sarajevski gastronauti
Zid, Sarajevo, 2000. godina
Knjiga o hrani koju su jele
žrtve humanitarne pomoći u
Sarajevu. Daje odgovore na
pitanja:
Od čega se prave “trabanti”? Kako bi kraljica Elizabeta gledala u tastaturu za kolosisnik? U šta je Napoleon sprčkao 12.000 franaka? Šta je zajedničko vještačkoj svili i pravom špiritu, crnom mastilu i bijelom sapunu? Kako izvršiti samoranjavanje oljupinom? Kako se pravi pita sa biserom? Kada se pivo pije iz kanistera? Kakva je razlika između germofila i germanofila? Zašto se hrišćanstvo raspolutilo? Zašto kralj Tvrtko nije bio u bici na Kosovu? Koja biljka spaja pakao sa nebom? Kako je zauvijek nestala kruna bosanskih kraljeva? Kako je počela gasifikacija Sarajeva? Šta imaju žene, a nemaju sirene? Čime se dopisuju Sicilijanci? Da li su rani hrišćani nosili petokrake? Kolika su ajkulina jaja? Kako je kornjača pretvorena u ribu? Kako se može putovati u mjestu? Na šta je mala Madlena navratila velikog Prusta? Ko penzionerima lomi vještačke vilice? Iz čega viri balkonska konoplja? Ko je najveći neprijatelj Benetonovih “zero dodići”? Kako je kraljica Bobovca više puta gubila nevinost? Šta je Eva zaista dala Adamu da zagrize? Šta je to: liže se, a nije sladoled? Da li se gljive mogu znojiti? U čemu je tajna armijskog kutljačnjaka? Šta se koristi kao sredstvo protiv mrava, inflacije, mobilizacije i ušobolje? Da li je kralj Tvrtko bio ćurkofil (engl. turkofil.?) Mogu li se jesti buranijske pritke? Šta će na američkom grbu zamijeniti bjeloglavog grabljivca? Da li je moralno jesti onoga koga nisi ubio? Šta je Njutnu palo na glavu? Kako je izgledala prva gas maska? Da li je pesticid izmišljen zbog žena? Piju li Englezi prljavu vodu? Čime se podmićuje u Kini? Kada se magarci kikoću? Kako je simbol za pohotu, proždrljivost i neznanje postao kandidat za Oskara? Kako se igra “trinaesto prase”? Zašto se žene ljute kad ih porede sa krmačama? Može li genetika skinuti vječitu sumnju sa komšije? Na kakvom je zrnu spavala princeza? Čemu služe SMB kuglice? Prave li se čokolade od graška? Hoće li se ustanoviti nova jedinica za energiju? Kako se narodna poezija pretvara u erotsku? Koliko sala ima na planeti? Može li se duša opipati? Čime se hrane kancelarijski pacovi? Kakva je veza između zetova i magaraca? Čime se hrani Čudesni skakavac? Žanje li se riba? Puši li se stočna hrana? Kako se pravi baklava bez oraha? Šta ne smiju sanjati postnevine djevojke? Hoće li muževe zamijeniti pumpice? Pokojnik u urni, ili vilinski prah? Da li je bolje okolovilično užlicokofrčenje ili apriorno sitnoštapićanje? Kakva je sličnost između ministara i makarona? Koji se dio jufke najbrže razvlači? Od čega je Bog stvorio čovjeka? Pravi li se grožđani šećer od grožđa? Zašto pjesnici vole brkate djevojke? Kako rješavanje boračkih pitanja razboljeva ministre? Šta su prednosti gojaznih? Kakva je razlika između pomazanih i namazanih? Pravi li se čips od mrkve? Zašto je Kralj Tvrtko više volio moču? Čije guze mirišu na masline? Jedu li se ljiljani? Koji je najsigurniji lijek protiv začeća? Od čega bježe vampiri? Zašto borci plaču? Kako je bogumilstvo postalo državna vjera? Kakva je korica pečena na Kardelju? Za koliko dana učenik pojede šest četvrtina koje izgledaju kao dvadeset sedam petnaestina? Da li je burek jing ili jang? Ko je Marks makrobiotike? Plivaju li srdele u vinu?
Pet priča iz knjige Sarajevski gastronauti :
Budini kapci
Mali, ali tvrd
Ručak sa Lady Wright
Duh iz Aladinove lampe
Posljednji pozdrav makrobiotici
Piju li Englezi prljavu vodu? Čime se podmićuje u Kini? Kada se magarci kikoću?
BUDINI KAPCI
Kralj Tvrtko susreo se jednom sa lokomotivom i iz tog megdana izašao malo pogužvanog oklopa. Nekoliko godina kasnije u njegovom dvorcu na Bobovcu zapišta čajnik. “Udri gada dok je još mali!” reče i odvali ga buzdovanom. Ako je prvi dio ove istorijske anegdote očigledan anahronizam, za drugi se to ne može sa sigurnošću tvrditi. Jer, odakle naziv mjestu Čajniče?
U Evropu je cameliia sinensis došla sa dvije strane. Pod nazivom tei dovozila ga je sredinom šesnaestog vijeka brodovima holandska Istočnoindijska kompanija, a kao čaj stizao je i ranije kopnom preko Rusije. Tek u posljednjih dvjesto godina počeo se uzgajati izvan Kine i Japana.
Legenda o njegovom postanku nije za gadljive čitaoce. Ona priča o tome kako je Buda, obarajući rekord u neprekidnom meditiranju, odrezao svoje očne kapke i tako pobijedio san. Iz bačenih kožica nikla je biljka čijeg se lišća danas pakuje i prodaje više od milijardu kilograma godišnje. Najveći potrošači, Englezi, potroše ga, u prosjeku, četiri kilograma po stanovniku. Oni uglavnom piju fermentirani crni (indijski) čaj, sa mlijekom. Kinezi su time zgroženi - čaj s mlijekom za njih je samo prljava voda. Ni o japanskoj “čajnoj ceremoniji” nemaju dobro mišljenje. “Japanci piju hladan čaj, jer dok izgovore sve molitve i učine sve pokrete, on se ohladi”, tvrde kineske čajopije.
Iako makrobiotika reklamira čaj od prženih grančica ove biljke, zeleni čaj, kakav se pije u Kini, sastoji se samo od vruće vode i zelenih listova, bez dotaka cvjetova, eteričnih ulja, sladila, limuna, narandžine kore, ruma. Najbolje vrste beru se u martu, kada su listovi još sasvim mali, a ime najboljeg, prevedeno sa kineskog, znači “prije proljetnih kiša”. Nema ga u prodaji, služi uglavnom za mito i međunarodne poklone na visokom nivou
Suši se u velikim posudama ispod kojih gori vatra i sve vrijeme miješa vrlo osjetljivim dlanovima znalaca koji znaju kad je čaj osušen i kad ga treba skloniti sa vatre. Sušenje je nužno da bi se iz listova istjerala voda, ali se mora paziti da zajedno sa vodom iz njih ne izađe i “duša čaja”.
Važnije od vrste posude (najveći čajnik na svijetu ima zapreminu devedeset litara) su vrsta vatre i način pripreme. Voda u ne smije biti ni prevruća ni prehladna. Kada se u njoj, prije ključanja, pojave mjehurići (Kinezi ih zovu “riblje oči”), skida se sa vatre i prelije preko listića na dnu staklene šolje. (Staklo je važno zbog uživanja u boji tečnosti.) Nekoliko minuta čeka se “buđenje” čaja. Ako je voda bila prehladna, čaj se neće probuditi. Ako je bila prevruća, čaj je mrtav.
U Kini ga piju najčešće udvoje. Petoro ili više osoba nisu “ljudi koji piju čaj” nego “magarci koji se kikoću”. Razgovor treba da bude o svemu i ni o čemu. Oblaci, vrijeme, nebo. Ne uspijevaju poslovi o kojima se razgovara uz čaj. Ali uspijevaju revolucije. Američka je počela nakon pokušaja Britanije da 1773. uvede monopol na uvoz čaja.
Za razliku od kafe, kojoj se u paketima gubio svaki trag, vreće sa čajem stizale se konvojima humanitarne pomoći Sarajlijama nedurnite. Ništa čudno, u zemlji u kojoj se čajna ceremonija naziva “očajavanje” a na ljude koji u kafani naruče čaj odmah posumnja da su bolesni.
Zbog svojih dokazanih ljekovitih svojstava svaka vruća i mirišljava tečnost naziva se čaj. Kunica, konjogriz, nana, matičnjak, čubra, lipa, kadulja, sljez, čičak, i njihove bezbrojne mješavine, riječi su izvinjenja našim tijelim koja nebrigom, u svakodnevnoj trci za novcem i stvarima dovodimo u stanja iscrpljenosti i bolesti.
Ali, zaista ljekovit postaje čaj tek kad ga pijemo zdravi, redovno, udvoje, govoreći o svemu i niočemu.
Može li genetika skinuti vječitu sumnju sa komšije? Na kakvom je zrnu spavala princeza? Čemu služe SMB kuglice? Prave li se čokolade od graška?
MALI, ALI TVRD
Supruga kralja Tvrtka čuje od stranaca na Bobovcu da postoji nekakav seks u kojem je muškarac donji a žena gornja. Kralj, otvoren za sve nove inicijative, pristane iste večeri TO isprobaju. Ali, kad ugasiše svijeće i pređoše sa riječi na djela, kraljica iznenađeno i razočarano uzviknu: “Aih!” “Šta je”, upita kralj odozdo. “Pa opet meni uđe!” Ova zgodna pričica iz života bosanskih vladara u narodu je, zbog cenzure, prepričavana pod naslovom “Princeza na zrnu graška”. Kraljevi poštovaoci reći će da je to stoga što je grašak tvrd, a opozicija stoga što je sitan.
Istina je, grašak se vrlo često koristio kao mjerilo za sitnoću, ponekad i kao poredba za zelenoću, ali tek od ovog rtaa i kao primjer za tvrdoću. Onaj iz “humanitarne” imao je samo dva oblika: neskuhan i raskuhan. Neskuhan je bio tvrđi od bukovine - ako se udari čekićem po zrnu graška, prepolovi se podmetnuta bukova daščica. Skoro da bi se njime u ratu mogle puniti sačmare, a u miru kuglageri. Kao takav, jedna je od rijetkih namirnica koju ni miševi nisu htjeli, iako su jeli i pili razne otrove, i jedna od rijetkih biljaka koja se nije koristila kao surogat za kafu, (iako je u toj ulozi bolja od većine drugih). Grašak u snu je znak da će se materijalno stanje popraviti. (Logično, jer niže od sparušenih kuglica nema se kud.) U jednom periodu rata Sarajevo se slobodno moglo zvati i Graškograd.
Teško da postoji neomiljenije jelo od graška. Takozvane SMB kuglice najbolje su sredstvo za održavanje čistoće vojničkog suđa, uglavnom zato što malo ko poželi da njime zaprlja svoju čistom vodom i crnim noktima jedva sastruganu porciju. Od dva ubjedljivo najnepopularnija vojnička jela, graška i riže, postoji samo još jedno omrženije: rizi-bizi. Uprkos tome, godišnja proizvodnja “bizija” dostiže 7.600 milijardi tona!
Grašak je stara povrtna kultura. Pronađen je u grčkim grobovima, starim 8.000 godina. (Ni za toliko godina nisu ga mogli svariti!) Postojbina mu je negdje u Indiji i Avganistanu, gdje ga gaje čak i na 3.500 metara nadmorske visine. Uzgaja se iz nekoliko razloga: kratko raste; obilno rađa; obogaćuje zemlju azotom; nakon njega stigne se, u junu, još nešto posijati; hranjiv je, a kao svježe ubran i svježe odmrznut nije ni bezukusan; i najzad, lako se može spremiti za zimu (sterilizacijom, sušenjem i smrzavanjem), pri čemu ne gubi svoje glavne adute - visok procenat vitamina A, B, C i minerale kalcijum i željezo. Naborana zrna sadrže i lecitin, tako da jedan od sastavnih dijelova čokolade može biti i grašak.
U Evropi je bio popularan kratko vrijeme, u XVII vijeku, dok ga iz lonaca i tanjura nisu istisnuli grah i krompir. Od tada se radije upotrebljava u vangastronomskim aktivnostima. U narodu je poznato gatanje gledanjem u grašak, ali time još nisu iscrpljene sve mogućnosti sujevjere. Čuvena “leptirica” koja se pretvara u vješticu i napada ljude zapravo je leptir graškara. U Japanu služi za postizanje svjetskih rekorda u prebacivanju zrna po zrna iz jedne posude u drugu, drvenim štapićima. Rekord je 7.175 zrna za jedan sat.
Ali, najvažniji doprinos čovječanstvu grašak je ipak dao u genetici. Naime, Gregor Mendel, prirodnjak, polazeći od toga da više različitih vrsta može rasti jedna pored druge (jer se biljka sama oprašuje), vještački je oprašivao cvjetove i ukrštao različite biljke. Njegove zabilješke o tome smatraju se temeljima moderne genetike, a grašku možemo zahvaliti što je, u slučajevima kad dijete plavookih roditelja ima smeđe oči, neopravdana sumnja konačno skinuta sa komšije.
Čime se hrani Čudesni skakavac? Žanje li se riba? Puši li se stočna hrana? Kako se pravi baklava bez oraha? RUČAK SA LADY WRIGHT
Običaj zasipanja mladenaca poklonima promijenio je kralj Tvrtko uoči svog svog vjenčanja, kad je čuo da će među darovima biti konji, oklopi i kamenje za stećke. Poslao je svoje rođake u Veneciju, još u to vrijeme poznatu po svojim diplomatskim kanalima, da saznaju čime drugi narodi posipaju svoje mladence. Uskoro je stigao odgovor. Oryza sativa. Simbol sreće i blagostanja. Riža. Oriz.
Odmah iza pšenice po površinama na kojima se gaji, riža je žitarica kojom se hrani više od polovine čovječanstva, i po tome je na prvom mjestu. Ona je također, po svom sastavu, najhranjivija namirnica uopšte. U idealnom omjeru sadrži sve tvari potrebne organizmu, od vitamina B i E u ovojnici i klici, do šećera, bjelančevina i masti u zrnu. Bogata je fosforom, kalijem, kalcijem, željezom, fluorom... Sve ovo, naravno, ako se jede u integralnom obliku.
A kako prepoznati integralnu rižu? Jednostavno: u ustima je tvrda, u tanjiru smeđa, u prodavnici skupa, a u stomaku teže probavljiva. Zato, da bi se bolje prodavala, sa nje odvajaju ovojnicu i klicu, bruse je, puderišu (glukozom), glaziraju (lanenim uljem) i pakuju u kese sa zvučnim imenima. Lady Wright je ime koje bi svakako više pristajalo čaju nego prvoklasnom orizu. IR-8 je, opet, naziv koji bi bolje išao uz svemirski brod nego uz vrstu riže. Ali tako se zvao hibrid, po izvanrednim prinosima nazvan - čudesni pirinač. Vjerovatno bi pitanje gladi na Zemlji bilo riješeno, da se nekoliko godina nakon čudesnog pirinča nije pojavio i - čudesni skakavac.
Zrna koja ostanu bez minerala i vitamina, a koja se polome pa se ne mogu šminkati i laštiti, predstavljaju, pored integralne i glazirane, treću kategoriju - humanitarnu. Humanitarna riža je prelazni oblik između stočne hrane i ljudske namirnice. I ona se lako prepozna. Ne čisti se, jer se to ne isplati; ne pere se, jer nema dovoljno vode; ne kuha se, jer je niko ne jede. Najčešće se poklanja vlasnicima koza i pasa. Humanitarnu rižu dobijaju besplatno, u kompletu sa mekinjama, narodi koji su podesni za striženje, mužu, deranje i tranžiranje.
U Kini je gaje i jedu već 5.000 godina, ali njene prave vrijednosti otkrivene su tek nedavno, zahvaljujući prije svega žrtvama humanitarne pomoći. Iako riža, kao močvarna biljka, ne može biti prirodna ishrana u pustinjskim krajevima, kakvo je npr. Sarajevo, Sarajlije su je jele, ili pile, na do sada nepoznate načine: u sarmi od koprive, u sutlijašu bez mlijeka i šećera, u posnom bureku, baklavi, kao kafu ili konjak... Za razliku od većine izvikanih namirnica, ona je od prvih dana rata na prvoj liniji. Riža nas je održala, njojzi hvala. Dva zvuka zaštitni su znak prve linije: zvuk zatvarača puške u noći i zvuk riže koja neće da spadne sa kutljače.
Pirinač najbolje uspijeva u krajevima sa mnogo vlage, na zemljištima koja se prethodno poravnaju i isparcelišu nasipima. Tek odnedavno, i to u Americi, sa uspjehom se zamjenjuje spora i skupa ručna sadnja mladih biljaka. Zbog toga se najveća polja riže više ne nalaze u Kini nego u - Minesoti. Osim sa mehanizacijom, riža se odnedavno ukršta i sa ribom. U Kini, odnedavno, sa uspjehom poribljavaju rižina polja, gdje se onda ribe hrane rižinim korovom i rižnim nametnicima. Nakon isušivanja, prinosi riže su rekordni, a na jednom hektaru požnje se i po 300 kg ribe. Pljeva se koristi u izradi vatrootpornih opeka i industrijskih filtera, klicama se hrane pilići, brašnom stoka, izlomljena zrna prerađuju se u pivo, škrob i alkohol, a slama u šešire i najfiniji i najskuplji cigaret-papir.
Riža je nezaobilazna i u narodnom liječenju i u savremenoj medicini. Odavno je poznato da efikasno liječi proljev; još u 15. vijeku preporučivala se plućnim i tuberkuloznim bolesnicima i anemičnim i iscrpljenim osobama, i o tome je u doba Luja XI objavljena knjiga. Danas se zna da riža doprinosi opštoj ravnoteži u organizmu i povećanju otpornosti. Preporučuju se u gotovo svim dijetama. Lako svarljiva, jeftina, biološki, vitaminski i energetski izuzetno vrijedna, ona je kao vjeran pas skromna i uvijek spremna da priskoči u pomoć. Prevalivši dug put od Kine i Indije, preko Sirije i Španije, riža je suviše dragocjena da bi se olako odbacivala. Kome smeta što je zgrudvana ili slipava, neka je poprži prije kuhanja; ko nema vremena i živaca da je prebire, neka je u nekoliko voda promiješa, miješajući u smjeru suprotnom kretanju kazaljke na satu; ko traži egzotiku, neka joj dodaje začine. Curry je za rižu ono što je Oliver Mlakar za Kviskoteku. I najzad, ko je unatoč svemu neće jesti, neka je sanja. U svim sanovnicima svijeta, sanjati rižu predznak je uspjeha i sreće.
Šta su prednosti gojaznih? Kakva je razlika između pomazanih i namazanih? Pravi li se čips od mrkve? Zašto je Kralj Tvrtko više volio moču? Čije guze mirišu na masline? DUH IZ ALADINOVE LAMPE
Kralj Tvrtko nije znao šta da misli o ulju. Dok bi njime trljao golu kraljicu, da ne zagori sunčajući se na najvišoj kuli Bobovca, pitao se nije li ga skupo platio, ali kad bi počeo da je ljubi u seksualnom pravcu, imao je osjećaj da vodi ljubav sa salatom od rakova.
Kralj Tvrtko je po svom nerazumijevanju maslinovog ulja tipičan Bosanac. Iako ono što se dobije cijeđenjem plodova svetog stabla, na čijem je svakom listu ispisano po jedno božije ime, nekoliko hiljada godina unazad rijedak specijalitet i skupocjen lijek, gospodar Bobovca više je volio moču. To objašnjava i zašto je bilo moguće da maslinovo ulje na ratnim pijacama, između dvije racije, košta manje od suncokretovog ili sojinog. Kupovali su ga samo rijetki patnici za mirisom Jadrana i mladi roditelji kao kozmetiku za guze svojih beba.
Bez obzira na rat, maslinovo ulje preporučuje se kao jedno od najboljih sredstava za čišćenje i njegu kože i lica. Ali, mazanje uljima ima sasvim drugačije uzroke. Žene maste svoju ionako masnu kožu takozvanim eterečnim uljima da bi ljepše mirisale, a muškarci da bi u hrvanju ili plivanju bolje klizili iz ruku i kroz vodu. Masti se i kosa, namjerno i nenamjerno. Namjerno, da bi se modelirala i sijala, a nenamjerno kad glavom udarite u domaćinovo kandilo, ili kad vas branitelji srednjovjekovnih zamkova pospu kipućim uljem. Brčkanje u takvoj kupki bila je i jedna od kazni za nevjerne žene, uhode i izdajnike.
Nije isto biti namazan i pomazan. Pomazuju se vladari, kad dolaze na vlast, i vjernici, kad odlaze iz života. Ljude na njihovoj samrti pršću specijalnim uljem, koje se ne razlikuje od onoga za pom-frit, ali je osvećeno pa je skuplje. U rječniku Matice srpske kažu da je “pomazana glava”, u prenesenom značenju, patrijarh, sveštenik. Ali, tu se već radi o namazanoj glavi. Namazan je svako ko zna da nekoliko kapi ulja proda po cijeni od jednog litra. U Sarajevu se za skupe pare prodavalo ulje na kojem je pisalo da nije za prodaju. To je dokaz je da čovjek ne mora biti patrijarh da bi bio namazan.
Zašto se ljudi pomazuju uljem, a ne recimo, vinom? Prvo, zato što je za krv Isusovu šteta da se prolijeva po frizurama, a drugo, zato što ulje od davnina simbolizira svjetlost. U Kuranu piše da ulje masline svijetli i ako ga vatra ne dotakne. Malo ko može ovo razumjeti kao Sarajevci, koji su u krigle sa uljem gledali kao u grumenje ćilibara ili zlata. Koliko je partija pasijansa bačeno oko kandila na stolu, i koliko se utroba prevrnulo u vađenju potonulih i potrošenih fitilja. Svjetlost iz čaša i fildžana pratila nas je i služila nam kao duh iz Aladinove čarobne lampe.
Ulja se sastoje pretežno iz ugljika i vodika. Zato dobro gore. Poslovica da ne treba dolijevati ulje na vatru je zastarjela: Ne treba dolijevati vodu na vrelo ulje. Ko se opeče, treba da odmah opekotinu ispere hladnom vodom. To je, provjereno, najbolji lijek. Između masti i ulja nema razlike, osim u agregatnom stanju. Ulje u čvrstom agregatnom stanju zove se margarin, a mast u tečnom moča. Prećutno je, međutim, opšteprihvaćeno da su ulja porijeklom od biljaka, a masti od svinjaka. Biljna ulja, bilo da su od kokosa, kukuruza, suncokreta, soje, repice ili kikirikija, imaju manje vitamina, a životinjske masti, bilo da su svinjske, šaranske ili kokošije, bogatije su holesterolom. Smatra se da jednu četvrtinu ishrane treba da ispune masnoće. Pri tome se ne misli na piletinu u majonezi sa pomfritom, nego i na lješnike, orahe, žito, kikiriki. Istočna kuhinja preporučuje prženje u dubokom ulju. Nema ni jednog razloga da se od mrkve ne napravi čips!
Gojazni ljudi su oni koji pod kožom nose više od 30 posto masnoće. To ima i nekih prednosti: tijelo bolje prianja uz fotelju, a i lakše pluta na vodi. Litar masnoće je lakši od litra voda!
U jednoj epizodi stripa, Asteriks, Obeliks i Garovoks idu na Bliski Istok da pronađu ulje bez kojeg se ne može napraviti čarobni napitak. Radi se o “ulju od škriljca”, nafti. Tečnost na kojoj pliva savremena civilizacija ne zove se slučajno “oil” - ulje. Oko barela se vrte vrtoglave sume. Ali, najskuplje ulje na svijetu nije pomiješano sa fosilima, nego sa bojom: jedan kvadratni centimetar van Gogove slike Suncokreti koštao je 2.900 funti. (Čitava slika preko 24 miliona!) Jedan suncokret, na toj slici, Japanci su platili milion i po funti. Na tegli u kojoj ima preko 80 procenata ulja, i samo nekoliko procenata žumanjka, Van Gog nikad ne bi naslikao uzduž prepolovljeno jaje.
Da li je burek jing ili jang? Ko je Marks makrobiotike? Plivaju li srdele u vinu? POSLJEDNJI POZDRAV MAKROBIOTICI
Godine opsade Sarajeva ostaće zapamćene kao godine zdrave hrane, vrijeme soje i vegetarijanstva, koprive i konjogriza, radiča i čička. Ostaće svijetlim slovima zapisane u kalendaru makrobiotike. Nažalost, nakon što je rat završen a humanitarnu pomoć zamijenili supermarketi, makrobiotika se, uz komunizam, konačno i neopozivo svrstala u najtužnije nesporazume i najveće zablude XX vijeka, u one koje nam istovremeno plijene simpatije i troše strpljenje. Kako, inače, objasniti orizanomaliju da je smeđa (tzv. integralna) riža sada tri puta skuplja od obične, koja se mora ne samo ubrati i spakovati, nego i očistiti, glazirati, polirati. Ili se smeđa riža dobija se tako što se glazirana zrna ponovo pakuju u svoju opnu, ručno, ili opet čujemo: “komunisti su mrtvi, živio komunizam!” Marksova ideja, da čovjek treba da radi ono što voli a ne ono što se mora, i da se isplati boriti za takav život, nije ni glupa ni nemoguća. Nije besmisleno ni učenje rodonačelnika makrobiotike, Džordža Ošave, da čovjek treba da živi u skladu sa svojom okolinom. Sa svojom porodicom, komšijama, drvećem, životinjama, vodom. Sve to počinje biti i glupo i besmisleno kad krene sa koljena na koljeno, Ošava negoduje protiv sistema u kojem se čovjek pretvara u mehanizam za potrošnju. Poklič mMarksa makrobiotike glasi: “živite sporije”, a ne: “ne jedite hamburger”! Hamburger je samo vrh ledenog brijega. Makrobiotika nije način ishrane nego način života: Trčanje. Izleti. Igra. Čitanje. I tek na kraju “zdrava ishrana”. A najzdravija ishrana je ono što nađete na straži oko rova: mladu paprat, koprivu, šumsko voće, gljive, divlje salate, čajevi, ribe, rakovi. Makrobiotika kaže: jedite meso, ako ste u stanju da ga ulovite, ubijete, zakoljete, oderete, ili barem sami pripremite. Jer neprirodno je, i opasno, jesti ono što drugi ubiju ili nađu crknuto, što se gazi čizmama crnim od skorene krvi, što se prevrće prstima koji su možda tren ranije čačkali nos ili češali perut. Šta vam, osim vašeg ovčijeg povjerenja grantuje da ne jedete meso ludih krava ili šunke zaražene trihinozom? Kao ni izvornom marksizmu, ni Ošavinoj makrobiotici nema se šta zamjeriti, osim da je neprimjenjiva na široke narodne mase. Te mase vole da pogledaju dnevnik, da bi čule šta se desilo u njihovom komšiluku. Te mase vole da se kreću sjedeći, u autima radije nego u tramvajima. Čovjek koji više vjeruje televizoru nego vlastitim očima i pameti, nikada neće provesti veče igrajući sa svojom djecom čovječe ne ljuti se. “Povrće koje kupujemo je zatrovano pesticidima, Pretjerana potrošnja šećera je najbrži put u bolest. Treba izbjegavati južno voće, jer ne pripada našem podneblju. Zamrznuta hrana izaziva rak. Teflon-posuđe izaziva rak. Mikrovalne pećnice izazivaju rak.” Koliko puta ste čuli ovakva ili slična upozorenja? Jednom ubačena buba teško izlazi iz glave. “Kad vidiš uholažu, siđi s konja i zgazi je nogom” kaže narod. Tako je i sa makrobiotikom. Ako podlegnete njenom zavodljivom šarmu, izgubićete mir nedjeljnih ručkova, romantiku večera pod svijećama, spontanost sijela oko ražnjeva i roštilja. Ješćete veliku jabuku, i mislite: nije prirodno da jabuka bude ovako sočna usred maja. Gulićete bananu i zamišljati u koliko se kontejnera odmrzavala i zamrzavala dok se nije rascvjetala u vašoj ruci. Razbijećete jaje, i čuditi se kako je ljuska žuća od žumanjceta. Uskoro ćete primjetiti da je sve manje razlike u ukusu i hemijskom sastavu između kore paradajza i folije hrenovke. Šta dalje? Zaobilazićete Mekdonaldse i zavidljivo gledati ljude koji sa izrazom beskrajne sreće čereče rumenu pilad dok im moča curi niz bradu i prste. Počećete jesti krišom i od samih sebe. Zaboravićete miris kajmaka, ispod svega što se nudi u izlozima i na tezgama vidjećete samo masnoće i ugljene hidrate. Jer, makrobiotika, kao i sve religije, služi se strahom: “bolest na usta ulazi!” Bacate se u potragu za smežuranim crvavim sezonskim voćem. Gledate u ruke prodavaca na pijaci. Ako su crne, koščate, sa zemljom pod noktima, kupujete hranu od njih. Nabavljate ribu samo iz potoka. Ili prelazite na ishranu sojom, tofuom, misom, tamarijem, algama i integralnom rižom? Ošava je svoju teoriju zasnovao na drevnom učenju o svemiru kao ravnoteži jina i janga, ali je za široku upotrebu upakovao u moderno pakovanje. Koji će podanik tehnološke civilizacije odoljeti terminima poput “osmotskog pritiska” “kalijevih i natrijevih pozitivno i negativno naelektrisanih jona”? Koji će se radoznali um oduprijeti poređenju ljudske ćelije sa dječijom loptom? Lopta treba da je napuhana kako valja, ni ispuhana ni prenapuhana. Isto se očekuje i od naših ćelija. Ako je pritisak unutar ćelije manji od pritiska izvan, ćelija će se napuniti dodatnom tečnošću. I obrnuto. Postoji jedan zdrav ritam po kome se to odvija. Ako u ishrani koristimo previše soli, ili previše šećera, mijenjaće se kvalitet tečnosti u ćelijama. Lopta će se svaki ćas ispuhivati i prenapuhivati, dok joj ne crkne ventil, dok joj se ne deformiše oblik, dok ne pukne... Ošava nas upozorava da je naše tijelo sagrađeno od ćelija, a ćelije od materijala koji ima sve osobine betona ili drveta: haba se, na njega djeluju toplota, trenje, kiseline... Slana srdela priziva vino, vino slanu srdelu, i tako unedogled. Šta se dešava sa svom tom soli koja nam nije potrebna? Sa viškom šećera? Želudac je beskrajno finiji stroj od mješalice za beton, a bubrezu od cjediljke za čaj. Bezbroj je primjera kojima nas mudri Japanac upozorava da ne budemo varvari u hramu koji se zove naše sopstveno tijelo. Volite đus? Đus je zdrav. Ima vitamina C. Naravno, samo prirodni. Stopostotni. (Mi ne pravimo sokove, mi cedimo voće.) Koliko narandži se utroši za čašu soka? Najmanje pet. Ali! Ono što je vašim očima čaša soka, vašem želucu je pet narandži! Dvije kašike šećera u čaju ili kafi su jedna velika repa. Na vam oči gladne! Prestanite žvakati, gutati, mljackati, i oslušnite: vaš želudac, mišić veličine šake, brekće kao kombi uz Vratnik. U Japanu, gdje su termini “jing” i “jang” dio kulture i svijesti, iza pominjanja te dvije riječi podrazumijeva se njihova uzajamnost - jang je svijetlo, toplo, suho, čvrsto, tvrdo, konveksno..., jin je vlažno, hladno, mračno, mekano, konkavno... Kako su ti filozofski termini degradirani na nutricionističke, kako je banana postala jin a korijen čička jang, time se još niko nije pozabavio. U zemlji gdje su duboko ukorijenjeni, gdje znače više nego što je moguće prevesti, to možda ima smisla. Ali prenijeti cijelu terminologiju na Zapad (u ovom slučaju to je i Baščaršija!) strateška je pogreška. Meso je slano, tvrdo (pogotovo faširano, u kojem jedan entitet čine mljevene hrskavice i kosti), kompaktno, dakle jang. Jufka savijena u crijevo je šuplja i mekana, dakle jin. Kakav je burek? Jiniji nego ćevapi, svakako, ali jangiji nego krompiruša. Zajedno sa terminologijom prenijeli su Ošavini apostoli u svoje zemlje i recepte za jela i lijekove, načine dijagnosticiranja i liječenja. Ljudi koji se, zatečeni nekom bolešću, okrenu makrobiotici, vrlo brzo povjerovaće da se radi o nekoj velikoj reklamnoj kampanji za lanac prodavnica egzotičnih japanskih sosova, korijenja i algi. Kad su uvidjeli da ne mogu pobijediti kapitaliste, marksisti su im se pridružili. Prvi su nabavili mercedese i vile. Makrobiotičari ponavljaju istu formulu. Kad su shvatili da široke narodne mase neće tragom partizana i branilaca Sarajeva krenuti u šume, po čist zrak i hranu, počeli su otvarati specijalizovane prodavnice. I danas, ako želite biti makrobiotičar i živjeti u skladu sa svojom okolinom, morate biti bogati. Da biste bili bogati, morate živjeti brzo i raditi mnogo. Da biste mogli kupiti integralnu rižu, morate raditi subotom i odustati od izleta u šumu. Moderni makrobiotičari jedu preparate od soje umjesto šnicli, pahuljice umjesto žita, palentu umjesto pure, piju čajeve od algi umjesto izvorske vode. Razmjenjuju između sebe japanske recepte i užasavaju se banana i narandži. Ne jedu meso jer žale životinje, ali im ne smeta da nose kožne cipele, torbe, kaiševe i novčanike. U svetim knjigama makrobiotike zapisano je da hranu treba dugo žvakati. To olakšava posao želucu, luči se dovoljno pljuvačke u kojoj su fermenti neophodni da se iz sažvakane hrane izdvoje korisni sastojci. Bolje je, dakle, jesti šniclu od hrenovke, a hrenovku od paštete. Hrana treba da ima neku normalnu, prirodnu čvrstoću, oblik koji će nas primorati da žvaćemo prije a ne poslije gutanja. Međutim, jedan od makrobiotičkih specijaliteta je pašteta od gljiva, soje i začina, a omiljena je i majoneza bez jaja. Biti makrobiotičar znači hraniti se kao da rat nikad nije prestao. Kao što kožne fotelje i mantili nisu imali veze sa Marksovom kritikom kapitalističkog društva, tako i današnja makrobiotika mutira u svoju suprotnost. Velika kampanja protiv Mekdonaldsovih restorana pokazala se kao dobro smišljena tržišna strategija. Umjesto da ljude uputi na alternativne izvore hrane (U NJIHOVOJ OKOLINI, a ne iz podvodnih morskih farmi i sličnih naučnofantastičnih eksperimenata), ona ih je još jednom prevarila: ogadila im je ukusni, mirisni i sočni hamburger, nudeći im za uzvrat “prirodno konzerviranu” “zdravu” hranu. I opet se jede brzo, i opet su obroci dnevna nužda a ne porodični obred, i opet ne znamo šta jedemo. |
