Otac moje kćeri,
roman, Omnibus 2002.
“Druga knjiga Konačara”.
Priča o Sarajevu poslije rata i
o ženskim sudbinama koje se
ponavljaju.
Sadržaj
1. Nije na dnu svake rupe Zemlja Čuda. Život se nastavlja, kao sapunica. Ustajem u sedam, budim se u osam. Hrfššiihhhhfšš… Jebo me Tito ako ti nisi komunjara. Pokretna kolekcija plastičnog mesinga. Dajem otkaz!
2. SAF. Izbjeglice - ideal kapitalističkih alhemičara. Takve stvari, i u životu, radimo onima koje najviše volimo. Janez od kaučuka. Bog ima lice i bradu Karla Marksa. Saki, carev samuraj. Legenda o Mileni. Izdrži još malo, nećeš još dugo. Šizofrenija kičme.
3. Četnici su dobri. Delfini iznad Trebevića. Snaga koja može odgovoriti na svačije ćutanje.. Proleteri ne idu u raj. Konobar i Če Gevara čitaju Korta. Manje ulja, više krompira. Sivi Skalp ne gutati spavajuće kamenčiće, pfuj. Čouhota. Kissi Son. Simb.
4. Crvenkapice, moja pljeskavice. Kad su zvijezde najsjajnije? Žene Vrane. Muhica litalica. Izgledamo glupi, ali razlikujemo pirane od zlatnih ribica. Spin the bottle. Crveni mjesec. Mašala, hrpice. Ne pričaj sa ženama o ženama. Tuzni ljudi pricaju najsmjesnije viceve. Tebi, jarane, tone ova zgrada. Ispod baldahina po kojem šetaju bubamare.
5. I Bil Klinton je ljevak. Prvi muškarac koji mi dira jaje. Ko ovo živi umjesto mene? Maline punjene ribizlama. Čajni kolutići, rum-pločice, farmerke iz Trsta, prenos boksa iz Kinšase, koševi Rusima u posljednim sekundama... Torito.
6. Houwg.ba. Štafeta kao svijećnjak. Bolestan čovjek malo izgubi kompas. U miru Zečja Usna, u ratu Oko Sokolovo. Naručite odmah. Fabrička traka je majka masovnih grobnica. Invalidi, u pornografskim pozama. Nema književnosti izvan autobiografije.
7.Ko je Vanda? Kad umrem, izvadite mi mozak i spalite ga, prije nego što me sahranite. Šta izađe iz guze kad se prducne? Salvador Dali voz told det God is bjutiful man haj egzaktli uan meter. Akobogda, i ako me koljena posluže. Hututumba. Oni troše tuđu djecu u svojoj zemlji i štede svoj novac u tuđim zemljama. Šta je ljubav, nakon deset godina? Gospodin Abelbert. Tri mjeseca i osamnaest stotinki mjeseca.
8. Ptice pjevaju u krošnjama stabala sa zahrđalim ožiljcima. Biti praznovjeran, znači moliti se Bogu stotinu puta na dan. Gdje je taj mudonja!? Na šta rade tate? Vanda u porođajnoj fazi. Čovjek koji kasni ima vremena na pretek. Moji najbolji zubi ostali su kod zubara. klik: gole+koke. search.
9. Sjemenka jabuke u Adamovom govnetu. Kako umiru mačke u neboderima, u kojima nema miševa. Ikra u kojoj spavaju male duge. Otrovno vreteno, tri dobre vile i princ na konju još malo će sačekati. Ona neće da bude robot. Put putuje Latif-aga. Nevidljivi posjetioci: anđeli, ili partijski doušnici? Tamo gdje pada previše zvijezda ispunjava se premalo želja. Jesu li to seksualne dlake?
10. Takvi kao ti su umotavali ribu u Van Gogove slike dok je bio živ. Skvo Obrijano Gnijezdo zajebavati Sivi Skalp. Franjo Ferdinand po drugi put u Sarajevu. Monokl kralja Aleksandra na licu Hajla Salasija. Neću otvoriti oči. U najlonskoj kesi, velik kao ljudsko srce, počiva embrion Manifest nove poetike.
11. Putujemo tamo gdje su plaže blizu mora. Idealna žena. Tata, tata, ponavlja prestrašeno, i drži se rukom za leđa. Bosanska krv na hrvatskim zidovima. O čemu razmišlja djed u Mileninoj nemilosti? Split, predgrađe Ankone. Tobogan.
12. Još jedna bakterija s juga. Katkada prodju tjedni bez da se taknes. Grli me i probada srce bradavicama. Prolazim kroz život kao kroz jato golubova na trgu. Sivi Skalp nemati hrabrost gledati Smrti u oči, i zato on žmiriti na cijeli život. Nema anđela iznad vate od oblaka.
4. poglavlje
Crvenkapice, moja pljeskavice. Kad su zvijezde najsjajnije? Žene Vrane. Muhica litalica. Izgledamo glupi, ali razlikujemo pirane od zlatnih ribica. Spin the bottle. Crveni mjesec. Mašala, hrpice. Ne pričaj sa ženama o ženama. Tuzni ljudi pricaju najsmjesnije viceve. Tebi, jarane, tone ova zgrada. Ispod baldahina po kojem šetaju bubamare.
- Zašto ne bi smjela?
- Pa zbog mina?
- Mina nema u parku.
- Ima. Mi smo gledali predstavu Vuk i Crvenkapica .
- I?
- Vuk postavlja mine, a Crvenkapica bere cvijeće…
- I stane na minu.
- Ne stane, jer ima jedan cvrčak koji joj sve govori gdje su mine. A vuk sve pjeva "Crvenkapice, moja pljeskavice" …
- To je sigurno neka poučna predstava.
- Onda je Vuk zaboravio da je stavio minu u jedan cvijet, i ubrao ga je, ali se sjetio da je cvijet miniran, i sakrio se, prije nego što je cvijet eksplodirao…
- Cvijet eksplodirao??
- Jest. Jer je bio miniran.
- A je li cvrčak bio miniran?
- Tata! Kako će cvrčak biti miniran?
- Pa isto kao cvijet.
- Ne zezaj.
- Ne zezam. Cvijet se ne može minirati!
- Može. I olovka. I kasetofon. I plišana igračka. I može pred drvo.
- Pred kakvo drvo?
- Pred neko drvo se zakopa. I onda padne žir, i neko dođe da uzme žir, i stane na minu…
- Najbolje da nikud ne idemo i ništa ne diramo.
- A zašto neko ne zabrani da se prave mine?
- Ko, na primjer?
- Neki Car koji je moćan.
- Znaš li ko danas napravi i proda najviše oružja?
- Ko?
- Carevi koji su najmoćniji i najbogatiji. Amerika, Rusija, Engleska, Francuska… A znaš kome prodaju?
- Kome?
- Najsiromašnijim. Onda se siromašni poubijaju između sebe, a onda bogati dođu da ih pomire.
- Zašto se siromašni poubijaju?
- Zato da sačuvaju svoju slobodu.
- Šta je to sloboda?
- To je ono što imaš kad nemaš stan i posao.
- A kako siromašni kupe oružje, kad nemaju para?
- Uzmu kredit.
- Šta je to kredit?
- Na primjer, tebi treba marka za čokoladu, i ja ti posudim. Ali se dogovorimo da mi sutra vratiš marku ipo. Ako nemaš, onda mi prekosutra moraš vratiti dvije marke. I sve tako…I ako ti nemaš da mi vratiš, onda ja dođem i uzmem ti nešto.
- Šta?
- Uzmem ti Barbiku!
- Uf! Barbika košta k'o trideset čokolada.
- E, sad znaš šta je kredit.
Sa vrha nebodera se začuje krčanje, a onda glas iz snažnih zvučnika objavi vrijeme molitve. Djevojčica se iz trave vrati na trotoar. Baš odatle, prije tri godine, ona i Eva krenule su u Njemačku.
- Tata, jelde da su zvijezde najsjajnije kad je ezan?
- A zašto bi bile najsjajnije kad je ezan?
- Zato što su na zastavi mjesec i zvijezda.
- Ja mislim da su zvijezde najsjajnije kad je skroz vedro. A zavisi i odakle ih gledaš. Ako ih gledaš kad je svuda oko tebe mrak, onda se bolje vide. I mislim da se bolje vide kad je hladan zrak. Meni su bile najsjajnije kad sam bio zimi na straži.
- Onda znači nisu najsjajnije kad je ezan?
- Mogu biti i kad je ezan. Ali to je subjektivno.
- Šta je to subjektivno?
- To je ono kako ti nešto vidiš. Ti misliš da sam ja najbolji tata na svijetu, i to je za tebe istina. Ali ima puno boljih ljudi od mene.
- Ali i ti si isto dobar?
- Nekad jesam, nekad nisam. Isto kao i ti. I kao svi ljudi.
- I kao predsjednik?
- Šta predsjednik?
- Je li i on nekad dobar a nekad nije?
- Ne znam. Valjda jest.
- Kad nije?
- Šta ja znam… Kad ne govori istinu.
- A šta je slagao?
- Ne mora ništa slagati. Kad te ja pitam ko je pojeo čokoladu, šta ti kažeš?
- Ništa.
- Eto vidiš. Nećeš da lažeš, ali nećeš ni da govoriš istinu. Tako i njega pitaju, a on ćuti.
- Je l' i on voli čokoladu?
- Ne znam.
- Šta ga pitaju?
- Pitaju ga ko je pojeo milijardu čokolada.
- Koliko je to milijardu čokolada?
- Kao kuća.
- Meni bi bilo muka. A čije su to bile čokolade?
- Mamine, moje, bakine, tetkove, naših prijatelja, komšija…
- Je li to sve pojeo jedan čovjek?
- Nije, nekoliko njih.
- Ko?
- Ne zna se.
- Kako se ne zna?
- Fino. Nije ih niko vidio.
- Baš niko?
- Baš niko. Valjda su svi gledali zvijezde i slušali ezan. Odavde ste ti i mama otišle u Njemačku. Sjećaš li se toga?
Odmahne glavom.
- Malim kamionom, tamo, preko Igmana. Ovako si gledala, kao kraljica. Prvi put si vidjela šumu, i stakla na prozorima.
- Vidjela sam u Sarajevu.
- Nisi. Tad je bio rat, i na prozorima je bio najlon. Ja sam ovdje stajao na kiši, dok niste prešli preko aerodroma. Uveče ste došli u Split. Mama je nosila veliku torbu, i tebe je držala za ruku, da te ne izgubi u gužvi, i morala je da telefonira. U Splitu niste nikog znali, samo ste imali dva broja...
- To se sjećam! Jedna bogata žena je imala veliki stan, a rekla je da nema mjesta da nas primi da prespavamo, a jedna što je imala Sai-Babu na lančiću, ona je došla po nas...
Ne sjeća se, naravno, to je zapamtila iz Evine priče. I ja ih zamišljam, same, u luci, nad koju se spuštaju mrak i galebovi, okružene sitnim crnim ženama nalik na vrane, koje im nude prenoćište, istrošene telefonske kartice, i prezir, nakon svega, kakav u siromašnim i nesretnim probude tužni i bespomoćni . Eva telefonira ženama koje ne poznaje. Prva ima veliki stan sa parnim grijanjem i majku sa hladnim glasom za došljake iz noćne more. Druga šalje taksi po njih, ustupa svoju sobu, kupuje karte za Vlak slobode i smije se od sreće i čuđenja kad na vratu djevojčice otkrije medaljon sa likom Sai-Babe...
- A sjećaš li se voza?
Blizu smo bakine zgrade, i njeno lice poprima služben izraz.
Eva joj u Vlaku slobode čita Šegrta Hlapića . Kraj pruge sporo promiču i često zastaju crne kuće i crne žene, prazni krajolici i prazne ceste. U Zagrebu tri dana, osam sati dnevno, Eva čeka u redu ispred njemačke ambasade. Djevojčica kunja u njenom naručju, ili strpljivo stoji, i ozbiljno ćuti, kao velika. Kad se ambasada zatvori, i sporo primicanje kapiji odloži za sljedeći dan, voze se tramvajem. U nedjelju, u Maksimirskom parku, Eva je na rubu snage. Da je moguće, vratila bi se u sparušeni grad. Četvrta zima između limene pećice i neprozirnih najlona na prozorima čini joj se manje užasnom od hladnoće kojom je predziđe Evrope drži na odstojanju. Djevojčica, među mnoštvom sretne, uređene i namirisane djece, u odjeći iz humanitarnih bajramskih paketa nepoznatih Samarićana , ne usuđuje se popeti na tobogan. Eva je nagovara, hrabri, pomaže joj da se popne, ona se boji, na vrhu tobogana zadržava drugu djecu, roditelji su nervozni, djeca zla, djevojčica najzad sakupi hrabrost, zažmiri, i otisne se. Na dnu udari glavom o ivicu. Ne može prestati da plače. Eva rida. Neutješno, Evi se i danas čini satima, sjede zagrljene na klupi, i jecaju.
Sutra prolaze kapiju, arogantni službenik ne bez zadovoljstva uručuje im negativan odgovor. Onda Evin brat vozi cijelu noć, galami i prijeti, i maše svojim njemačkim pasošem, i tajanstvena volja mijenja svoju odluku.
- Zašto nama treba viza, a Marijani ne treba?
- Zato što Marijana ima putovnicu, a ti imaš pasoš.
- Ne kontam.
- Zato što smo mi iz Bosne. Ljudi u Evropi misle da smo divljaci. Misle da ćemo im uprljati njihove ulice, misle da smo lopovi, da samo smišljamo kako ćemo ih prevariti…
- Je l' kao što mi mislimo za Cigane?
Da. Isto tako. Isto tako…
- Ne kaže se Cigani nego Romi.
Čim se u njoj rascvjetaju radoznali pupoljci kojima želi dodirivati svijet, probudi se u meni duh podmuklog pedagoga sa baštenskim makazama.
Taj dar naslijedio sam od majke, koja zadovoljstvo njenim sve rjeđim posjetama pretvara u ubrzani kurs ženstvenosti:
Ne mljackaj. Djevojčice ne sjede tako. Ispravi ramena. Sporije žvaći. Ne tim nožem! Djevojčice ne lakiraju nokte. Šta se kaže? Hvala, molim. Sramota, kakvi su ti nokti. Laktove uz tijelo. Djevojčice ne govore glasno...
- Glasnije – traži mama.
- “Pčelica zujka, vjetrić lahori…”? - ponavlja djevojčica.
Druge bi bake uživale u recitaciji, ali u našoj se budi stara učiteljica.
- Ovdje piše "vetrić".
- Ja ću recitovati vjetrić.
- Ne možeš ti recitovati kako ti hoćeš nego kako ovdje piše.
- Mogu. Učiteljica je pročitala vjetrić.
- Ne možeš. I bez vas dvije ima dovoljno nepismenih koji sad popravljaju jezik.
- Ja nisam nepismena. Znam sva slova.
- Ne znaš slovo u. Pišeš ga kao i.
- Ne pišem.
- A šta je ovo: umjesto “muhica lutalica” napisala si “muhica litalica”. Znaš li onu pjesmu “Al je lep, ovaj svet, onde…”
- Znam!! “…Onde potok, ovde cvet.”
- To je isto napisao Zmaj Jova Jovanović, kao i ono “Pčelica zujka…” Jesu li “Lep” i “svet” i “cvet” pogrešne?
- Jesu. Nisu. Ne znam…
- Znaš li šta znače?
- Znam.
- Je li pjesma lijepa?
- Jeste.
- Onda nisu pogrešne! Lijepe pjesme su važnije od onih koji popravljaju jezik.
- Onda ja mogu recitovati kako ja hoću. “Pčelica zujka, vjetrić lahori…”
Baka ostaje zatečena u vlastitoj klopki. U njeno vrijeme djeca nisu bila ovako tvrdoglava. Traži priliku za revanš:
- Hoćeš li ostati na spavanju?
- Ne mogu. Tata me vodi na balet.
- Mogu li i ja s vama?
- Ne možeš. Imamo samo dvije karte.
- Šta igra?
- Karmen.
- Tata, je li ovo Karmen?
- Jeste.
Uzdah razočaranja, tuge, zbunjenosti. Razumijem je. Zbog neke davne dvojnice ove balerine, koja pleše mnogo bolje nego što izgleda, jedno selo pored Sarajeva nazvano je Kobilja glava .Umjetnost trpi mnogo i svašta, ali treba znati granicu. Jednostavno, ako Trnoružica ne bi trebala imati bubuljice i sto pedeset kilograma, ili ako Snjeguljica ne bi smjela biti niža od patuljaka, onda bi se i Don Hoze morao zaljubiti, kad već to čini na prvi pogled, u ljepoticu. A Karmen ne samo da nije najljepša na pozornici, nego je i većina baletana ljepša od nje.
Pomalo surovo - znači li to da nelijepe djevojčice nikada ne mogu igrati Karmen?
- Tata, a zašto Karmen nema cigansku suknju?
- Zato što je ovo moderni balet.
- Šta je to moderni balet?
- To je kad balerine manje hodaju na prstima a više se valjaju po podu.
- PSSSST!
U nekom drugom gradu ili vremenu možda bih se divio hrabrosti i prkosu ove gospođe, njenoj umjetničkoj drskosti da feminizam pretpostavi estetici, ali ovdje smo malo umorni od koncerata u ruševinama i buketa ruža u čahurama granata. Malo nam se čak i gadi ta njihova nastrana strast da našu nesreću pretvaraju u svoju umjetničku biografiju. Siromašni smo, znamo šta je jeftino.
Jeftino je svoje knjige i filmove potpisivati tuđom krvlju.
Jeftino je liječiti ovaj grad uslugama međunarodnih pijavica.
Izgledamo glupi, ali razlikujemo pirane od zlatnih ribica.
- Imala sam tri želje, i sad mi se jedna ispunila!
Vanda! Potpuno druga Vanda. Bez plastičnog mesinga. Bez debelih namaza šminke. Bez plave kose. Nekako i mlađa i starija, istovremeno. Ničim privlačna djevojčici koja se dosađuje u pauzi dosadnog baleta.
- Jutros sam poželjela da kupim nove cipele, da zabijem onome kretenu krompir u usta, i da sretnem tebe. Ovo mi je prava kosa. To je tvoja ćerka? Haug. Sviđa ti se Karmen?
Dobar ulaz. Ne volimo kad počnu sa Kako se zoveš ?
- Onako.
- Mogu li ti ukrasti tatu na minut?
- Aha.
- Šta radiš sutra?
- Zašto?
- Dođi u firmu. Šefu je nezgodno da te zove, a samo ti možeš ovaj posao završiti do prekosutra.
- Koji posao?
- Slogan za pivo. Imamo englesku verziju: spin the bottle . Spot je ona glupa igra, dečki i cure vrte bocu, i na koga pokaže grlić...
- Koje pivo?
- Sarajevsko.
Zašto sam pitao koje pivo!? Ja više ne radim takve poslove. Ja sam pisac, nisam copywriter.
- Bale te poslao? Nisam više komunjara?
- Ne budi klinac. Super je lova.
- Neću.
- Molim te. Tebi je to dva sata posla.
- Nemam vremena. Ne mogu.
- Zašto? Spremaš se za neko takmičenje u tetrisu?
Bale je poslao. I juče, u Netkafe , i danas, ovdje.
- Tetris igram kad se odmaram. Znaš li kako je nastao?
- Ne.
- Izmislio ga je Rus, Aleksej Pajitnov, kao neki psiho test. Po modelu neke stare rimske slagalice, pentamino. A onda su svi na tom njegovom institutu poludjeli za igrom. Otkrili su da na mozak djeluje kao droga. Dok igraš, ne trošiš energiju, nego je bolje raspoređuješ. Kao ljubav, otprilike.
- A od čega se odmaraš? Šta zapravo ti sad radiš?
- Pravim svoju web-stranu.
- Tata, kad će početi?
- Za pet minuta. Zvaće se haug. Houwg tačka ba. Objavljivaću kratke priče, satire, pamflete, manifeste, proglase, foto-montaže. Za godinu dana biće najposjećenija strana.
- Tata, je li i one priče od plastelina?
- Jeste.
- Kakve su to priče?
- Na primjer, o Crvenom Mjesecu: Poglavica Crveni Mjesec ima lice puno bubuljica kojih se stidi. Zato ih često sakriva ratničkim bojama. Kad mu boja uđe u oči, tako da ništa ne vidi, onda povede svoj narod u rat. U ratu izgubi mnogo ratnika, ali ni jednu bubuljicu.
Gledao sam u djevojčicu, ali sam pričao Vandi. Bingo! - Cool. Onda ćeš tu staviti logo Krke ! Ja mogu to prodati Bosnalijeku . Krema protiv akni.
- Ne! Neće biti reklama. U tome je poenta.
- Onda ne razumijem poentu.
- Tata, hajde onu u Čouhoti.
- Poenta je u tome da se umjetnost ne smije prodavati. Ideje nisu roba.
- Jesu, ako su dobre.
- Ma daj! Ko će kupiti ideju da je coca-cola govno? - Pepsi.
- Tata, hajde onu o Čouhoti.
- Mislio sam na sva ta pića. Na sva, osim vode. Dok i nju ne oboje u bijelo. Ne možeš mrziti Hitlera a cijeniti Gebelsa. Imaću na stranici rubriku koja će se zvati "No buy!".
- Ja sam Gebels zato što radim za Colu?
- Dobili smo... ste posao?
- Aha. Prošli smo pič. - Tata, žedna sam.
- Šta je toliko loše u našem poslu?
- Sve je loše. Mi zagađujemo svijet. Gdje god se okreneš, plakati, reklame, poruke. Oduzimamo ljudima uspomene. Pogledam gdje sam išao u školu, umjesto škole, reklama za cigarete. Pogledam gdje sam nekad stanovao, ne vidi se moj neboder, umjesto njega reklama za kobasice. Umjesto šume gdje sam brao visibabe i ljubičice, reklama za deterdžent. Gdje sam krao trešnje, nacrtan sok. Htio bih vidjeti ono što sam nekad imao, a moram gledati ono što nikad neću imati.
- Ti si melankolik.
- Tata, kaki mi se.
Nije lako biti daltonista i tražiti tragove krvi u svojoj stolici. Koje je boje mrlja na lila toalet-papiru?
- Tata, telefon.
- Ti se javi. Ja sad ne mogu.
- Halo. Jeste. Ne može... Tata kaki. - Ko je to bio?
- Neka teta Elizabet.
- Dođi ovamo. Koje je boje ova mrlja?
- Boje govneta.
- Šta je rekla teta?
- Nisam je razumjela. Joj što smrdi. Mašala, hrpice.
- Izlazi!
- Izlaziš?
- Imam sastanak.
- Subotom?
Meni je svaki dan subota. Ja sam nezaposlen.
- Bale me molio. Hitno je. Kampanja za pivo.
- Dolaziš li na ručak?
- Da.
- Popravi kragnu. I počešljaj se.
Eva je ljubazna, kao svi koji prate dosadne goste. Jesam li zaista samo to, u njenom životu? Dosadni gost.
Sjecka luk. Nekada je to radila sa maskom za ronjenje. Nekada subotom nismo bili dva slijepca koji se sapliću jedan preko drugog.
- Razgovarala sam sa Baletom.
Nije joj valjda rekao za otkaz!? Opet neki njen mali test. Zašto mi to govori u trenutku kad otvaram vrata?
- O čemu?
- O stanovima. Možda bi on kupio naš, ako se odlučimo za Australiju.
- Zašto ga renoviramo, ako ćemo ga prodavati?
- Jer će vrijediti puno više.
Vrijediće duplo manje, ako privatni sektor ostane još mjesec dana u njemu. A ostaće.
- Kasnim.
Kasnim pet minuta. Vanda i Bale su u sobi sa sastanke. Koliko dana već ne dolazim na posao? Dva? Sedam? Mjesec?
Ovdje mi je bilo lijepo. Mogao sam igrati tetris. Ili sobnu košarku. Udarati boksersku vreću. Šarati flomasterima po tabli. Našu agenciju Bale je uredio kao prijatan dom.
- Vozdra, ekipa. Izvinite što ste malo čekali, zvao me jaran iz Beograda. Sjedi u podrumu. A meni došlo da ga pitam: Mile, leba ti, ko vas to gađa. I nisam, jebiga. Neće meni biti lakše ako njemu bude teže. Kad izađe iz podruma, reće mu se samo: Slobo sam sebe gađa, da ostane na vlasti u nezavisnoj i suverenoj socijalističkoj Jugoslaviji. Da čujem, majstore, šta si nam donio. Kako si?
- Dobro.
- Onda tako i izgledaj. Pucaj.
- Slogan broj jedan: Zdravo, bistro, sretno . To su tri pozdrava, radnika, ribara, rudara. Znači, pivo za one koji imaju manje love. A pivo je i zdravo, nije mutno, i kad piješ sretniji si.
- Broj dva?
- Pivjeli !
- Nije loše. Odlično. Ulazi u uši. Samo nema veze sa spotom. Tri?
- Sa pjenom na usnama .
- Neće Mudže to nikad kupiti. Dobro je. Ko pije pivo, pobjesni. Odlično. Samo to nije za Mudžeta. To bi bila skroz druga kampanja. Za navijače, naprimjer, fudbalske. Super. S pjenom na usnama. S pjesmom na usnama. Odlično. Ti si stvarno genije. Samo si tvrdoglav. Daj četvrti. Vanda, četvrti je ono što smo tražili. Uvijek se malo pravi važan sa ovim uvodnim. Slušamo.
- Dakle, svi su na spotu i plakatu okupljeni oko flaše koja se okreće. Spin the bottle ne valja. Treba nam nešto na našem. (Zašto sam rekao nam ?) Da znači okretanje, da sugeriše društvenost, da ulazi lako u uši...
- Skrati. Daj slogan.
- Tura za raju .
Trenutak tišine...
- To! Kupljeno. Yessss!
Bale ustaje i ljubi me. Spasio sam mu posao godine. Vanda ćuti. Ali njene oči govore.
Napisao sam joj e-mail: bila si najljepsa u pozoristu. Svi su gledali samo u tebe.
Ona je odgovirila: ja sam gledala samo u tebe.
Njeno ime napisao sam malim početnim slovima.
Ona me opomenula.
Sljedeću poruku započeo sam sa Vozdra, Veliko V. Poslije se to svelo na VVV. Tako je počela prepiska.
Pišem o svemu o čemu ne smijem da govorim. To je lako, niko me ne gleda, imam vremena da izaberem riječi. Imam vremena da ih izbrišem. Ne pričaj sa ženama o ženama . Oskar Vajld.
Zene koje misle svojom glavom, imaju stav, rade, nisu plave, glupo se ne hihocu, putuju, govore strane jezike i sugovornika gledaju u oci ne mogu naci odgovarajuceg partnera. jer su svi oni muskarci koji su ludih sezdesetih u cvjetnim trapez-hlacama davali podrsku prvim glasnogovornicama prava zena i ljudskih prava uopce, nakon sto su se dobro naduvali i izjebali s istima na koznim foteljama intelektualistickih salona ozenili plave glupace iz susjedstva i svoju djecu odgajali po receptu njihovih djedova.
Dodao sam da je ono sto mi zovemo ljubav hemijski proces, kojim Priroda osigurava produzetak vrste.
A tvoj brak? - pitala je.
To je prica o ljubavi koja se nije na vrijeme pretvorila u prijateljstvo, napisao sam. I još da je monogamija pogresan nacin zivota. I da je brak ekonomska zajednica.
Nista nije tuznije od jeretika-konformiste, odgovorila je.
Ali tuzni ljudi pricaju najsmjesnije viceve. Onda smo ih razmijenili nekoliko:
Pita Mujo Sulju, da li bi radije spavao sa Fatom jedanput ili sa muskarcem dvaput.Fata je Fata, al' dvaput je dvaput…
Da li te zvala Elizabet iz Interfemine? Dala sam joj Tvoj broj. Nemoj odbiti. Super placa.
Fata zaboravila da je Mujo u WC-u i ugasi svjetlo. Iznutra Mujo zagalami, Fatoo, jesi li to ti ugasila svjetlo? Jesam. Fala Bogu, ja vec pomislio da su mi oba oka ispala.
- Oba mi oka ispala ako te lažem. Ne može brže! - kune se Di Dži El, sa rukama na grudima.
- Prošlo je tri puta po petnaest dana…
Zidari su čekali da se osuši malter, električar je čekao zidare, moler je čekao električare. Vodoinstalaterova žena je čekala bebu. Na parketu su miješali maltu, prali su alat u kadi, gasili su cigarete na linoleumu, prosuli su pivo na kuhinjske ormare.
- Jest, ali je bilo naknadnih radova. Evo: cigle, štemanje, paljenje masne farbe…
- Zar to nismo napisali u predmjeru i predračunu?
- Nismo, evo vidi...
Promijenjen glavni ventil. Ugrađeno još razvodnih kutija… Dvadeset maraka, pedeset maraka, sto pedest, dvjesto, tristo, petsto…
- Šta ćemo za potpultni bojler? Izavi pranja suđa.
- Ne treba nam.
- Čuvaj ženu. Grijehota je da pere sude hladnom vodom.
Još dvjesto maraka, vizavi pranja suđa.
- I novi sifon sam ti kupio. Onaj ti ništa nije valjo. Uradili smo ti galvanizaciju.
Još pet maraka. Sitnica.
- Ono što ti se čuje u cijevima, to vam je negdje pukla cijev. Tebi, jarane, tone ova zgrada.
To kaže nakon što mi je uzeo novac.
- Šta ćemo sa utičnicama?
- Dobre su ove stare.
- Bile su, nekad davno…
Nekada davno, u zemlji dalekoj, živjeli su kralj i kraljica…
- Šta je lomača?
- Velika vatra.
- Ko je Sunčica?
- Ova u sredini.
- Nije, nego ova debela.
- Pa što pitaš kad znaš?
- Čitaj dalje.
Čitam, jer mi je tako lakše. Umoran sam, bol ne popušta, ali drugi put baciću knjigu, zagrliti je i pričati joj o njenom djetinjstvu u ratu, o sporim sivim svitanjima u kojima sam žurio da prije nevidljivog protivnika sakupim orahe preko noći popadale na krov garaže, u oluk zapušen lišćem, u lokve sa šarom automobilske gume na dnu olovnog neba.
Dva, još jedan, pet, ukupno osam. Dobar ulov. Ti si mala, nemaš još ni dvije godine, i voliš orahe. Sinoć si prvi put ispala iz kreveta, i sada ti je nos na vrhu crven, kao u klovna. Kad se smiješ, glas ti je dubok. Ne voliš da te golicaju ispod brade, osim mamini prsti. Cipelice koje si dobila za prvi rođendan danas su ti male. Na našim prozorima je armirani najlon. Vodu donosimo u kanisterima. Grijemo se pored peći, u kojoj ložimo smeće, i suhe grane koje donosim sa linije. U toj peći pečemo hljeb od kojeg miriši cijela kuća. Škripi parket, mama te stavlja u krevetić, ispod baldahina po kojem šetaju bubamare. Zaspala si, zašuškana u pernate jastuke. Ponekad se sakriješ ispod njih, mi te tražimo, a ti izviriš i kažeš: ba ! Mi se prepadnemo. Ispod tih jastuka, podno tvojih nogu, stavljamo tijesto za hljeb, jer je to najtoplije mjesto u kući. S jedne strane krevetića su knjige, s druge tvoj ormarić. U njemu su stvari koje dobijaš od nepoznatih ljudi, u paketima koji mirišu na naftalin. Iznad tvoje glave, na zidu je slika, mama i ja, u Splitu, ispredsvetog Duje, prije rata. U našim osmijesima nema sjenki. Ti si kao kraljica, svi trče da ti ugode, da te nasmiju, da te ponesu. Kažeš tuta, mi skočimo, skinemo te, ti sjediš i onda zaplješćeš rukama, i kažeš bajo. Bravo.
Tvoja magija veća je od moći sve tri dobre vile i Grdane zajedno. Učinila si da prođemo kroz rat kao kroz pozorišno skladište nakrcano kulisama za neku patriotsku operu. Kad god nam isključe struju i ugase svjetlo, ti svijetliš. Nemoguće je istovremeno imati tebe i uspomene zbog kojih binekoga morali mrziti.
Spavaš, ali ja ću nastaviti.
Kad smo te donijeli u čipkanom jastučiću, i kad smo te stavili u naš krevet, između nas, sretni što te imamo, slušala si kako komšije pod prozorom iza bijele zavjese pune sunca pjevaju pjesmu sa tvojim imenom. Poslije rata, u miru, u našoj ulici rodilo se još nekoliko djevojčica, i u gradu još hiljade, ali više niko nema vremena da im pjeva pod prozorom. I više niko nema vremena da peče hljeb. Bašte sa blitvom, mrkvom i lukom ponovo su vrtovi sa ružama i engleskom travom.
- Tetak - pita Eva, dok suši ofarbanu kosu - hoćeš li da ti sredimo vrt?
- Kako?
- Da počupamo korov i posadimo ruže.
- To nije korov. Znaš li koliko tu ima ljekovitih trava?
- Čičak ljekovit?
- Jest. Na primjer, za kosu. Šta misliš, koliko ima različitih biljaka u tome što ti zoveš korov?
- Korov je korov...
- Najmanje dvadeset. Kopriva, šta smo pite od nje pojeli, konjogriz, šta smo kafe od njega popili, maslačak...
Kojim je Tetak u ratu hranio skotnu zečicu, za prvo pečenje nakon dvije ratne godine. A onda, kad je od gladi ili muke krepala, i ostavila za sobom veliko klupko još slijepih zečića, on ih je hranio mlijekom nasutim u apotekarske bočice sa pipetom, i radije je, kad su odrasli, nastavio jesti humanitarne splačine, nego da ih zakolje i njihovim komadima učini rižu jestivom...
- ...sljez, i pelin, i hren, i djetelina, i loboda, i macina trava...
Eva se smije i odlazi nazad u kupatilo. Za nju je korov korov, a engleska trava je engleska trava, prija bosim stopalima i ne privlači bube, mrave i leptire kao ono Tetkovo podivljalo bilje. Ispod bokora kraljevskih ruža ne vrve klupka crva i uholaža.
A za mene je zapušteno dvorište sa trešnjom u uglu, pored zida od rastočenog ćerpiča, začarani izlaz iz tužne bajke kojoj ne mogu promijeniti kraj.
Možda Tetak zna neku travu koja davi bol. Možda i neku koja liječi strah. Travu nestrašivku. Travu nad travama.
Jer pravi početak bolesti nije bol, nego strah.
Klik. Strahopaž.
Nekada davno na dvorovima je postojalo je čudno zanimanje: strahopaž. Dužnost strahopaža je da se umjesto vladara boji rata, bolesti i mraka. Ne jede, ne spava, ne govori... Što se on više boji, vladar duže živi. Klik. Klik. Now, it is safe to shut down your computer. Klik. Plakat: Isusova ruka, možda otisak Direrove šake, sa stigmom, i kompjuterski miš poklopljen dlanom... |
