, smjenjuje ga drugi kažnjenik. Kasnije, opet, Veličković njega. Život ima smisla. Više nego kad klečiš i čekaš da pred tobom skliznu na tlo nečije hlače, a onda, na komandu, da gurneš nos u prljavu, dlakavu stražnjicu. Nesreća je imati veliki nos. Izgleda kao da zabušavaš.
Fuj! Nazad! Nazad!
Tamo gdje je guza obla i miriši, gdje izlazi, kao sunce, iz crne čipke... Veličković otkopčava hlače. Najzad, postmodernista!
Ona je pred njim, nagnuta preko betonskog podzida, ili ograde, više nema dilema o tome šta je centar a šta margina... Živjela interseksualnost i hiperseks!
Iza nje je selo Galičnik: male kuće kao vesela ljudska lica, u brdu kao na šagalovoj slici, kao na razglednici, kao na kalendaru Makedonije u kabini jahte koju zapljuskuju talasi, šššš, šššš, datum: 4. juli... Dan borca!
&
Neke stvari vrijedi započeti ponovo.
Naprimjer, otkopčavanje hlača...
Nečiji nos uglavljuje ti se među guzove.
Kasnije, stojiš u špaliru i tučeš bandu, nogama i šakama, gdje stigneš...
Kasnije, tražiš papir, i dobijaš komad pocijepane vreće cementa, i zapisuješ na njemu ime nekoga, nevinog poput sebe, ko će u paklu zauzeti tvoje mjesto.
Kasnije, ćutiš.
Zbog stida, ne zbog straha.
&
Slobode u umjetnosti ne može biti više nego što je ima u životu. Veličkovićev bijeg u postmodernu završava se ovdje, gdje strah od stida vraća riječima pronevjerena značenja a pisanju ismijani značaj. Zastava nove književnosti opet je crvena, ali ne kao krv na sječivu, nego kao obraz pred ogledalom. I nije dovoljno samo istini i pravdi paliti svijeće na groblju nedostižnih apsoluta. Čovjek, ako nije pokrio oči ušima, još se uvijek može boriti protiv nepravde i laži.
|
