100 Zmajeva
Omnibus, 2007.
|
|
|
Za Fantom slobode o romanu 100 ZMAJEVA
Sa Dušankom Profetom
Uskoro ti izlazi nova knjiga, roman 100 Zmajeva. Tko su Zmajevi i zašto ih je stotinu?
Zmajevi su izviđači s kojima sam proveo mladost, logorujući, putujući i takmičeći se po cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji. A stotinu ih je… Ma ne znam, dobar je broj. Okrugao. Moguće da sam time htio, naravno ne samo time, da disciplinujem građu, da je složim u neke pravilne i logične gabarite, da mi se ne otme iz ruku.
Objasni, molim te, što su to izviđači. Ima onih koji ne znaju i onih koji su zaboravili.
Omladinska organizacija, sa programom koji promoviše boravak u prirodi, ima određeno “vojničko” ustrojstvo (vodovi, čete, odred), od svojih članova traži da stalno usavršavaju svoja znanja i vještine, za šta ih i nagrađuje, a kao metode učenja favorizuje igru i takmičenje. Članstvo je dobrovoljno, učlanjenjem se prihvataju pravila organizacije, i zakone, koji od njega traže, recimo, da stalno uči, da se zalaže za humane i kulturne odnose među ljudima, da se zalaže za naučna shvatanja, da bude dobar drug, da je iskren i da se bori za istinu, da se kloni štetnih navika.
Bit je u dobrovoljnosti. Niko te ne tjera da to budeš, ali ako jesi, onda se od tebe očekuje to.
Kažeš da si knjigu pisao 17 godina, što znači da si o njoj počeo razmišljati, ili je već i pisati, pred rat, negdje 1990. godine. U međuvremenu si napisao i objavio cijeli opus od Konačara do Viva Sexico. Zašto su Zmajevi toliko čekali?
Zato što su oni knjiga o prošlom vremenu, nostalgična, i htio sam da bude lijepa kao što pamtim da je bilo lijepo to vrijeme koje sam htio da spasim od zaborava. Htio sam da bude puna sunca i smijeha i ljubavi, a to se ne može pisati u ratu, ili s gorčinom u duši. Nastajala je dugo, da, 17 godina, zato što sam je pisao u trenucima zadovoljstva, sreće, opuštenosti, baš, kao što se kaže, za svoju dušu. A pošto toga nije bilo često, a ni ne traje dugo, eto, trebalo je toliko… Na neki način mi je žao što sam ih završio.
Pitanje se čini ofucano, a moram ga postaviti: jesi li i ti jedan od Zmajeva? Čini mi se, naime, da si ti s njima jednom stekao vještarstvo zapisničara i da si ovim romanom sačuvao uspomene cijele jedne generacije, pa je na kraju krajeva potpuno nebitno koji si ti Zmaj.
Evo, i pitaš i odgovaraš, ne znam šta ću ti ja tu.
Zbunila sam se. Sad je moderno ispitivati ljude o privatnom životu. A moderno je i biti "prodoran", čitaj: bezobrazan. Jesi li ti jedan od Zmajeva?
Jesam jedan od Zmajeva, i potpuno je nebitno koji, jer sam pomalo u svakom. Ipak su to, na kraju, književni likovi. Na kraju knjige, uz bilješku o piscu, to sam objasnio ovako: “Događaji u romanu inspirisani su stvarnim situacijama, a likovi stvarnim osobama. Koji, da prafraziram Kiša, možda posle toliko godina više i nismo mi. Osim njih, ljubavlju i prijateljstvom učinili su ovu bajku stvarnom: Bećko, Boća, Jasa, Duda, Predrag, Gojko, Alen, Srđo, Sanja, Lamija, Petko, Pops, Sejo, Asim, Zoja, Srele, Slavko, Marina, Zoka, Tanja i Maša. Hvala.»
Ajmo sad po redu, kako su nas učili u školi. Vrijeme radnje: Iako nije eksplicitno naznačeno iz konteksta je jasno da se tih deset dana logorovanja o kojima pišeš događa nakon Titove smrti a prije Miloševićevog govora na Gazimestanu. Mnogi se tog vremena nostalgično prisjećaju kao vremena kada su književne, muzičke, filmske, kazališne… scene živjele punim plućima, neko "zlatno doba" ex-Yu scena kojima je zajednička izrazita urbanost. S druge se strane događa epidemija narodnjaka, TV kiča, jeftinih komedija. Uz to ide i prodor robe široke potrošnje stranog porijekla pa je umjesto Kraševe čokolade popularnija Milka. Na što se furaju Zmajevi kad ne pokušavaju preživjeti u prirodi? Idu li u istu školu? Jesu li oni djeca iz kvartova koji su se nazivali "spavaonice"?
– Zmajevi su, većina, iz Sarajeva. Išli su, većina, u jednu osnovnu školu, u kvartu “Otoka”, a onda poslije u nekoliko gradskih gimnazija. Izlazili su u kafiće, koji su tada postali nekako popularni, u kinoteku, u kamerni teatar, u Dom mladih, zimi na skijanje, ljeti u Makarsku… Ali, ne prije nego što odu na logorovanje. A logorovalo se na Boračkom jezeru, na Neretvi, na Adi ciganliji, na Tjentištu… Kupovali su farmerke iz Trsta, nosili “starke”, i da ne počinjem sad jugonostalgičnu inventuru, borovo, beko, zvečevo, yasa… Da: Moj kvart nije bio “spavaonica”, i nikad mi neće biti jasno ko je i zašto naselja sa zelenilom, igralištima, školama, i gomilom djece uvijek raspoložene za igranje, prozvao spavaonica. Ako je nešto spavaonica, onda su to poslovni city-ji. Tamo život spava!
U redu. Naziv je takav kakav jest a moram ti reći da se vrlo dobro sjećam zašto su se ti kvartovi zvali spavaonice. Ujutro su krcatim tramvajima i autobusima na posao odlazili "starci" a potom su se ukrcavali đaci. Da, bilo je klupa i zelenila, ali nijednog kina, knjižnice rijetke, kazališta ni blizu, o klubovima da ne govorim. Zanimalo me koliko su se na tim logorovanjima osjećale socijalne razlike, kojih službeno nije bilo, a u stvarnosti ih je bilo, i kako se to riješavalo. Je li bilo povlaštenih?
Nije. Tj. bilo je, ali ne po tom socijalnom osnovu. Nego po tome što su stariji, i komunisti, i članovi štaba, na većim smotrama, republičkim ili državnim, radili stvari suprotne zakonima koje sam spomenuo. To mi se gadilo i tada, kao što mi se gadi i danas, kad god se prevarim pa poslušam ili pogledam šta rade poslanici, ministri, vlast. Jednom sam se, osamdesetprve, na smotri u Dretelju, pobunio, i rezultat je bio da me aktiv SK udaljio sa smotre. Još čuvam tu odluku.
Struktura romana je u najmanju ruku neobična. Deset dana logorovanja u deset poglavlja, za svaki dan jedno poglavlje. Ono što je neobično jest izostanak naracije, glavninu teksta čine dijalozi, unutarnji monolozi i opisi fotografija koje su dijelom reproducirane u knjizi. Tehnika je skoro pa televizijska – izravni prijenosi raznih natjecanja, kulturno-umjetničkih manifestacija, druženja kroz dijalog ili kroz "transkripte" radio hOPEN hAIRA. Je li režija bila naporna?
– Vjerovatno jeste, ali to nisam osjetio, jer sam uživao radeći. I zabavljao se. Od početka sam odbio mogućnost da naratoru dam veću važnost nego likovima. Svjesno sam mu oduzeo prostor. U prvih nekoliko verzija koje sam davao na čitanje, prije dvije-tri godine, to JESTE bio problem. Čitaoci su navikli na pripovjedača, i često nisu znali ko i kada govori, i gdje se i šta dešava. Hm… režija. Nije mi palo na pamet da sam to radio… Možda si fakat u pravu. Ispada da nisam samo pisac nego i režiser knjige. Sviđa mi se to… Ako si ti to tako doživjela, onda znači da sam uspio da oživim slike, i da sam uspio da priči dam jedan filmski ritam. Što bi se, valjda, trebalo dopasti mlađim čitaocima. Dijalozi, kratke scene, zanimljivi karakteri, humor… Evo, ovo je jedno od prvih uključenja radio hOPEN hAIR-a:
Češkamo znak tačnog vremena.
Bip, bip, bip, bip, biiiiip...
Sada je tačno pola osam i pet minuta.
rADIO hOPEN hAIR. Vijesti...
Danas nećete saznati: Da li je horizontalno uvijek vertikalno na vertikalno? Šta je bit suštine? Zašto onaj koji hrče uvijek zaspi prvi? A tako|er, ni hoće li se Volt Dizni otopiti.
Sinoć oko iza ponoći logor je pogodila izuzetno jaka vremenska nepogoda. Tuča veličine Hapetovog mozga zasula je šatore i prekrila travu. Nekoliko šatora iščupano je iz korijena. Brzom i efikasnom akcijom dvije starije planinke svojim tijelima su spriječile da jedan napuhani šator odleti u nebo. Nad vama, koji se sada budite, sinoć su bdjeli: Broj Jedan, Heliks, Prele, Šverko, Gaši, Siske, ]ići, Zena, Rokva, Dada, Nera, Leda, Bjanka, Marija i Dijana.
Za današnji dan najavljujemo:
u 15.00 početak takmičenja u badmintonu.
U 10.00 svečano porinuće splava RoSi.
U 21.00 Zmajovizija!
U 14.00, za vrijeme popodnevnog odmora, na našim razglas-talasima slušajte radio-skeč: “Vitezovi okrugle tepsije: kroz šumu i prašumu.”
Danas izlazi novi TheTrachTimes. Čitajte: Intervju sa Marijom - kako su ocijenjene vodne sveske...
Logično je što si izdvojio desetak glavnih, desetak malo manje glavnih likova, no kao da pokušavaš dati važnost i onima koji nisu spomenuti. Tu su detaljni popisi ekipa, vodova, njihove vodne sveske, osvojeni rezultati…
Knjiga se zove STO zmajeva. Dakle, stotinu likova. Neki od njih su glavni, neki sporedni, neki su grupni portreti. Prvim “čitačima”, recimo, dopali su se Klikeri, to je grupa od desetak dječaka i djevojčica starih od sedam do jedanest godina. Ovo je sadržaj razglednica koje šalju roditeljima:
“Ovdje ima puno zmija i lovimo ih golim rukama.” (Bobo) “Super je, niko nas ne tjera da jedemo, samo moramo da se umivamo”. (Korna) “Rana se mora zaviti da ne bi došlo do konfekcije.” (Selma) “Jedan dječak je pio mirindu iz frižidera i dobio je upalu jajnika.” (Korna) “Neko mi je uzeo bateriju i svu hranu iz ranca.” (Laki) “Nema pijaće vode pa svi pijemo vodu iz rijeke.” (Maja) “Djevojčice piške u kukuruzima, a dječaci iza šatora.” (Okica) “Ima puno komaraca, a ja sam glavni, jer imam 48 uboca.” (Laki)”
A ovo je iz sveske voda Kengur:
“WHO is WHO u Kengurima:
Tops. Dobre osobine: sve što obeća, ispuni. Loše osobine: nikad ništa ne obećava. Satko M. Dobre osobine: voli da pjeva. Voli da cijepa drva. Odlično igra u odbrani. Loše osobine: nema sluha. Stalno lomi držalju sjekire. Visi u napadu. Fudo. Dobre osobine: odličan fudbaler. Super crta portrete. Loše osobine: nema kondicije. Gubi olovke.
Klops. Dobre osobine: uvijek ima zaliha hrane. Nosi super majice. Loše osobine: zalihe hrane dijeli po principu pola meni, pola vama. Majice su ekstra ekstra velike.
Kike. Dobre osobine: daje besplatne časove iz matematike. Računa brže od digitrona. Loše osobine: niko ne razumije šta govori. Digitron može da se isključi, Kike ne.
Dado. Dobre osobine: rano liježe. Majstor za fudbal. Loše osobine: kasno ustaje. Navija za Želju.
Pećko. Dobre osobine: brzo uči. Sav džeparac stavlja u vodnu blagajnu. Loše osobine: brzo zaboravlja. Roditelji mu ne daju džeparac.
Nose. Dobre osobine: voli da kuha. Lako se zaljubljuje. Loše osobine: Suđe u kojem kuha teško se pere. Zaljubljuje se u više Kengurki odjednom. Dok se nije pojavila T.”
Sve to, i razglednice, i sveske, i logorske novine, i radio, sve sam to ubacio u priču jer mi tri glavne perspektive nisu ostavljale dovoljno prostora da pokažem koliko je tu energije bilo. Tri glavne perspektive vezane su za tri glavna lika, i tu sam se morao držati njihovog karaktera, njihovih motiva, njihove priče, koja je u prvom planu. U drugom je višeboj.
Kad si spomenuo višeboj: svi se u nečem natječu, svi žele pobjedu i na kraju će jedna ekipa pobjediti, ali osnovna je ideja da pobijediti ne znači zgaziti konkurenciju. Je li taj duh fair-playa doista postojao u tolikoj mjeri ili si ga malo dopisao u pedagoške svrhe?
– Ne mogu uopštavati. Poenta je tvog pitanja u onome u tolikoj mjeri. U kolikoj? Fair-play je uvijek pitanje ličnog izbora, zato se valjda i cijeni toliko, što nije uobičajen. Možda sam dopisivao, možda u knjizi toga ima više nego što ga je bilo zaista. Ali puno je važniji i veći problem što ga sada, u našim životima, ima puno manje. Zato sam, između ostalog, pisao knjigu. Ona nije nekakav literarizovani albumčić privatnih uspomena, nego mjesto gdje su jedno pored drugog staviti dva vremena, gdje možemo razmisliti malo o tome šta je stvarno sloboda, šta je solidarnost, šta je poštenje, šta je drugarstvo, šta je pobjeda. Kojim vrijednostima su učili nas, a kojima mi našu djecu. Šta su tu, kako i zašto desilo? Tako će čitaoci naših godina. A čitaoci iz generacije moje kćerke, vjerujem, drugačije.
Koji su njeni komentari? Je li bilo puno toga što si joj morao objašnjavati?
– Zamoliću nju da odgovori umjesto mene. Prilažem ovdje njen odgovor:
“Osvježavajuće – tako bih u jednoj riječi opisala kako je knjiga djelovala na mene. Potpuno drugačija od Hari Potera, što je jedina knjiga od preko 500 stranica koju sam uspjela dovršiti, a ipak jako interesantna i dinamična. I u Zmajevima su tri glavna junaka, od kojih je jedan štreber, jedan onako kao Ron uvijek negdje u pozadini i niko ga baš ne primjećuje i jedan kao Hari – super, sve može, sve zna, svi ga vole. Samo što u Zmajevima za razliku od Hari Potera likovi pričaju svoju priču i njihova razmišljanja nas vode kroz događaje. Ipak daleko je knjiga od ispovjesti tri tinejdžera, sve je uvezano višebojem i izviđačkim takmičenjima i sadrži jos mnogo ljubavnih i prijateljskih zavrzlama. Puno je duhovitije od Hari Potera i meni, lično mnogo bliže. Umjesto tročarobnjackog kupa, u Zmajevima ima višeboj – manje opasan, više timski i zanimljiv. Potrebno je više od znanja i vještine da bi se pobijedilo, treba znati raditi kao tim, ne biti sebičan, dijeliti, poštovati druge, biti raja, ali i autoritet. I cijela knjiga nije kao Hari Poter samo o prijateljstvu između glavnih likova i njihovoj povezanosti, već o vezama i prijateljstvu svih na kampovanju i o doprinosu koji svako od njih daje da bi im svima bilo ljepše. Potera sam čitala da otkrijem ko je sljedeći zlikovac i kako će Hari ovaj put pobijediti. Neizvjesnost me držala potpuno posvećenu knjizi i to od početka. Zmajeve ipak nisam tako “gutala” od prvih stranica. Trebalo mi je malo da se uhodam i upoznam likove, da se vežem. Tek kada sam skontala da zmajevi imaju bolju/zanimljiviju ljubavnu priču i više prijateljstava na kušnji, više likova da se zezaju i provaljuju, tada sam počela da “gutam”. U Zmajevima me zanimalo više likova istovremeno i to me držalo zainteresovanom sve vrijeme – nekako su mi bili bliži i realniji. Ali i pored likova, zanimao me i višeboj. Ko će pobijediti i kako? I moje ubjedljivo najdraže poglavlje u knjizi se veže za višeboj - Noćna igra – tu sam bila u neizvjesnosti kao prilikom borbe Harija i Voldemorta, ali sam se i ismijala kao kada se Hari prepucava sa profesorkom Ambridž. Zato mi se Zmajevi i sviđaju više – jer su konstantna kombinacija radnje i humora.”
Nedavno si objavio knjigu Viva Sexico u kojoj si, između ostalog, detaljno analizirao i iskritizirao Cosmo životnu filozofiju na, što bi se reklo, pomno izabranim primjerima. Čini mi se da tu istu filozofiju u Zmajevima razlaže na sastavne dijelove lik koji se zove Tara, djevojka koja živi u Parizu, na pragu je manekenske karijere, na logorovanje dolazi "preko štele" i nakon početnog šoka i pitanja "što je meni ovo trebalo" postaje prava Zmajica.
Tara ne dolazi preko štele. Za dolazak na logorovanje nije bila potrebna štela. Došla je jer joj je njena najdraža rodica probila glavu pričajući o tome kako je na logorovanju dobro. Tara mi je u romanu bila potrebna zbog čitalaca koji zajedno s njom treba da nauče šta su to izviđači, i šta je to logorovanje. Njene prijateljice su s roditeljima iz Pariza otišle kojekuda po svijetu, a ona je u nekoj nedođiji… Uostalom, evo kako ona o tome razmišlja:
“Ja sam bila u Harrodsu. Ja u USA. Italy. Roland Garose... A ti, Tara? Ja sam tražila zakopano blago. Vouv! Pravo? Gdje? Na Karibima? Ma ne, u kukuruzima. Pomagala sam ro?aki. Ona je luda za Selindžerom. Izmislila je sebi drugo ime, Holdijana Kolfild, po onom Holdenu Kolfildu iz Lovca u žitu. Znate, onaj koji bi cijeli život pazio na djecu. Well, nisam ni ja znala, naučila sam zbog ro?ake... Beverly Hills & Covent Garden & Via del Corso...
Ne, najbolje je prećuti ovaj dio. Nije isto stajati na Sunset bulevaru i lomiti se po trnju i kamenjaru. Kad šmizle pitaju gdje, izmisliti nešto. Naprimjer: u Amazonu! U programu preživljavanja u prirodi. Deset dana bez hrane i vode, me?u zmijama i komarcima i piranama.”
Pitala si me zašto sam radio 17 godina. E pa, evo, posljednje dvije otišle su samo na to da iz priče isključim sveznajućeg pripovjedača i da pustim tri glavna lika da doživljavaju i reaguju na svijet oko njih, koji je svijet knjige. Problem su bile promjene perspektiva. Kako iz Tarine preći na Dijaninu, ili Šiljinu, bez onog “Za to vrijeme Dijana je ležala u šatoru i razmišljala…” Tara je stranac tu, i u njenim razmišljanjima i govoru ima stranih riječi, ima afektacije, ironije. Dijana je drugi tip, nesigurnija, osjećajnija, često se kao lik udvaja, posmatra sebe sa strane i analizira svoje postupke:
“(Udahni. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset. Izdahni... Holdijana Kolfild sjedila je na sigurnoj udaljenosti od svjetla logorske vatre čvrsto odlučivši da se neće miješati i da se čak neće ni nasmijati. Glupi su, i ostaće glupi, zaključila je, svađala se ona s njima ili ne, i neće ih učiniti pametnijim to što će napraviti budalu od sebe. Holdijanu je mnogo više zabrinjavalo to što su se njene dvije najbolje prijateljice kliberile cijelo veče ne prestajući da joj dobacuju značajne poglede. Jesu li nešto nanjušile. To bi bilo malo vjerovatno, jer je cijeli dan bila oličenje samokontrole. Stajalo je velikog truda i muke da se uzdrži, gledajući kako ljubav njenog života gnjave kao zamorče u nekom glupom pedagoškom eksperimentu... I ovo s Tarom! Eno je, do juče nije znala ni cipele zavezati kako treba, a sad rastura čvorove! Baš nepravedno. Holdijana Kolfild na trenutak pomisli da iz nje progovora ljubomora... Zašto baš Tari, od njih stotinu, odaje svoje glupe trikove? Samo zato što je lijepa! Nepravda! Možeš biti dobra, ljubazna, strpljiva, marljiva, odana, iskrena, pametna, vrijedna, poštena, sve! I opet, ako nisi lijepa, ništa. Najgore, nije Tara kriva. Nije ona birala da se rodi tak...)”
Treći glavni lik je Šilja. On je dečko potpuno predan grupi, s jakim osjećajem odgovornosti i s izraženim pobjedničkim takmičarskim duhom. A onda se zaljubi, i to uzdrma njegov ređeni svijet. Počinje da sumnja…
(Šta ako je ovo pogrešno? Svako jutro i veče pjevati isto. Prijeteće pjesme! Nek narod satre. I buljiti u zastavu koja plazi uz jarbol. Samo zato što nema hrabrosti gledati u djevojku. Lakše je stajiti tu, kao paun, sa svojim amblemima, i zavidjeti Zombiju. Zašto? Zna li Zombi zapaliti vatru, i poslati poruku morzeom, i čitati tragove, i podizati brzo šator, i obući se i skinuti u vodi, i previti ranu, i dati serum protiv zmijskog otrova? Ne zna. Ali sigurno zna koje boje su krugovi oko njenih zjenica. Možda zato ljudi gledaju u zastave, jer se boje gledati u oči. U čemu je problem? Digneš pogled, i...
Spustiš ga! Opet! Zašto!? Svaki put... Ustranu... Kao lopov...)
Iz njihove tri perspektive ispričana je glavna priča. Ali, osim toga, namjera mi je bila napraviti nešto kao vodič, kao udžbenik za izviđače, ili kako se sad već gdje zovu. I žao mi je što nisam imao još malo strpljenja, pa uradio sve dodatke koje sam bio zamislio…
A koje si dodatke bio zamislio?
Razne. Recimo, da uz knjigu dođe jedan veliki list, A3 formata, najmanje, na kojem bi bila odštampana igra SPOJ. To je igra koju likovi igraju u knjizi. Kao monopol, samo dvije paralelne staze s poljima, plava i crvena, koje se tu i tamo ukrštaju. Na poljima su napisani zadaci. Važno je da igraju i dečki i djevojke, što ih je više to je zabavnije. Svako ima svoju neku figuricu, dugme, novčić, gumicu, minđušu, kamenčić, nebitno… Baca se kocka, skakuće se po poljima, kad se stane na polje, pročita se šta na tom polju piše, kakav se zadatak mora izvršiti, izvrši se, i onda igra sljedeći. Fol je kad stanu na isto polje stanu dvoje igrača (dečko i djevojka, ali, što se mene tiče, mogu i druge kombinacije), onda oni zajedno ulaze u manji krug, u sredini table. Ovaj vanjski, to je grad, a ovaj unutrašnji, to je soba. Dakle, prvi krug je izlazak u “grad” i traženje partnera, a drugi maženje s partnerom u “sobi”. A zadaci su ovakvi:
«Predmet si njihove pažnje. Hodaj kao maneken.
Predmet si njihove pažnje. Hodaj kao manekenka.
Udvara Ti se osoba Tvoga spola. Objasni joj svoje stavove u vezi s homoseksualnošću.
Gužva u tramvaju. Nabroj pet muških erogenih zona.
Gužva u tramvaju. Nabroj pet ženskih erogenih zona.
Mlađi brat postavlja nezgodna pitanja. Opiši izgled i funkciju spolnih organa žene.
Mlađa sestra postavlja nezgodna pitanja. Opiši izgled i funkciju spolnih organa muškarca.
Mlađa sestra ima kompleks malih grudi. Objasni joj zašto za to nema razloga.
Mlađi brat ima kompleks malog penisa. Objasni mu zašto za to nema razloga.
Za svaki slučaj, ponovi kako se pravilno upotrebljava kondom.
U liftu te mali susjed pita kako se rađaju djeca. Objasni mu.
Sami ste u sobi, muzika, svijeće... Zaplešite.
Sami ste u sobi. Improvizuj jednu ljubavnu pjesmu.»
Kome si namijenio ovaj roman? Na prvi bi se pogled reklo da je to roman za mlade, omladinski roman. Na drugi pak pogled riječ je ipak o prilično složenom tekstu, puno je igranja formom i aluzija, i čini mi se da je uočavanje svih tih slojeva nužno potrebno veće čitateljsko iskustvo nego ga može imati gimnazijalac, pa i onaj/ona koji jako voli čitati. Slažeš li se s tim?
– Kome sam namijenio roman? Redom: prijateljima, s kojima dijelim sve te uspomene. Onda: generaciji naše djece, kojoj smo ipak ostali dužni odgovore na neka pitanja. Dalje: čitaocima koji se ne plaše debelih knjiga, koji čitaju pažljivo i ne gube strpljenje kad naiđu na prvu prepreku. Najzad: profesionalcima, onima koji će shvatiti kakav sam zadatak sebi postavio, i kako sam ga izvršio. Onima koji će prepoznati koliko je rada, i znanja, i ljubavi uloženo u knjigu. Koji će znati kakve sam ciljeve postavio, na kakve smetnje nailazio, i kako sam ih sve rješavao. Zašto poglavlja počinju najavama, kakvu ulogu u kompoziciji imaju opisi fotografija, na koji način sam koristio interpunkcijske znakove…
Rukopis si davao na čitanje i nekadašnjim Zmajevima, dio njihovih komentara prenosiš na kraju knjige. U kojoj su fazi nastajali ti komentari i koliko su utjecali na to da knjiga nastaje 17 godina?
Pa, ovo je, recimo, četvrta verzija knjige. Nekadašnji Zmajevi čitali su drugu. Razlike u opisanim događajima i likovima nema, nema neke bitne… Treću i četvrtu verziju pisao sam tražeći najbolju moguću formu za priču koja je trebala biti ispričana. Mislim na eksperimentisanje s pripovjedačem, jezička karakterizacija, ritam u smjenjivanju perspektiva, dodaci knjizi. A više od svega, nastojanje da ideja djela ne ostane u drugom planu.
Jesu li ti puno ispravljali "krive navode"?
Ma nije im palo na pamet. Ovo je napisao Alen, iz Moskve:
“Nakon prvih 7 stranica uhvatio sam sebe u razmišljanju da se ja sjećam jako malo detalja. Tačnije, jako puno stvari se ne sjećam. Kad sam čitao o pranju porcija shvatio sam da nemam pojma ko nam je pravio to što se stavljalo u porcije. Sjećam se rasporeda šatora, sjećam se kupanja, sjećam se latrina, zmija, čak i ponekih ljudi.... Ali je to ustvari jedna velika crna rupa u mozgu i pravo me je strah što je tako. Razmišljanje o gore navedenom odvuklo mi je pažnju do te mjere da pojma nisam imao šta se dešavalo od pete do sedme stranice, pa sam se vratio da pročitam ponovo. Dijapazon od pete do sedme još jednom se pokazao kao nepremostiva prepreka, jer su mi misli odmah počele vrludati u smjeru – A kako će ovu knjigu čitati neko ko nema veze sa nama? Hrpa imena, naziva čvorova, dijelova opreme... A možda je njima lakše, možda neće biti opterećeni razmišljanjem - da li je Prele Sreten ili Emir, da li je Hape Sake ili Spasko, da li je... Ma koga to ustvari ineteresuje ko je ko. Ko da nekog interesuje da li je Ana Karenjina stvarno Ana od rođenja, da li se rodila na carski rez ili normalnim porođajem i da li su joj po rođenju dali ime ili je u Anu prevratilo vješto pero majstora. Je l' de da je tako? Al' džaba, meni đavo ne da mira (ne mogu tačno reći koliko sam puta prošao autoputem beznađa od pete do sedme) sve kontam ko je ko i, naravno, najvažnije od svega - GDJE SAM TU JA. Prevalio sam sedmu stranu baš kad je počela tekma Arsenal - Čelsi, te je navijačka pobijedila strast čitalačku. Nastavio sam negdje oko jedinice. Svidjela mi se edukativna koncepcija (sam sam zaboravio milion stvari, počevši od čvorova, krokija, azimuta, metafore…). Svidjelo mi se što sam nafat'o Medinu. Priča nije lokalna, ja je doživljavam kao takvu jer sam tamo bio. Šta ću. Djeca su mi se svidjela, slatki su ko med, njih si najbolje opisao. Fol sa Volt Diznijem je isto dobar (obožavam kad se neka provala ponavlja s vremena na vrijeme). Alen”
Koliko je tog zmajevsko-izviđačkog duha danas ostalo? Jesu li se prijateljstva sačuvala, uprkos svemu što se dogodilo? Ima li u toj knjizi ljudi koje danas ne bi ni pozdravio?
Nema. Najveći broj njih nije baš poletio da uzme snajper ili uđe u tenk, i većina ih je sada negdje u svijetu: San Francisko, Moskva, Toronto, London, Beč, Minhen, Švedska, Rim, Nju Faunlend, Los Anđeles, Bijeljina, Dalas, Split, Beograd, Zagreb, Pula, Banjaluka… Neke sam izgubio iz vida… Sad, je li to zbog toga što smo bili izviđači, ili zbog toga što ja nikad nisam povjerovao da neko od mojih prijatelja ispaljuje granate na grad, i to gađa baš mene u glavu, ne znam…
Na samom kraju knjige je nekoliko praznih stranica s pitanjima koja podsjećaju na one velike teke s crtama koje smo nazivali Leksikon i u koje se pod satom pisalo koje ti je omiljeno jelo, voliš li više Ekatarinu Veliku ili Azru, koja ti je omiljena boja i tko ti je najbolji prijatelj/ica (čitaj: u koga si zaljubljen). Možeš li odgovoriti na neka leksikonska pitanja u vezi knjige:
Kada bi mogao biti lik iz knjige bio bih…… Zombi. Ili Oskar. Ili to već jesam? Ne znam…
Zato što…… Lakše žive, nisu opterećeni stalnim moralnim dilemama, ma zašto ti ja ovo…
E pa zato da vidiš koja je tlaka odgovarati na takva pitanja. Pomažeš uređivati jedne srednjoškolske novine, često čitaš po školama, pišeš kazališne komade za mlade… ukratko – mladi su ti prilično važni. Svjestan si da se mladi danas prilično razlikuju od generacije Zmajeva. Često se čuje da su danas ovakvi i onakvi, ja bih rekla da su naprosto drukčiji. Slažeš li se s tim? Ako da – u čemu su razlike, što ti se čini problematičnim u generaciji Zmajeva a što u generaciji tvoje kćeri?
Ma nisu drugačiji, isti su. Drugačiji su mamci koji im se nude. Drugačije su okolnosti. Društvo se manje brine za njih, manje ih štiti, valjda zato što ih tako želi osposobiti za život, koji je utakmica. Konkurencija. Kupovina i prodaja. Mladi su ono što stariji žele da oni budu. Dakle, ja ne želim da budu brokeri, pi-arovi, projekt-menadžeri, zvijezde plešu, talenti pjevaju, i sve tome slično. Ja želim da im kažem da je život u njima, a ne u televizoru. Da su prijatelj, simpatija, druga osoba… milion puta zanimljiviji od najzanimljivije TV serije. Da se nigdje ne smiješ toliko dugo i toliko glasno kao u svom društvu. Da je imati dobre prijatelje važnije nego imati dobru platu. Pa sad, valjda će mi neko povjerovati.
Ja ću ti prva povjerovati i složiti se s tobom. Samo ne znam kako to provesti u praksi. Imaš li ti kakvih ideja?
Imam. Evo ima pola godine kako u jednoj sarajevskoj gimnaziji vodim novinarsku sekciju i uređujem školske novine sa djecom koja me podsjećaju na Zmajeve. Vjerujem da je to dobar način.
Načelni je stav da je današnja omladina knjigu zamijenila kompjuterom, da igraju igrice i ništa ne čitaju. Misliš li da je doista tako i je li problem u tome što im je ono što im nude softwerske tvrtke bliže i zanimljivije od onoga što im nudi književnost? Harry Potter, naime, može biti argument i za jednu i za drugu stranu…. (I što ti misliš o Harryju Potteru?)
– E, ovo sam pitanje čekao sve vrijeme. Znaš, pročitao sam pet knjiga iz serijala. Zanimalo me šta je i kako autorica uradila. Na šta se pale tolika djeca u svijetu. Vješto je spojila klasične priče o čarobnjacima, vješticama, sa realnošću u kojoj djeca žive: ne samo tako da je “preklopila” dva prostora, realni i čarobnjački, nego je klasične motive bajki modernizovala. Čarobnim štapićima se puca kao u ratovima zvijezda, novine podsjećaju na displeje telefona, uz slatkiše dolaze sličice koje su ustvari video-klipovi… Da sad ne nabrajam do ujutru. Istovremeno, sva ta sila čarolija više služi autorici da proizvoljno mijenja tok radnje, nego što je zaista dio svijeta likova u romanu. Hari često “zaboravlja” da koristi čarobna sredstva koja ima na raspolaganju. Zašto? Jer bi se napetosti prebrzo riješile. Najjači adut knjige je, znači, nakon uspješne simbioze tradicionalnog i modernog – fabula. A fabula u književnosti je kao masnoća u hamburgeru. Brzo djeluje, učini te sretnim i sitim, a onda se pogledaš u ogledalo i ne prepoznaš se od sala. Mogao bih se sada prisjećati raznih drugih sitnijih ili krupnijih nedostataka u knjizi, iako sam davno to čitao, ali mislim da je i ovo dovoljno za odgovor na prvi dio tvog pitanja. Da li su igrice zanimljivije od književnosti? Jesu, ako smo književnost definisali i doživjeli kao zabavu. 100 zmajeva nude dobru zabavu, znam to po tome koliko sam se ja zabavljao pišući ih, ali osim toga i postavljaju pred mladog čitaoca jako puno važnih pitanja i dilema.
Što si ti čitao i gledao kao gimnazijalac? Što te obaralo s nogu?
Davno je to bilo… Lektiru, uglavnom. Miljkovića se sjećam… Joneska, i drame, uopšte. Partizanske filmove… Serije… Malo misto, Grlom u jagode… Ma nisam siguran u godine. Stripoteku! Znao sam biti priličan snob. Ali stvarno puno, puno vremena provodili smo vani, na igralištu, u parku. Sjećam se dana kad smo do kasno ostajali i pjevali. Bilo je nekoliko gitara u društvu. Zamisli: razvaljena klupa, mi na klupi i oko klupe, oko nas parkirališta i neboderi, i mi tandaramo… Baš ću pitati tatu ima li toga još.
Ne moraš pitati tatu – ima. Živim u stanu čiji prozori (oba) gledaju na park u centru Zagreba. Park je u dnu malo mračan, klupe nisu razvaljene, i kad počne toplije vrijeme postane u najmanju ruku živo. Tandara se sve u šesnaest, repertoar varira, ponekad se nalijepi "evo Juuureeee i Booobaaana" na "proleće na moje rame sleće". Koliko mi je simpatično što se sačuvao običaj toliko mi je strašno slušati to što pjevaju. Bi li logorovanje o kojem pišeš danas uopće bilo moguće? Da na logorovanje ode stotinu mladih, bez obzira na vjeru, nacionalnost, imovinsko stanje roditelja…naprosto stotinu mladih?
Ne na način kako je to opisano u knjizi. Vjere su previše zamutile život. Od rada nisam imao ozbiljnijeg dodira sa izviđačima (ili se sad zovu skauti?). Strah me mina, Bosna ih je puna, strah me predrasuda kojima djecu uče u školama. Ali nije nemoguće. Kad bi se napravio jedan dobar program, kad bi se iznova definisali oni “zakoni”, kad bi se svemu prišlo kao jednoj paralelnoj školi, kao jednom alternativnom načinu vaspitanja i obrazovanja, kad bi… Možda sam Zmajeve objavio s tom primisli. Da posluže kao inspiracija za takvo nešto…
Kraj
Likovi o djelu:
Nakon prvih 7 stranica uhvatio sam sebe u razmišljanju da se ja sjećam jako malo detalja. Tačnije, jako puno stvari se ne sjećam. Kad sam čitao o pranju porcija shvatio sam da nemam pojma ko nam je pravio to što se stavljalo u porcije. Sjećam se rasporeda šatora, sjećam se kupanja, sjećam se latrina, zmija, čak i ponekih ljudi... Ali je to ustvari jedna velika crna rupa u mozgu i pravo me je strah što je tako. Razmišljanje o gore navedenom odvuklo mi je pažnju do te mjere da pojma nisam imao šta se dešavalo od pete do sedme stranice, pa sam se vratio da pročitam ponovo. Dijapazon od pete do sedme još jednom se pokazao kao nepremostiva prepreka, jer su mi misli odmah počele vrludati u smjeru - A kako će ovu knjigu čitati neko ko nema veze sa nama? Hrpa imena, naziva čvorova, dijelova opreme... A možda je njima lakše, možda neće biti opterećeni razmišljanjem - da li je Prele Sreten ili Emir, da li je Hape Sake ili Spasko, da li je... Ma koga to ustvari interesuje ko je ko. Ko da nekog interesuje da li je Ana Karenjina stvarno Ana od rođenja, da li se rodila na carski rez ili normalnim porođajem i da li su joj po rođenju dali ime ili je u Anu prevratilo vješto pero majstora. Je l' de da je tako? Al' džaba, meni đavo ne da mira (ne mogu tačno reći koliko sam puta prošao autoputem beznađa od pete do sedme) sve kontam ko je ko i, naravno, najvažnije od svega - GDJE SAM TU JA. Prevalio sam sedmu stranu baš kad je počela tekma Arsenal - Čelsi, te je navijačka pobijedila strast čitalačku. Nastavio sam negdje oko jedinice. Svidjela mi se edukativna koncepcija (sam sam zaboravio milion stvari, počevši od čvorova, krokija, azimuta, metafore…). Svidjelo mi se što sam nafat'o Medinu. Priča nije lokalna, ja je doživljavam kao takvu jer sam tamo bio. Šta ću. Djeca su mi se svidjela, slatki su ko med, njih si najbolje opisao. Fol sa Volt Diznijem je isto dobar (obožavam kad se neka provala ponavlja s vremena na vrijeme).
Alen |
