notes

makijaveličković

eseji

satira

press

konačari

đavo u sarajevu

sarajevski gastronauti

otac moje kćeri

sahib

viva sexico

100 zmajeva

pošalji mail

Poređenja u romanu Bašta, pepeo Danila Kiša

Erotski otvor po Bartu

Politički teatar Dušana Kovačevića (magistarska teza, sadržaj i uvod)

Nauka napreduje. Stavite kap krvi ili urina u mašinu, i ona vam izbaci dijagnozu. Upalite auto, elektronika već računa moguću potrošnju i sastav ispušnih gasova. Stavite dlaku u aparat, iz njega izađe ime njenog vlasnika…

Zašto bi književnost bila izuzetak?

Uzmemo tekst, ubacimo ga u kompjuter, i čitamo rezultat: metafore 78%, upitne rečenice 42%, oksimoron 12%, anafora 32%...

Zar to ne bi povećalo fond činjenica i zar se onda pročavanje književnosti ne bi iz vrludanja po teorijama vratilo u nauku? Ako je stil, recimo, definisan kao izbor nekoliko “očuđujućih” postupaka i njihovo učestalo ponavljanje, zar ne bi ovakve informatičke obrade književnih tekstova vrlo precizno određivale ne samo osobenosti pisaca ponaosob, nego i osobenosti stilskih pravaca, umjetničkih grupa, uzajamne uticaje i ko zna šta sve još? I pred kakav bi nas zadatak stavio podatak da u romanu Bašta, pepeo1(sa 39.613 riječi) ima 824 poređenja?

Nesumnjivo, morali bismo odgovoriti na pitanje zašto Kiš tako često koristi baš ovu figuru? I: da li je to u vezi, a ako jeste u kakvoj, sa priznanjima koja je za svoja djela dobio i od kritike i od publike?

Međutim, zašto bi nam za postavljanje pitanja bilo potrebno dopuštenje kompjutera? Zašto nije dovoljan samo naš utisak da kod Kiša poređenja ima više nego kod drugih pisaca? Zašto bismo takve stvari morali brojati? Zašto bi otkrića do kojih eventualno dođemo vođeni “utiskom” (intuicijom) bila manje vrijedna nego ona do kojih bi nas dovela statistika?

Pitanja nisu samo retorička. “Utisak” nije podatak. Tvrdnje se ne mogu zasnivati na utiscima. Impresionizam nije naučni metod. Činjenice su beznačajne izvan međusobnih odnosa, na koje, između ostalog, ukazuje baš statistika. Zato ideja o kompjuterima u tumačenju književnosti, recimo Kišove, ne zaslužuje trenutačno prezrivo odbacivanje.

Ubacimo, dakle, tekst u kompjuter, i zatražimo od mašine da nam izdvoji i klasifikuje sva poređenja; da, konkretno, pronađe svako kao , i rečenicu u kojoj se ono nalazi. Iz tih rečenica lako ćemo kasnije izvući čista poređenja, tipa:

“Gospođa Edit dolazi k svesti kao što se otvaraju cvetovi.” (111)

“Dve opatice, kao dva golema pingvina.” (104)

“Ruku kratkih kao potkresana krila.“ (134)

“Ljuljajući se u hodu, kao katarka…” otac je “ušao u pejzaž kao u okvir slike.” (161)

Međutim, to neće biti dovoljno, i mašini ćemo naložiti da na isti način izdvoji rečenice u kojima se javlja “sličan”:

“Bradati starci, slični starozavetnim prorocima…” (195)

Ni to nije dovoljno. Spisku riječi za kojima će procesor tragati dodaćemo i “poput”:

“Hotelski momci i liftboji, poput kakvih anđelčića, donosili su bukete najmirisnijih cvetova…”

Još uvijek nedovoljno: dopišimo i “pretvoriti”:

“Pečat od crvenog voska utisnut na vrata radnje, na pukotinama gdje se spajaju slepa krila spoljnjih kapaka, pretvorio je vrata u veliku sivu službenu kovertu sa dosadnim poverljivim dokumentima.” (212)

Oduševljenje vještačkom inteligencijom kao da naglo splašnjava? Istina je da kompjuter radi brzo, i ispunjava želje kao duh iz Aladinove lampe, ali nas obilje mogućnosti dovodi pred sasvim neočekivano pitanje: Šta tačno želimo? Ili, drugačije: Jesmo li u stanju formulisati našu želju?

Šta je, zapravo, poređenje? Da li je poređenje Kišova sintagma “ avioni ne veći od komaraca ” (115)? Dva su pojma dovedena u odnos prema sličnosti (krila, rilce, zujanje), koja se zapaža tek sa distance, kad daljina svede avion na veličinu i zvučnost komarca. Kiš je mogao reći i avioni kao komarci, tada ne bismo imali smetnje u komunikaciji sa kompjuterom, iz aviona bi se vidjelo da se radi o poređenju. Ali Kiš ne može to učiniti, jer bi učestalo ponavljanje člana “kao” opteretilo stil i odvelo ga u manirizam.2 Neubičajeno veliki broj poređenja nameće Kišu zadatak da za njih pronađe nove i drugačije forme. On taj zadatak prihvata, iako bi mu bilo lakše da smanji njihov broj. Zašto su mu ona toliko bitna?

Bez sumnje je poređenje prozna figura, rijetka u poeziji, u kojoj se Kiš nalazio samo kao prevodilac, i vrlo rijetko kao pjesnik. Poređenje u lirskoj pjesmi izgleda tromo, glomazno, kao da nezasluženo zauzima preveliki prostor. Logika poređenja opire se logici stiha. Stih je okrenut metru, poređenje misli. Ono što su stihu ritam i ton, to su poređenju tačnost i jasnoća. Koliko je stih emocija, toliko je poređenje misao.

Naravno, stih ne isključuje misao, kao što ni poređenje ne odbacuje emociju. Ali fokusi su različiti. Slika oca koji dolazi prugom, ljuljajući se u hodu kao katarka , dakle slika ostvarena u poređenju (otac je mršav i visok kao katarka, i ljulja se kao ona, ali jer je pijan) data je upravo ovakva s razlogom. Otac se ne gega kao patak, jer je patak debeo i nizak. Otac se ne ljulja kao pijanac, jer on već jeste pijanac, pa bismo dobili pleonazam. Otac se ne ljulja ni kao lutak sa olovnim dnom, jer otac nije klovn. Između mnogih mogućnosti Kiš je izabrao upravo katarku. Katarka je dio broda, prvi koja se opazi na pučini. Brodovi putuju u daleke zemlje, otkrivaju nove svjetove, i vraćaju se iz njih sa slavom ili sa sramotom. Na katarkama su razvijena jedra (peševi očevog kaputa!). Vidimo da se iza fizičke sličnosti krije i sličnost u značenjima (otac kao putnik, otkrivalac novih svjetova) i da je poređenje sa katarkom objasnilo i dopunilo očev portret. Slika je nova i neobična, i estetika nema na šta da se žali, a ipak logika i očiglednost nisu zanemareni i odbačeni.

“ Bulke u žitu pored šina ispisuju duge isprekidane linije kao da su povučene crvenom olovkom… ” (90). Sličnost je opravdana brzinom voza, ko je putovao zna kako pokret izobličava predmete. Ali suštinski, u ovom poređenju prozor se pretvara u sliku, priroda se “pripitomljava” u umjetnost, olovka (a ne kist!) vraća nas u kupe, a istovremeno i u Kišovu radnu sobu. Čudo je to sve što vidimo, ali je čudo i to što možemo da vidimo, i to što možemo tačno da opišemo sve to što vidimo. Bulke koje su zbog brzine pretvorene u linije, pretvorene su istovremeno u znakove. Proces pisanja nije samo prosec zapažanja, završen je tek kad opažanje dovede do prepoznavanja i razumijevanja.

Konobarica (Klara) drži “ ručicu pumpe za pivo, kao paoku kormila broda koji podiže penu talasa… ” (163) Sličnost jeste u stavu (konobarice i kormilara) i u predmetu (ručici pumpe sa paokom kormila) i u pjeni (piva i talasa), ali iza tih fizičkih podudarnosti je ona veća i važnija: krčma je brod, pijanstvo je putovanje, pijanci su mornari, njihovi su naoko beznačajni životi puni avantura, priča, i otkrića. Kiš, koji u ovom romanu izaziva smrt, i pokušava joj svojim pisanjem oduzeti konačnu riječ i moć, a jedan od načina je svakako slavljenje i veličanje života. Život je čudesan jer su sve stvari na čudne načine povezane (kao očev Red vožnje !) a smrt je uspješna ne onda kada odnese pojedinca, nego onda kada pokida sve njegove veze sa svijetom. Što se više tih veza otkrije, njen je posao teži. Što više nevidljivih sličnosti učini vidljivim, što više veza između stvari naoko ničim povezanih, to je sve više posla za smrt, i sve manje razloga za strah od nje.

A koje je sredstvo za takav posao u književnosti pogodnije od poređenja?

Zaključak da Kiš sličnost traži u suštinama stvari, ne samo u njihovim vidljivim podudarnostima, potvrđen na prethodnim primjerima, pred nas stavlja novo pitanje:

kako i kada razlikovati poređenje od metafore?

Da li je Kišov “ šešir, taj konfekcijski trnov venac ” (193) poređenje ili metafora?3

Nije jasno šta je sličnost kojom se povezuju šešir i trnov vijenac. Oba se nose na glavi, ali to ne kazuje ništa novo ni bitno, niti o šeširu, niti o trnovom vijencu. Međutim, ako oba člana shvatimo kao metonimije (šešir je otac, a trnov vijenac je Isus), onda poređenje oca i Isusa, zbog pridjeva “konfekcijski” poentira strašnom osudom fašizma: put na koji on kreće, u logor, jednak je po svojoj tragičnosti uspinjanju na Golgotu, ali još strašniji, jer je konfekcijski, umnožen u šest miliona!

Šešir i trnov vijenac su metonimije, koje nas upućuju na situacije koje se porede: Isusov put ka križu, i očev put u logor. Koristeći se poznatim (Isusovo pogubljenje) Kiš naglašava tragičnost u očevom odlasku. Ali pošto se veza šešira i trnovog vijenca zasniva na prenesenim značenjima, a ne na fizičkoj sličnosti, ovaj primjer nije poređenje. Prisustvo ili odsustvo poredbene riječi nije dovoljan dokaz da neki izraz jeste ili nije poređenje. Upravo zbog nedostatka vidljive sličnosti sljedeći primjer ne prihvatamo kao poređenje:

“ Ona prolazi kraj nas kao kad se prevrću prljave, požutele stranice nekog ofucanog romana… ” (90)

Život jedne žene u provinciji (nezadovoljstvo, želje, afere) može podsjećati na sadržaj ofucanog romana, ali taj se utisak ne izvodi iz fizičke sličnosti, jer žena nije prljava. Bez tog epiteta veza između požutjelih stranica i prolazaka jedne žene rezultirala bi uspješnim poređenjem.

Kod Kiša ovakvih nepreciznosti nema mnogo. (Usuđujem se ovdje vidjeti nepreciznost upravo zato što je poređenje figura koja se realizira u preciznosti, a Kiš je pisac koji baš tu figuru obilato koristi jer želi govoriti lijepo ali ne po cijenu jasnoće.) Kad, oduševljen štenetom kojeg naziva “divno nahoče”, tvrdi za njegove šapice da su “ divne, minijaturne šapice krvoločnog lava, kao ružičasto meko gnezdo iz kojega izviruje po pet ptičijih kljunova ” (214), i kada kasnije doda da se te “ drhtave šapice otvaraju i zatvaraju kao trnov cvet ” (215) oba puta rezultat je uspješno poređenje. Ali kad kaže da štene “ vadi svoje kandžice kao iz futrole ” (216) vidljive sličnosti nema: psi ne mogu, kao mačke, uvlačiti i izvlačiti svoje nokte. Ovo sumnjivo poređenje može biti prihvaćeno kao metafora, jer funkcioniše u nesređenom i razbarušenom svijetu prenesenih značenja i dvosmislenosti, ali kao uspješno poređenje, koje bi nas trebalo uvjeriti u neku veliku i do sada previđanu istinu, ne može.

Odsustvo ili prisustvo fizičke sličnosti među članovima poređenja je pouzdaniji detektor za razlikovanje metafore i poređenja od odsustva ili prisustva poredbene riječi. Koja može biti, dodajmo je spisku za pregrijani kompjuter, i parafraza :

“ Ta bedna parafraza pretpotopske evakuacije, ta kopnena, ovozemaljska repriza Nojeve barke, te biblijske božanske komedije, igra se dosledno i do kraja.” (191) Kola ispunjena svim životnim vrijednostima fizički podsjećaju na Nojevu barku. Suštinska sličnost na koju nas Kiš upućuje, jeste sličnost potopa sa nastupajućim fašizmom. Sličnost sata i pjevca, međutim, nije fizička, i zato je sljedeći primjer, uprkos poredbenoj riječi kao , metafora (tj. hipotipoza):

“ Veliki metalni budilnici, propeti na zadnje noge kao pevci, kljucaju sitno kamenje minuta da bi se uskoro zatim, nabijeni do eksplozije, nakljukani i besni, odupirući se nogama o mermerne ploče nahtkasni, počeli da kukuriču slavodobitno, sa zalelujalim, krvavim krestama. ” (89)

(Nepreciznost: pijevci nemaju zadnje noge! Bolje bi bilo: napuhani kao pijevci, iako ni tada izraz ne bi bio poređenje. Zanimljivo je da su nepreciznosti kod Kiša javljaju u “sivoj zoni” između metafore i poređenja:

“ Začini… svedoče svojim raskošnim umiranjem, sličnim balsamovanju…” (100) Umiranje ne može biti slično balsamovanju. Umiranje je prelazak iz života u smrt, a balzamovanje konzerviranje mrtvog… “ Sve u stanju lakog raspadanja, kao voda koja je prenoćila u vazi sa cvećem. ” (105) Voda ne može biti u stanju raspadanja !)

Naprotiv, iako poredbene riječi nema, veza pliša i trave je poređenje:

“ Sedišta od zelenog pliša, na kojima raste minijaturna gusta engleska trava. Iznad sedišta, kao u vrtovima, živica od belih čipaka-ruža . (104) Fizička sličnost je u izgledu, boji i gustoći, a suštinska, kao i u primjeru sa pticama na žici, ili bulkama pored pruge, u brisanju granica između subjekta i svijeta. Sjedište je polje za igru, dječiju ili umjetničku, svejedno. A opet, iako se kao ponavlja dva puta, opis jedne faze odnosa Andija i Julije nije poređenje:

“ Obavijao radoznalošću kao paučinom, zavlačio poglede, kao pipke, u razrez na njenoj bluzi… ” (142)

Sličnost je u prenesenim značenjima, paučine kao nježne materije kojom se lovi i zarobljava, i pipaka, kojima se također, osim što se dodiruje, hvata i sputava. Navedeni su primjeri metafore, jer njihov cilj nije jasnoća nego slikovitost.4

I metafora i poređenje doprinose slikovitosti. Ali poređenje je uvijek vezano za materijalni, pojavni svijet, a metafore za pojmovni, za svijet prenesenih značenja. Upravo u tome jeste njena snaga, i njena vitalnost.

Poređenje, kao figura koja ukazuje na fizičke sličnosti u pojavnom svijetu, sa ciljem da u toj sličnosti pokaže neku istinu o svijetu do koje je autor došao ne samo zapažanjem, nego i promišljanjem, usmjerena je više prema realnosti, manje prema jeziku. Upravo ta “materijalnost” poređenja upotrebljivija je u prozi nego u poeziji. Kod Kiša, zbog neobičnosti i neočekivanosti na jednoj, a tačnosti na drugoj strani, poređenja dominiraju.

“Ruku kratkih kao potkresana krila.” (134)

Fizička sličnost, zasnovana na anatomiji, ovdje ukazuje na sputanost i bespomoćnost.

“ Ploča stola, od drveta prevučenog šperpločom, (…) počinje da se bora i da se cepa, kao bolesni nokti. ” (108)

Sličnost naborane šperploče i noktiju je očigledna, ali i zato što iza te sličnosti stoji otkriće da se stvari troše podjedanko kao i ljudi, ili obrnuto.

“(Slao poljupce) …duvajući u dlan kao da raspršuje mehure od sapunice. ” (191)

Sličnost u pokretu je fizička (zaista se poljupci šalju na isti način kao što se raspuhuju baloni, ali ovdje nam je jasno i da ti poljupci nemaju vrijednost znatniju ni trajanje duže od mjehurova sapunice. Istu vrstu uspješnog “dubinskog sagledavanja” nalazimo u sljedećim primjerima:

“ Čovek ispija svoj šnaps naginjući se iz struka, nekako celim telom, zatim stavlja čašu natrag na sto, hitro, kao vrelu, tek ispaljenu čahuru. ” (202)

(Bolje bi bilo: izbačenu. Ispaljuje se kuršum.) Alkoholizam za Andija jeste pucanj u sebe.

“ Oko nas su ležale razasute porodične fotografije kao svelo jesenje lišće. ” (231)

Fotografije su požutjele i savijene, kao svelo lišće. Ali su one također i znak prolaznosti, nezaustavljivog približavnja smrti.

“ Legija rođaka, (…) s nosevima kao školjke puževa… ” (129) Sličnost je fizička, nosevi zaista podsjećaju ponekad na školjke puževa, ali iza te fizičke podudarnosti otkrivamo Kišovu ironiju: ti su nosevi svi isti, dakle prepoznatljivi kao znak rase, ali su varljiva i krhka zaštita, i više prizivaju nesreću, nego što štite od nje. Da Kiš ima ironičan stav prema osjećanju rasne ili nacionalne pripadnosti poznato je iz drugih njegovih tekstova i izjava, ovdje je zanimljivo zapaziti uspoređivanje kao postupak podesan za postizanje komičnih efekata. (Stevan Sremac je u tome bio majstor.) Poređenje pojavama prilazi sa neuobičajene strane i otkriva u njima neočekivane istine, a upravo je to formula za izazivanje smijeha. I Kiš to zna i praktikuje:

“ Vlaga je na plafonu iscrtala džina (…) zarastao u bradu, kao jevrejski proroci, u desnoj drži tablice, a u levoj lampu sa porculanskim štitom, koji liči na prevrnutu pljuvaonicu – poređenje koje su muve bile shvatile doslovce. ” (106)5

“ Gospodin Gavanski, vegetarijanac, dolazio je bučno, hukčući, pušeći se kao vrela viršla. ” (113)

“(Nebesa se otvoriše) … i ja ugledah gologuze anđelčiće koji su, udarajući krilima kao muve, treperili oko sjajnorumene žiže raja. ” 243

“(Stavio je) svoj dugi vrat u tvrdu belu kragnu od kaučuka, kao u omču (ušavši time i simbolično u strogi red evropskih slobodnih mislilaca) .” (204)

Poređenje kragne i omče, po položaju na tijelu, i osobini da stežu i guše, ovdje nas upozorava da je kragna također vrsta kazne. Kad se tome doda oksimoronska opaska u zagradi (strogi red slobodnih mislilaca) rezultat je ironija. Ista ironična perspektiva vidi anđelčiće kao muve, a raj kao izmet. Vegetarijanac zaslužuje podsmijeh, jer uprkos svojoj dijeti i dalje liči na viršlu. Časne sestre nisu pingvini samo zbog svojih crno-bijelih odora, nego i zbog sreće koju pronalaze u jatu, bez potrebe da se izdvajaju ili same određuju pravac…

Priznajmo: za sada, uprkos fascinantnim količinama gigaherca i gigabajta, kompjuter nije u stanju razlikovati sličnost u pojavama od sličnosti u pojmovima. Zbrka oko metafore i poređenja vjerovatno je ovim tekstom samo uvećana. Revolucionarna ideja da se u razlikovanju ovih figura ne polazi od odsustva/prisustva poredbene riječi, predložena ovdje bez adekvatne provjere, odbaciće se brzo kao najobična provokacija. I dalje nećemo biti sigurni šta su ova fascinantna zapažanja:

“ Nahtkasne pored kreveta, sa pločom od beličastog mermera, kao na grobu dece iz dobrih kuća. ” (106)

“ Dve ruže, sa lišćem iz kojeg proviruje trnje kao jeftino naravoučenije neke ofucane sentence .” (136)

“Nameštao kravatu, hitro, kao što se namešta u usta proteza.” (167)

“ (Na štapu, u paprati) …crni šešir sa tvrdim obodom, malo nakrivljen kao šlem na pušci neznanog junaka ili kao strašilo za ptice u kukuruzima. (171)

“Veliki crni kišobrani kao savijeni pogrebni barjaci…” (189)

“Dolazimo u posetu, kao što se ide na grob…” (194)

“Razgovori i smeh prepliću se i postaju nejasni, kao naličje persijskog tepiha…” (205)

“Nije ni imao zadnjicu, nego su mu noge izlazile neposredno iz kukova, kao šestar…” (211)

“ (Otac bio) alergičan kao na vojničku uniformu ili na koprivu.” (212)

“Tišinu koja će da napada na naše dvorište kao pepeo…” (221)

“Okreće leđa ogledalu, izlazi iz njegovog rama jednim jedinim korakom, kao što se izlazi iz vode.” (222)

“ (Majka) …ostavljala za trenutak svoje igle i svoje konce, kao umorna Parka.” (230)

Ali možda davanje imena književnim stilskim postupcima i nije najpreči zadatak. I možda se statistika može izostaviti ako se u učestalosti otkrije logika i ako nas logika dovede do zakonitosti, ili do zaključka: K iš je veliki pisac, iz više razloga. Jedan je svakako njegova intelektualna nezavisnost, bez koje nikad nema prave slobode stvaralaštva. Drugi je bez sumnje njegov stil, kome je posvećivao mnogo vremena i rada. U tom stilu dominiraju poređenja. Poređenje, kao što smo pokazali, ne trpi mistifikaciju. Može nas fascinirati otkrivanjem očiglednih, ali nama zbog nečega skrivenih veza među stvarima i istina o životu i svijetu, što, tačno je, mogu i druge figure. Ali ono čime se poređenje bitno razlikuje jeste isključivanje dvosmislenosti. U poređenju je sve vidljivo, i podložno provjeri. Ako tvrdimo nešto (a Kiš to radi, jer inače bi njegov etički i intelektualni angažman bio poza) onda moramo to i dokazati. Moramo učiniti vidljivim logiku kojom smo do zaključaka i tvrdnji došli. Moramo staviti na uvid ne samo rezultate, nego i proces. Taj proces, koji metafora redukuje, poređenje čuva i naglašava, i zato je ono bitan činilac Kišovog stila.

Svi citati su iz knjige Porodični cirkus , Feral Tribune, Split, 1999.

Međutim, elegantno, ovaj problem Kiš ponekad rješeva kondenzovanjem ponavljanja u jednu figuru, anaforu: “Sedi tako on, moj otac, u taljigama kraj mlade ciganke sa nabreklim dojkama, sedi kao princ od Velsa ili, ako hoćete, kao krupije ili kao maitre d hotel (kao mađioničar, kao cirkuski menadžer, kao ukrotitelj lavova, kao špijun, kao antropolog, oberkelner, kao švercer, kao kveker-misionar, kao vladar koji putjuje inkognito, kao školski nadzornik, kao seoski lekar i, najzad, kao trgovački putnik neke zapadnoevropske kompanije za prodaju žileta… pod šeširom na koji se taloži prašina, kao cvetni polen.” (187)

Miloš Kovačević, u tekstu “Osnovni jezički tipovi poetske metafore” (Srpski jezik, 3/1-2, godina III, Beograd, 1998.) svrstao bi ga u “apozitivne metafore”. U istom tekstu Kovačević poređenje od metafore razlikuje ovako: “Prisustvo, odnosno odsustvo, poredbene riječi tako se pokazuje najeksplicitnijom razlikovnom crtom poređenja i metafore. (…) U poređenju zato slično uvijek ostaje slično , nikad ne prelazeći u isto . U metafori, međutim, vazda se slično doživljava kao isto/jednako uprkos razlici.” (str. 165)
Zbrka oko ova dva termina traje još od Kvintilijanove nesretne formulacije da je metafora “skraćeno poređenje”. On je razliku između dvije bitno različite figure sveo na čisto formalno prisustvo/odsustvo poredbene riječi. Sa tim ne možemo biti zadovoljni, jer ako se poređenje zasniva na sličnosti dva pojma, onda bi ta sličnost morala postojati nezavisno od poredbenog člana, bio on prisutan ili odsutan. Poređenje je opravdano i uspješno samo ako je veza po sličnosti očigledna, jasna, razumljiva i opravdana. Pri tome, upravo u najuspješnijim poređenjima očiglednost se prepoznaje i priznaje naknadno, tek kada nas je autor usmjerio prema njoj.
U metafori tog usmjeravanja nema, jer se pojmovi ne povezuju nužno po sličnosti. “Magarac” je metafora ako, recimo, u rečenici dolazi umjesto dječakovog imena, ali bez objašnjenja kako se i zašto tu našao. Ako se precizira sličnost u tvrdoglavom ponašanju dječaka i magarca, onda je to poređenje. Ako takvog preciziranja nema, ne znamo da li je do zamjene došlo zbog sličnosti dugih ušiju, ili zbog osmijeha sa velikim zubima, i zbog gluposti (najčešće, iako nije tačno – magarci nisu glupe životinje.), ili zato što dječak sjedi u magarećoj klupi, ili zato što dobro njače, pa mu je to nadimak... Kovačević: “metafora je uvijek, bez obzira u kojoj je jezičkoj formi ostvarena, dvosmislen izraz, u kome su prisutni jedno denotativno (doslovno značenje) potisnuto u drugi plan, i jedno konotativno (preneseno, asocijativno) značenje, zbog koga je metafora i (s)tvorena.”
Kompjuter je već posrnuo pod teretom poredbenih riječi, kao , nalik ili poput , u vidu , poput , liči , veći , manji , ne veći , ne manji , pretvorio , podsetio me , uz sve alternative roda, broja, padeža. Ali ako stilistika zaista pati od manjka logike u definisanju tropa i stilskih figura, onda je vrijeme da ga ugasimo i poštedimo mučenja. Jer, ako je moguće prihvatiti da poređenje nije nužno definisano prisustvom poredbene riječi (a mi ovdje pokazujemo da jeste!) kako mašini objasniti da prepoznaje veze među pojmovima ostvarene po fizičkoj sličnosti?
“ Laste i ptice selice ispisuju u gustim triolama na notnom sistemu telefonskih žica” (muziku putovanja, 104). Poredbenog člana nema, ali zbog fizičke sličnosti: žica sa linijama notnog sistema, a ptica sa notnim znakovima, ovo je poređenje. Kiš nam njime sugeriše da se muzika čuje ne uhom nego mozgom, kao što se ne gleda očima, nego kroz njih. Kao u poređenju bulki sa crvenim linijama, opet smo svjedoci umjetničke pobune protiv monotonije putovanja/života.

“Svaka metafora, bez obzira u kojoj jezičkoj formi je izražena nužno je slikovit izraz, jer metafora, kao izraz s prenesenim značenjem, uvijek ima za cilj da evocira i izazove sliku.” (isto, str 176)

Biblijski motivi su u ovom romanu jako vrelo poredbenog materijala:
“(Pokriveni zlatnim paperjem kao breskva, još lišeni tamnih malja zrele dobi,) stajali smo jedno pred drugim kao oljuštena narandža, u raju iz koga ćemo uskoro biti prognani. ” (144)
“(Eva) s kosama koje joj padaju do gležnjeva, kao da je stala pod vodopad”… “ iz čijeg plodnog trbuha viri pupak, kao kakvo veliko, kiklopsko oko. ” (149)
“ Nojeva lađa kao kakav veliki plod iz kojeg će proklijati ljudi, zveri, i bilje… ” (151)
Ovdje poređenja “pripitomljavaju” svetost biblijskih priča, svode ih na opipljivo, svakodnevno, blisko, oduzimaju im na taj način autoritet. Ponekad se u taj autoritet otvoreno sumnja;
“(Rajnvajn) Drži u ruci golemu svesku za dvojno knjigovodstvo, drži je kao Mojsije svoje tablice na Sinajskoj gori…” (187) Mojsijeve tablice, i dvojno knjigovodstvo! Nije li to jedan vrlo precizan i vrlo oštar komentar o prirodi vjere i njenih institucija?

uvod

Ukoliko je moguć antifenomenološki pristup gramatologiji koja logocentrički kontekst hipertekstualizira, savremena EROTSKA NARODNA POEZIJA nameće se kao habitus unutar hermeneutičke kritike de(kon)struktivnog diskursa.

U tom smislu poezija nastala u narodu, kao hipertekstualan generativ metalepsike aktivira iterabilnost u negacijskoj afirmaciji performativa lišenih ilokucijske snage.

Pjevana u arhetipskom niskomimetičkom modusu, najčešće sa jednim dlanom na uhu a drugim na flaši, ili sa obje ruke na oklagiji, ona predstavlja diseminaciju kritike povijesne zbiljnosti.

postmarksistički ključ

Esencijalističko-mehanički model koji shvata samorefleksiju kao autoironijsko gibanje svodi umjetnosti postsocijalističkih sistema na karnevalizaciju revolucije. Subjekt se deložira u teologijski kontekst, čime se aktualizira hipersenzibilnost njegovog socijalnog bića. Demokratizacija u društvu proizvodi postklasnu integralnu metodologemu po kojoj diseminacija nasuprot izotopiji reinstalira Gadamerovo tumačenje Šlajermaherovog teorema o diltajevsko-haserlovskom neposrednom simpatetičnom i kongenijalnom razumijevanju poezije:

U krevetu došlo nam do stanke,

Čovjeka mi preotele stranke.

Zanemarujući ambivalentnost modusa intermetatekstualnosti i orbitskog modela komunikativne, modalne i sintaktičke pozicije, libidalna ekonomija uspostavlja dijalogicitet poetskog diskursa sa političkim kontekstom dovodeći u sumnju otuđenu drugost. (Za političara će erotski pjesnik reći: Narod kara, ženi prigovara .)

Aktivna pozicija drugosti implicira bujanje metastaze metaforike:

Kad mi cura do Izbora stasa

Diće noge da za mene glasa.

Hoće cure sa izbornim pravom

Kandidata sa crvenom glavom.

Sam sam sebi razrezao porez

Kad sam kuglu gurnuo u prorez.

Narodni lirski subjekt alterira Lakanovo mišljenje da je drugi “obilježen trajno neutaživim manjkom žudnje za falusom kao predmetom majčine žudnje”. Oslobođen političkog diskursa, dvostih Sam sam sebi razrezao porez / Kad sam kuglu gurnuo u prorez, glasio bi ovako:

Nek je burma stoputa od zlata -

Mom je pijevcu omča oko vrata.

Partikularno naspram globalno dovodi lirskog subjekta u poziciju transgredijenta svijetu lirskog objekta. Zbog njegove inkarniranosti reinstalacija razlika stiče autoreferencijalnost. U seoskim sredinama, gdje se intertekstualnost bazira na narodnim vjerovanjima, genealogija generičkog pamćenja dovodi nas do afrodizijaka.

Kad pojedem oraha i meda

prevrnuću sve cure od reda.

Slatko vino i purica

Al najslađa curica.

Daj da srknem, Jelice,

Iz tvoje marelice.

Vidi, curo, krastavac u bate

daj rajčicu i eto salate.

Moja mala voli slatku hranu

a najviše u lole bananu

žena kao objekt u intersubjektnoj situaciji

Diskursna analiza strategije dehijerarhizacije koja polazi iz komunikacijske situacije umjesto iz tekstne konfiguracije pokazuje da žena kao objekt u intersubjektivnoj situaciji nastoji izaći iz lirskog teksta u povijesni kontekst. Vukova partikulacija diskursa narodne poezije na muške i ženske pjesme aktantno implicira Borhesa kao paradigmu intertekstualne enciklopedije u kojoj prostor nije heterotopijski projiciran.

Iskaz je usljed generičke ustrojenosti jezičke prakse nositelj ilokucijske snage:

Svila roda gnijezdo na banderi

Dođi dragi pa me odaderi.

Dođi dragi, sama sam u stanu

Probaćemo od gume membranu.

Alaj-čauš otiš'o da spava

Dragi doš'o da se pripetava.

Erotska subjektica ima veličanstven dar da pronađe pravu i najbolju riječ. U glagolu pripetavati sadržana je slika cijele Sinjske alke. Djevojka koju otac čuva zapjevaće

Moj alkaru, imaj me u vidu

U nedilju dođi mi u sridu.

Arheološkom analizom geneološkog preslikavanja oblika diskurziviteta potkopavaju se neutralnost interpretativnih motrišta i polistiličnost destrukcije diskurzivnog:

Jadan babo zadever'o glavu

Ko mu noću povaljiva travu.

Čim je otac napustio stražu

Dragi mi je ušo u garažu.

Mom se dragom pokvarila klima

Dole gori a gore mu zima.

Lezi, dragi, i puhni u svijeću.

Štogođ pitaš, neću reći neću.

androginija u afirmaciji kolažnih tehnika

Androginija odražava spolnu dihotomiju premoći muškog nad ženskim. Iako stereotipizacija apelativne strukture iskaza reducira anticipaciju analogijske konsktrukcije, heterogiziranje policentričnosti metajezičkom refleksijom kodirani pojam simboličnog poistovjećuje se sa inteligibilnim sustavom:

Nisam Marko, ime mi je Jovan

Nemam šarca al imam buzdovan.

Od udarca moga buzdovana

Ne treba ti ni voda ni hrana.

Ili varijanta:

Kojoj curi nije fina

moja ašik-topuzina?

Lirski subjekt, kao jezički entitet, sustavno se dezidentifikuje dozivanjem drugog u interpretativni položaj. Tako se održava kontinuitet sa radikalnim antiemancipacijskim aspektima androginije:

Svaka cura voli da se popne

Na riđana, kad se dobro propne.

Svaka cura voli da se čupa

Gdje joj noge izlaze iz trupa.

Kad se cure briju oko gnijezda,

Valja nama kroz trnje do zvijezda

Stilistički performans manijakalno-depresivnog kompleksa u introjekciji materinskog objekta gasi libidalnu vezu falocentrične kulture sa subjektom konkordacije ekstrema.

Nema auto-stoperke kraj ceste

Koja ne bi pokazala krijeste

Dođi curo u moju kabinu

Ja ću vintat, ti mjenjaj brzinu.

Ovakva je meni cura draga

Sprijeda auspuh, karambol ozada.

Života mi, ovako je bilo

u okuci sjela mi u krilo.

Kritička refleksija poststrukturalističkog dijalogizma svodi hermeneutičko prezaposjedanje generativno-naratološke šeme na strukturiranje gramatologijski afirmiranih kolažnih tehnika, prije svega na hipogramatski upis autorefleksivnog koda. Ostvarivanjem eksplozija i inplozija smisla tekst živi u svojim kontekstima:

Vole cure da su generali

Kad nišanim da mi viču “pali”!

Ti na golu, a ja rasni strijelac

Eto mene u tvoj šesnesterac.

Smjena imperijalnih kolonijalnih obrazaca donosi i smjenu poetika. Interferencijama se naglašavaju višeglasni interdiskurzivni dispozitivi naglašeno konotativne strukture.

Žedan vitez zmijuga kroz travu

Traži izvor da pokvasi glavu.

Grmi, sjeva, munja nebo prži

Mene cura za gromobran drži.

Svake noći na tavanu

Trljam tučak u avanu.

dvostih kao niskomimetični modus

Diskurs, prema Benvenistu, utiskuje jezičkim jedinicama događajnost odn. vremensko-prostornu punktualnost. Temporalnost tekstualnosti indirektno promovira dispozitiv volje za polnom moći. Manipulativni represivni subjekt dekodiraju nediskurzivnost u ono što Lakan naziva “niskomimetični modus”:

Male gaće, čipkane

Nema u njih šta ne stane.

Volim, curo, tvoje gaće roze,

Nego bure iz Čitluka loze.

Daj mi malo da opipam, bona,

Jesu li ti gaće od najlona.

Energija libidalnog investiranja instaurira rekonstruktivni govor o kolektivnom identitetu izmicanjem zapovijedi hegemonijskih mitologika mitopoetskom odronu mitokosmosa.

Najveće su curine

u selu gaćurine.

Na gaćama pokazuje čipka

Dokle smije cura da se pipka.

Mala moja brže gaće svuci,

Od Minena držim ga u ruci.

Kolke su ti dlačice.

Viška su ti gaćice.

Od deproprijacije vlastitosti, preko rezidiuma neizdiferencirane aksiologije kompleksa tradicije, do konstrukcija identitarnog kontinuiteta, kontingentnost povijesnog toka kodira sintetizirane flukseve pluriperspektivirane spoznaje.

Pastirica sa blagom se vraća.

Dvije suknje a nijednih gaća.

Hajvan legne da se jelo slegne,

Pastirica da je pastir žegne.

Ako se metafora svede na lanac metonimijskih veza ostvaruje se paradigmatski model neograničene semioze. Radikalna drugost generira receptivnost intersubjektivnih odnosa. Imaginarni rep teksta korenspondira sa erotskim otvorom (po Bartu):

Ima jedna brazda,

Oro bi je vazda.

Oj curice dođi amo

Da se malo sikiljamo.

Kombinacijom dijegetske i lingvističke samosvijesti pluriperspektivirane spoznaje reteritorijaliziraju deteritorijalizane kulture.

Kolegica u menzi mi prišla

Ima ribu, al joj fali viršla.

Malo mi je popustila pažnja

Pa mi Aska skliznula sa ražnja

Gazdarica grijač ima

Podstanaru nikad zima.

florifikacija i divinizacija

Konstatiranje značenjske napetosti izvlačenjem logičkih konzekvencija i antinomija u Empsonovoj maniri afirmira dvosmilenost kao uključivi pojam plurisignifikanta isključujući kategorativnu razliku između transparentne teorije i figurativne poezije:

Begovice, nemoj reći mužu

da s' njegovu meni dala ružu.

Zamolila udovica popa

Pred jutrenje da joj vrt okopa.

Djevojčica, ko pupoljak svježa

Momka zove da joj gladi ježa.

Ili, varijanta:

Ispod grma začulo se uf!

Momak curu zgrabio za muf.

Misečina, a ja pitam diku

Jel sazrila šljiva u šljiviku.

Postuliranjem homologijskih odnosa između stiha i diskursa iskaz postavlja kontingentne uvjete mogućnosti pojavljivanja restrukturiranja pojmova cvijeće – kita cvijeća - kita.

Ima jedna u devojke vazna

Evo kite da ne bude prazna.

Imaginarne generičke strukture proizvode logocentrizam tako da žanrovski hibridi postaju index raznosmjernih determinacija.

Zovem muža da pravimo dijete

A on mene da mu stružem pete.

denaturalizacija

Simbol, prema Kasiereru, nije akcidentalno zaodijevanje misli, već je njezin nužan i bitan organ.

“Iza svake strategije simboličnog načina, bila ona religijska ili estetička, postoji teologija koja je legitimira, makar i ateistička teologija neograničene semioze ili dekonstrukcijske hermeneutike.” (Eko) Svetu životinju, boginju plodnosti,

Pastirice, ti kravu odveži

Evo mene, sa mnom se nateži.

Kolika je snaga u obada

Da istjera šarulju iz hlada.

Često sebe zatičem

Da te u snu natičem.

Brza i nagla urbanizacija fundamentalno antropologizira drugost iz hermeneutičke perspektive anticipirajući osjećaj alteriteta kao diseminaciju postkolonijalne književnosti.

To je nama naša borba dala

Svakoj curi po jedna spirala

Cura momku šapnula na žalu

Pusti gumu, metla sam spirlu

Djevojka je svaka zaostala

Koja ne zna zašta je spirala.

Interdisciplinarni izazov denaturalizacije povijesti ovjerovljuje sociokomunikacijsko intersubjektivno prevladavanje egocentričkog horizonta. Lirski subjekt koji je je do juče pjevao:

Mlađen šumar tvrdijeh mišića

Traži curu da je očekića.

transmutira u:

Volim babu poljubit u gradu

nego curu na njivi u hladu

Najlon vuna i plastika

Daće loli i svastika.

Misao nastaje u presjecištu signifikantne vertikale i aksiološke horizontale na mjestima retoričke eskalacije diskurzivnih figura tropološke maskarade simulakroidnih zamjena anagramatske i oksimoronske strukture.

Mala moja, lezi pored mene,

Da ti čujem otkucaj slezene.

Kad ću leći, kad ću stići,

Kad ću ženi noge dići.

zaključak

Trensgematski redumentum flogiduralno enkomodira alternički iteratorij logotropiran u autopierezičkoj konzergvenciji. Interzalna magmatička entropora paralobira metalogijski transcept mimenzesa. Arhepip fukolema autotautomatski deridira divilogem postkoitoralne ekografije:

Zbogom knjige, zbogom mili faksu

S teorije prelazim na praksu.

U Književnim teorijama Eagleton objašnjava razloge uvrštavanja književnosti u školske programe, ali nedovoljno ukazuje na povratni rezultat: univerzitetsko tretiranje književnosti poštivanjem institucija prihvatilo je naučnu metodologiju i iza poštovanja formalnih i terminoloških pravila pokušava prikriti svoju kvazinaučnu suštinu.

Hiperprodukcija školovanih teoretičara rezultirala je velikim brojem novih teorija i ideja koji se gotovo komično izjednačava sa brojem novih modela automobila ili mašina za rublje. Imati profesora koji ima originalnu i novu književnu teoriju za univerzitet postaje pitanje konkurentnosti na tržištu, kao što je za proizvođača paste za zube pitanje opstanka imati novu formulu sa trostrukim djelovanjem.

Tržište, međutim, uvijek računa sa kupcima. Na savremenom Zapadu kupci novih književnih teorija su studenti iz srednje klase, koji svakako ne kupuju znanje (ne uče li ih te nove teorije upravo to – da znanja i nema!) nego status, diplomu, kontakte i preporuke, i lagodan život koji obezbjeđuje, kako je Davičo jednom rekao, “glumljenje posla” u literarnim časopisima, izdavačkim kućama i, gdje još, pogađate, na Univerzitetima.

Kad se takav model prenese u Bosnu i Hercegovinu (malu balkansku književnost u kojoj se teorijski naučni i istraživački rad sve više svode na tumačenja engleskih, njemačkih, američkih ili francuskih teorija (i ruskih, prethodno ovjerenih na Zapadu), šta se dobije?

Kvaziržište sa:

- pet univerziteta (mostarski, tuzlanski, banjalučki, sarajevski i bihaćki)

- pola televizijske emisije o književnosti i ni jednim redovnim sedmičnim ili mjesečnim književnim časopisom;

- nekoliko izdavačkih kuća koje uglavnom štampaju rječnike, udžbenike, reprinte knjiga za djecu i politički podobnu literaturu;

- deset prodavnica knjiga (ne računajući ulične preprodavce napuštenih kućnih biblioteka);

- više desetina fotokopirnica koje slobodno rade ignorišući zakon o autorskom pravu;

Šta je cilj ovdašnjeg proučavanja pojmova suvremene književne teorije u takvim okolnostima?

Svođenjem naučnog rada na metodološku dosljednost stvara se iluzija o velikoj naučnoj produkciji. Obimni spiskovi literature, pedantno navođenje izvora i citati koji ovjeravaju stručnost autora ne mogu sakriti temeljnu nesvjesnost protagonista o tome šta nauka nije i ne može biti: nije i ne može biti hibrid matematike i poezije.

Jednako se ne može ozbiljno razmišljati o uvoznim produktima književnoteorijskog kolonijalizma poput lelujanja, mrmorenja (Fuko), označiteljske baterije , (Lakan) zijev (Derida), kontingentnog zračenja želje, erotskog otvora (Bart), kao ni o domaćim jezičko-logičkim sklopovima, u kojima: sastav predožbi se brusi u koncentričnim krugovima, vrludanjem se izabiru smjerovi interdiskurzivnog namještanja, kolažne strukture su rahle , materijalnost se zrcali u konstitutivnoj egzotopiji, u općoj dinamizaciji vrši se objektivna sondaža , u naslovnoj metafori kondenzira se logika prstena, priče se ulančavaju jedna u drugu, autoreferencijalni iskazi kao prošivni bod spajaju sve čipkaste uzorke manirističkog retoričkog umijeća, distanca postavlja recepcijsku rešetku…

Ovakva kvazinauka ipak opstaje na bosanskohercegovačkom kvazitržištu. Samostalni proizvode mali broj siromašnih kupaca malotiražnih univerzitetskih udžbenika, koji kasnije nakon sticanja diploma jedni drugima (kao autori i kao urednici) prodaju svoja tumačenja uvezenih ideja ili kao naučni radnici u naučnonastavnom procesu jedni drugima recenziraju naučne radove i jedni druge proizvode u viša naučna zvanja.

Čitav sistem zamršenih pravila “prouzvođenja u zvanje” u kojem učestvuju mentori, oponenti, komisije, referenti, razna vijeća i senat služi sam sebi i zaštiti privilegija “glumljenja posla” koje se ne iscrpljuju samo šestosatnom radnom nedjeljom i redovnim za lokalne prilike nemalim primanjima.

Privilegovani “glumci” u takvom sistemu radije pristaju da štite sistem nego književnost. Na mala vrata uvedena razlika između sintagmi “teorija književnosti” (zanatsko osposobljavanje) i književna teorija (naučno obrazovanje) uvela je u studij književnosti potrebu za tumačenjem tumačenja književnih djela, a tim tragom, prvo, za nekritičnim proširivanjem terminološkog alata, i drugo, za kritičkom sistematizacijom tog alata.

Studenti kojima petogodišnje sticanje diplome predstavlja ili najkraći put do privilegija ili produžetak uživanja u socijalnoj neodgovornosti, nemaju vremena da čitaju u knjigama i časopisima pjesme, eseje, priče, romane, drame… Oni moraju sticati stručnost čija svrha više nije tumačenje i ocjenjivanje književnih djela nego razumijevanje sve većeg broja precijenjenih književnih teorija i ovladavanje sve većim brojem pseudotermina.

Jer, zašto bi književna proizvodnja ostala bez svoje tehnobirokratije?

3. Politički teatar Dušana Kovačevića

SADRŽAJ
0. UVOD
1. PREGLED TEKSTOVA O DJELIMA DUŠANA KOVAČEVIĆU
1.1. NOVINSKA KRITIKA
1.1.1 Poređenje sa Nušićem
1.1.2 Poređenja sa “ranijim Kovačevićem”.
1.1.3 Problem režije
1.1.4 Neodredivost žanra
1.2. KRITIKA U ČASOPISIMA I KNJIGAMA
1.2.1. Poređenja sa drugim piscima
1.2.1.1. Sterija
1.2.1.2. Žari, Jonesko, Beket, Mrožek, Havel
1.2.1.3. Popović i Simović
1.2.1.4. Nušić
1.2.2. Žanr
1.2.2.1. Komedija
1.2.2.2. Tragikomedija
1.2.2.3. Drama kao književni tekst
1.2.3. Specifičnosti
1.2.3.1 Autocitiranje
2. DRAME DUŠANA KOVAČEVIĆA – ANALIZA
2.1. Maratonci trče počasni krug
2.2. Radovan III
2.3. Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću? Limunacija
2.3.1. Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću?
2.3.2. Limunacija
2.4. Sabirni centar
2.5. Balkanski špijun
2.6. Sveti Georgije ubiva aždahu
2.7. Trilogija (Klaustrofobična komedija, Profesionalac, Urnebesna
tragedija)
2.7.1. Klaustrofobična komedija
2.7.2. Profesionalac
2.7.3. Urnebesna tragedija
2.8. Lari Tompson, tragedija jedne mladosti
2.9. Kontejner sa pet zvezdica
2.10. Doktor šuster
3. ZAKLJUČAK
4. Napomena

0. Uvod

0.1. Drame se pišu za pozorište. To je preovlađujući stav književne kritike o dramskim tekstovima savremenih pisaca. Ti su tekstovi, iz perspektive kritike, u pravilu nezavršeni: završiće se tek u procesu postavljanja na scenu, nakon rediteljskog i glumačkog čitanja, čišćenja i dopisanjavanja. Ti su tekstovi, također, često kupusare: loše uvezane slabe kopije neurednog rukopisa. Oni su faza u nastanku predstave, sve manje bitna što je pozicija reditelja jača. I sasvim je razumljivo da književna analiza tu ne nalazi svoju zadaću; zašto se baviti nečim nedovršenim i promjenjivim, što je javnosti nepoznato i uglavnom nedostupno?

0.2. Ovo bi, ukratko, moglo biti i objašnjenje zašto do danas, na našem jeziku, nije napisana književnokritička studija o opusu Dušana Kovačevića. Međutim, ono nas ne može zadovoljiti, iz nekoliko razloga:

0.2.1. Drame Dušana Kovačevića su štampane. (Prvi izbor pojavio se kao knjiga 1983. godine. Beogradski izdavač “Stubovi kulture” 2005. godine objavio je četvrtu knjigu odabranih drama ovog autora, ukupno do sada šesnaest komada.)

0.2.2. Od 1987. godine autor sam režira svoje komade, ne odstupajući od napisanog teksta. Pozorišna kritika najčešće žali zbog toga, smatrajući to manom predstave. Međutim, rediteljevo/autorovo insistiranje na tekstu upozorava nas da obrnemo perspektivu: šta ako tekst nije faza u nastanku predstave, nego je predstava forma u kojoj se daje tekst?

0.2.3. Didaskalije u Kovačevićevim tekstovima nisu tehničke upute, iako imaju i tu funkciju. One su pisane kao proza, a iza njih stoji pripovjedač, što ohrabruje našu pretpostavku da dramsku formu ovdje moramo posmatrati više kao književnu a manje kao pozorišnu.

0.3. Pristup koji se ovdje nudi, “čitanje” umjesto “gledanja” drama Dušana Kovačevića, nov je; do sada nije bio primjenjen na cjelokupan opus ovog autora. Literatura o tom opusu, začuđujuće skromna, bavi se pretežno predstavama, i Kovačevićem kao piscem za pozorište. Iako u kritikama preovladavaju pozitivne ocjene, i podrazumijevanje da je Kovačević najbolji i najvažniji savremeni srpski dramski pisac (uz gotovo obavezno “nasljednik Sterije i Nušića”, što nije tačno!), nudi se malo dokaza. To je razumljivo, jer dokaze je teško pronaći u impresijama o predstavama. Ovaj rad, ma koliko se to činilo nemogućim, prvi je koji sagledava Kovačevićeve drame u hronološkom nizu, kao dovršena književna ostvarenja, i tvrdi:

0.4 Književna kritika je u proteklih trideset godina previdjela vrijednost i značaj dramskog opusa Dušana Kovačevića, jer ga je posmatrala pretežno u pozorišnom kontekstu, manje u književno-teorijskom. Tome je doprinio i sam Kovačević, opredijelivši se za pozornicu kao mjesto odakle će se njegova kritika ideologije čuti neposrednije i jače nego što bi se čula u prozi ili poeziji.

Njegov cjelokupni dramski opus je koherentna cjelina objedinjena i definisana energijom koju ću ovdje nazvati - politički teatar.

0.5. U radu koji slijedi termine iz navedene tvrdnje razumijevaćemo na sljedeći način:

0.5.1. Književna kritika – objavljeni tekstovi o Dušanu Kovačeviću, u dnevnoj štampi, književnim časopisima i stručnoj literaturi. Ne tekstovi izgovoreni u elektronskim medijima, i ne tekstovi izrečeni različitim prigodama.

(Izvori: Narodna biblioteka Srbije, Atelje 212, Zvezdara teatar.)

0.5.2. Pozorišni kontekst – kontekst u kojem se dramski tekst sagledava kao predložak za predstavu, sa fokusom na dramaturška rješenja, scenske efekte i dnevno-političku aktuelnost.

0.5.3. Književno-istorijski i teorijski kontekst – kontekst u kojem se dramski tekst sagledava kao književno djelo, sa fokusom na stilske postupke, kompoziciju, tematiku i značenje.

0.5.4. Kovačevićev cjelokopni dramski opus – drame objavljene u knjigama, časopisima, antologijama, zbornicima ili brošurama.

0.5.5. Politički teatar – u smislu kako ga određuje Melhinger, kao društvenu kritiku:

Tvrdnja da političko kazalište ima svoju povijest okreće se protiv raširenog mišljenja da je politički teatar izum našeg vremena. Iznijet će se dokazi da je političko kazalište gotovo tako staro kao kazalište samo a da je tek u nekoliko povijesnih epoha politika u kazalištu bila što žigosana, što zabranjena. (...)

Kazalište je bilo i jest objekt politike, kao što je politika bila i jest objekt kazališta: njegova tema. (...)

Političko kazalište je kritičko kazalište. (...)

Prikazivanje je, dakle, za razliku od imitacije, uvijek ujedno interpretacija; ono sadrži kritički element i izaziva moć rasuđivanja. Ipak, ono se služi materijalom realiteta, drukčije i ne može, barem ne u kazalištu, jer kako bi inače gledaoci mogli razumjeti prikazano ako prije svega ono ne bi bilo prepoznatljivo? Likovi su ljudi kao i mi; ono što doživljavaju ima razloge i posljedice nama znane iz iskustva; oni su u kazalištu prikazani da bismo se mi razračunali s tim razlozima i posljedicama, i s njihovim značenjem za naše vlastito iskustvo, za našu spoznaju i, po mogućnosti, za odluke koje su nama prepuštene. (...)

Zvali mi to kritika, agresija, satira – to je, gdje god došlo do riječi, uvijek miješanje, što znači: miješanje u aktuelnost, dakle ipak u politiku. (...)

Opunomoćili smo šaljivčine da s nama zbijaju šale. A kad politika dođe na tapet, poruga nije usmjerena u ime jedne stranke ili jedne ideologije protiv druge, nego ili protiv obje, ili protiv onog što stoji iza obje: protiv publike. (...)

Komedija ima zadatak da grad poučava dobru; to je Aristofan isticao svojoj publici upravo kad joj se rugao. (...)

Kazao sam da komedija nije političko kazalište ako prikazuje kritiku, agresiju, satiru u licima ili prizorima ili dosjetkama, dakle na rubu tako reći, nego samo ako je kritika njezina tema, ako je aristofanska. (...)

0.5.5.1. (Odnos Dušana Kovačeviće prema Brehtu i Brehtovoj koncepciji političkog djelovanja u teatru uslovljen je, pretpostavljamo, različitim ideološkim pozicijama. Breht pozorište vidi kao oruđe revolicije, kao vid klasne borbe, kao sredstvo revolucionarnog odgoja.

Ne traži se dovoljno ako se se od teatra traže samo spoznaje, slike stvarnosti bogate objašnjenjima. Naš teatar mora pobuđivati uživanje u spoznaji, organizirati radost u mijenjanju stvarnosti. Naši gledaoci moraju ne samo čuti kako se oslobađa okovani Prometej nego se moraju i obučavati u užitku njegovog oslobađanja. Sva uživanja i veselja pronalazača i izumitelja, trijumfalne osjećaje osloboditelja, treba da predaje naš teatar. (Brecht, Bertold, Dijalektika u tatru , Nolit, Beograd, 1979. Izbor, prevod i komentari Darko Suvin. Citat iz Politika u tetaru , str. 292 )

Kovačević, budući bez sličnog revolucionarnog zanosa, ne usmjerava svoje drame tako široko i daleko. On razotkriva i osuđuje, ali ne traži uzroke i rješenja.)

0.5.5.2. Više nego Breht, na Kovačevićevo razumijevanje političkog pozorišta mogao je uticati Pinter:

Pinterove “političke drame” nesumnjivo pripadaju kategoriji koju nazivamo “političkim pozorištem”, pošto iskazuju one tendencije u dramskoj umetnosti u kojima su značenja dela prevashodno motivisana političkom sudbinom individue i društvene grupe. Pinterovo “političko pozorište” ne prikazuje politički život, već, kao i Brehtovo, život u kojem je politika odlučujući faktor koji determinira ljudsku sudbinu. (Tomislav Pavlović, Politički teatar Harolda Pintera, Bagdala, br. 461.)

Svoju čuvenu raspravu Pozornica kao moralna ustanova čiji sam naslov pozajmio za ovaj tekst, Fridirh Šiler napisao je u punom jeku prosvetiteljstva, i mlad (1784), kada mu je bilo dvadeset pet godina, uveren i ponesen idejom da umetnost, naročito njena najdirektnija vrsta, pozorište, neposredno može da utiče u pravcu moralnog uzdizanja čovečanstva. Danas, sva je prilika, ne živimo u prosvećenom razdoblju. (Agresija tehnike na svim područjima života, pošto je ona zasad više cilj nego sredstvo, svedoči o tome da pravi duh drema.) Tako je Šilerovu nisao o moralnoj ustanovi zamenila Beketova antiideja apsurdnog teatra. Ali pravi apsurdni teatar je, negde u temeljima, prosvetiteljski. pokazujući krajnji stepen besmislice postojanja, Beket ustvari tvrdi da besmislica nema smisla.

Jer pozornica ne može da bude politički forum, samo moralna ustanova, što bi trebalo da bude više od politike. (Petar Milošević, Pozornica kao moralna ustanova , Scena, 2, 27, Novi Sad 1991.)

Ali, kao što ćemo vidjeti, ovi uticaji nisu naglašeni, ne određuju bitno Kovačevićev opus i njegov dramski stil. Ovdje smo ih naveli isključivo sa ciljem da što jasnije odredimo ključni pojam – političko pozorište.

0.6. Početnu tvrdnju (datu u tački 0.4) pokušaćemo dalje dokazati na sljedeći način:

0.6.1. Analizom i interpretacijom kritike Kovačevih drama. (Pokazaćemo da je ta kritika bila fokusirana na pozorišni život tekstova.)

0.6.2. Analizom i interpretacijom Kovačevićevih drama. (Pokazaćemo:

A) da Kovačević po raznovrsnosti tema, po broju i originalnosti književnih a ne samo dramskih/pozorišnih postupaka, po preciznosti stila i mišljenja spada u red najvažnijih srpskih pisaca 20 vijeka.)

B) da je komika u njegovim dramama metod a ne cilj, a da je cilj politički angažman – konkretno: kritika komunističke ideologije.

0.7. Prije nego što pređemo na analizu, potrebno je u najkraćem predstaviti kontekst (kulturni, politički, istorijski, pozorišni) u kojem se javlja dramski opus Dušana Kovačevića.

0.7.1. Dušan Kovačević je rođen 12. jula 1948. godine u Mrđenovcu pored Šapca. Osnovnu školu je završio u Šapcu, a gimnaziju u Novom Sadu 1968. Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju je studirao u Beogradu; diplomirao je na odsjeku Dramaturgije 1973. godine. Od 1973. godine je član Udruženja književnika Srbije. Od 1973. do 1978. godine dramaturg za Dramski program TV Beograd. U periodu između 1986 - 1988. godine docent na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Od 1998. godine direktor Zvezdara teatra u Beogradu. Oktobra 2000. godine izabran je za dopisnog člana SANU.

0.7.2. Dušan Kovačević je napisao drame: Maratonci trče počasni krug, Radovan Treći (1973),  Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću (1976),  Proleće u januaru ,  Svemirski zmaj (djelo za djecu u stihu) (1977),  Limunacija na selu (1978),  Sabirni centar (1982), Balkanski špijun (1983),  Sveti Georgije ubiva aždahu (1986), Klaustrofobična komedija (1987),  Profesionalac (1990), Urnebesna tragedija (1991),  Lari Tompson-tragedija jedne mladosti (1996),  Kontejner sa pet  zvezdica (1999),  Doktor Šuster (2001).1

0.7.3 Režirao je u praizvedbi, u Zvezdara teatru svoje pozorišne komade: Klaustrofobična komedija , Profesionalac , Urnebesna tragedija , Lari Tompson , Kontejner sa pet zvezdica i Doktor Šuster .

0.7.4. Pisac je filmskih scenarija: Beštije ( 1976, režija Ž. Nikolić), Poseban tretman (1978, režija G. Paskaljević),  Ko to tamo peva (1980, režija S. Šijan),  Maratonci trče počasni krug (1981, režija S.Šijan),  Balkanski špijun   (1984, režija  D. Kovačević i B. Nikolić), Sabirni centar (1990, režija G. Marković),  Podzemlje (1995, režija E. Kusturica),  Urnebesna tragedija (1995, režija G. Marković), i Profesionala (2003, režija D. Kovačević).

0.7.5. Za televiziju je napisao TV drame i originalna scenarija: Povratak lopova (1974), Dvosobna kafana (1975), Zvezdana prašina (1976); i TV serije: Čardak i na nebu i na zemlji – 13 epizoda po 45 minuta (1976), Bila jednom jedna zemlja – 6 epizoda po 60 minuta (1995),

0.7.6. Napisao je radio drame: 828 kilometara severno od prve varoši  (1970) i Bio čovek (1970).

0.7.7. Dobitnik je četiri Sterijine nagrade, Sterijina nagrade grada Vršca za najbolju komediju, dvije nagrade Branko Ćopić, Nagrade Joakim Vujić, nagrade Miloš Crnjanski , nagrade Marin Držić , Oktobarska nagrada Beograda, dvije Zlatne arene, nagrade Vjekoslav Afrić , nagrade Stjepan Mitrov Ljubiša , nagrade Grad teatar Budva

dva Gran Prija za scenarija filmova Balkanski špijun i Profesionalac na Filmskom  festivalu u Montrealu, Nagrade međunarodnog žirija kritike za najbolji film -FIPRESCI, u Monteralu za Profesionalca , Nagrade za najbolji scenario i najbolji film na Međunarodnom festivalu u Vijaređu, Gran prija međunarodnog festivala u Istambulu za najbolji scenario, nagrade Zlatni vitez za najbolji film na Festivalu Pravoslavnog i Sveslovenskog film u Irkutsku (Rusija), takođe za Profesionalca .

0.8. Trideset pet godina u kojima je Kovačević kao pisac prisutan na kulturnoj sceni, od njegovih prvih radio-drama do Doktora šustera , obilježene su ideološkim sukobom srpskog nacionalnog pokreta i jugoslavenske komunističke vlasti. Naravno, ovaj je sukob samo jedan vid globalnog obračuna tržišne ideologije sa komunizmom, zanimljiv više zbog svojih lokalnih posebnosti a manje zbog nekog univerzalnog značenja. U srpskoj književnost sedamdesetih problematiziranje tog sukoba je dominantna tema, koja se prema osamdesetim i devedestim iznosi sve oštrije i neuvijenije. Pisci bivši komunisti izražavaju svoje razočaranje u rezultate revolucije i njene protagoniste, a pisci građanske liberalne orjentacije reafirmišu nacionalne vrijednosti. I jedni i drugi manje ili više koketiraju sa nacionalizmom, opet sve otvorenije kako režim uoči i nakon Titove smrti slabi. Iako jugoslavenska vlast u tom periodu nije imala definisan i prepoznatljiv aparat državne i ideološke cenzure, kontrola je postojala, pritisak na slobodu izražavanja bio je jak, a posljedice ozbiljne. Zato je drama, tačnije pozorišna predstava, koja se dešava u realnom vremenu i neponovljivom obliku, i koja ne postoji kao fiksiran zapis koji bi se mogao zabraniti, mogla postati sredstvo političkog govora i borbe za slobodu misli i izražavanja. Dejana Prnjat, pišući o kulturnoj politici i pozorišnoj cenzuri u Beogradu od 1945. do 1980. opisala je sredstva i načine kojima vladajuća ideologija štitila od subverzije. Čuvena zabrana predstave Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihajlovića desila se “sama od sebe”. Programski savjet pozorišta skinuo je sa repertoara uprkos velikom uspjehu nakon premijere, a da stvarni razlog nikada nije naveden. Tako je kulturni prostor u kome nastaje najveći broj drama Dušana Kovačevića bitno određen odsustvom javnog dijaloga i nekompetentnim odlučivanjem, bez argumenata i bez obrazloženja. Djelovanje u takvom prostoru a protiv njega moralo je u početku biti kamuflirano, bilo da se radilo o pisanju komada, igranju ili o pozorišnoj i književnoj kritici. Ako u kritikama prava meta Kovačevićevih strela nije dovoljno jasno opisana, razlog nije (samo) u kratkovidosti kritičara, nego i u nemogućnosti da se prikrivena poruka djela opisuje nekakvim tajnim kritičarskim jezikom.

0.9. Slobodan Selenić je u svojoj antologiji srpske drame načinio dobar i do danas neosporen uvid u generaciju dramskih pisaca koja se suočila sa opisanim stanjem. Kovačević se u njoj našao kao najmlađi (15 godina razlike!) nakon što je do objavljivanja antologije napisao svega tri drame. Ta činjenica pokazuje nam ne samo Selenićev dar da prepozna kvalitet, nego i da se Kovačević nametnuo već od svojih prvih drama kao značajna pojava. Očigledno su Maratonci i Radovan bili komadi novi i drugačiji prema svemu ostalom do tada objavljenom i prikazanom u srpskoj drami, inače se tek svršeni student dramaturgije ne bi našao uz imena kakva su Pekićevo, Hristićevo, Simovićevo i Popovićevo.

Podaci o prvim izvođenjima:
Marataonci trče počasni krug, prvo izvođenje 26. 02.1973, Atelje 212, Beograd
Radovan treći, prvo izvođenje 30.12.1973, Atelje 212, Beograd
Proleće u januari, prvo izvođenje 11.02.1977, Atelje 212, Beograd
Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, prvo izvođenje 18. XI 1977, Narodno pozorište Sombor
Limunacija, prvo izvođenje 6.02.1979, JDP, Beograd
Sabirni centar, prvo izvođenje 8.06.1982, Narodno pozoriše, Leskovac
Balkanski špijun 17.02.1983. Narodno pozorište "Sterija", Vršac
Sveti Georgije ubiva aždahu, prvo izvođenje 7.09.1986, Atelje 212, Beograd
Klaustrofobična komedija, prvo izvođenje 6.09. 1987, Zvezdara teatar, Beograd
Profesionalac, prvo izvođenje 10.01.1990, Zvezdra teatar, Beograd
Urnebesna tragedija, 21.03.1991, Zvezdara teatar, Beograd
Lari Tompson, tragedija jedne mladosti, prvo izvođenje 26.10.1996. Zvezdara teatar, Beograd
Kontejner sa pet zvezdica, prvo izvođenje 08.01.1999. Zvezdara teatar, Beograd
Doktor šuster, prvo izvođenje 29.05.2001. Zvezdara teatar, Beograd
Drame Dušana Kovačevića igrane su u pozorištima u istočnoj i zapadnoj Evropi, Velikoj Britaniji, SAD i Kanadi. Samo u beogradskim profesionalnim pozorištima odigrano je preko 2.500 predstava koje je gladalo preko 1,5 milion gledalaca. Sve njegove drame radjene za pozorišta emitovane su mnogo puta na televiziji, kao snimci pozorišnih predstava ili kao predstave adaptirane za televiziju. Drame su mu prevedene na: njemački, engleski, francuski, talijanski, ruski, česki, slovački, grčki, poljski, makedonski, švedski, finski, mađarski, rumunski, bugarski, kineski, slovenački.

Sapunica za oči - prva epizoda

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

1.

Una ulazi u zbornicu. Ovo je njen prvi radni dan na neodređeno vrijeme.  Sjeda pored Drakule, koja govori brže od zvuka. (Drakula predaje matematiku, odatle joj nadimak.) Drakula kaže da je jedva dočekala  kraj godišnjeg odmora, da se odmori od dijaspore. Kad sve sabere, za mjesec dana imala je u gostima sedamanest rođaka, dvije familije prijatelja i troje bivših komšija. Dok jedne isprati na more, drugi dođu da prodaju stan, svaki drugi ide kod zubara a svaki treći vadi novu ličnu ili pasoš. Morala je kupiti još tri kompleta posteljine. Ne stigne oprat, osušit i poplegat kojom brzinom dolaze i odlaze. Nek joj ne daju lagat, evo je sve zapisala, svaka recka jedna porcija, pojela je 600 ćevapa za dvadeset dana. Ovi požari u Hercegovini su ništa, kako je to kad se ćevapi upale. Ne može se napit kisele, pije flašu na sat, i ništa.

Đoko-Ono (Pravo ime Đoko, predaje fizičko, diplomirao DIF u ratu, prije rata predavao Odbranu i zaštitu, ali je nadimak dobio po naočarama,  lenonkama) kaže da su ćevapi  isto kao i rakija,  tek sutra vidiš jesu li bili dobri.

Kad Đoko-Ono progovori, svi se malo namršte, ali ne zbog njegovih riječi. On ima teoriju da je najbolja preventiva mamurluku konstantno cuganje. Ja sam se napio prije sedam godina, veli Đoko-Ono, i od tad se samo dopijam.

Una koristi preostale minute do početka sjednice i telefonira dečku.

2.

Naser, koji stoji na ivici punog bazena,  javlja se na mobitel. Mobitel je tri puta lakši od zlatne narukvice na njegovom zglavku, koja je tri puta lakša od zlatnog lanca zaraslog u maljavi v-izrez. Kaže Uni da će je nazvati kasnije, i nastavlja da galami na radnike.

Radnici se pravdaju da arhitekta nije nacrtao rupu za odvod vode iz bazena, ali ako lažu radnici, ne laže nacrt. Naser, koji svoje poslove obavlja sa "naserskom preciznošću", udara pločom na kojoj je nacrt najbližeg radnika, i kaže da će ako ne probuše odvod morati popiti svu vodu. Udareni radnik odlučuje da ubuduće nosi zaštitnu kacigu. Naser naziva Tačerku.

3.

Tačerka, Umina direktorica, podiže slušalicu, nakon što na displeju pročita "bubi". Naser javlja da će bazen biti završen na vrijeme. Dogovaraju susret isto veče.

Tačerka popravlja frizuru, otresa perut, poravnava suknju, oblizuje usne i ulazi u zbornicu. Malo kasnije saopštava svoj plan da učenici u narednoj školskoj godini umjesto sale za fizičko vaspitanje koriste bazen. Očekuje mišljenje nastavnika fizičkog.  Đoko-Ono je u nedoumici. On ne voli vodu. "In vino veritas, in voda sanitas." I ostali vrte glavama.  Pedagog škole, Duda, smatra da je to suviše revolucionarno. Dosta je golotinje na televiziji, i na ulicama, ne treba je odobravati u školi. Učenici treba da sjede (da se ona pita, sjedili bi i na odmorima, tako bi manje pušili u klozetu i manje bi se oštećivali namještaj). Ali Duda šuti, jer je naučila da se Tačerki ne treba suprotstavljati.  Svoje mišljenje iskazuje tek nakon sastanka, kad Tačerka odlazi da zakaže sastanak upravnog odbora.

4.

Una smatra da je plivanje zdravo, i da je ideja dobra. »ak bi se i neki drugi časovi, naprimjer engleska konverzacija, mogli održavati na bazenu. Duda frkne. Nema škole bez klupe. A zna ona i zašto se "mala" slaže, samo neće da kaže. Zna ona i zašto je mala primljena, samo nije njeno da o tome govori.  Zna ona da je "mala" buduća "Tačerkina snaha", samo se to nje ne tiče.

Drakula bi da skrene razgovor na drugu temu. U nje, u komšinice, u sestre, u Goraždu, u male, u bubregu, kamen… Ali Duda nastavlja: Tačerkin sin je ljekar, a danas se ne računa da si ljekar ako nemaš privatnu ordinaciju. A gdje bi se trebala otvoriti ordinacija?

Una ustane. Sjednica je davno gotova, i nema razloga da sluša vješticu u zbornici, kad može slušati muziku u bašti. Izlazi u hodnik i zove Josea. Ipak mu mora reći šta se u školi njegove majke govori.

5.

Jose je isključio telefon, jer ima tešku intervenciju. Žena je kroz rupu u mostu upala u rijeku, i momentalno se osula. Žena je u šoku, i samo ponavlja "gdje su mi cekeri". Sestra Brana kaže da je ovo treći pacijent - žrtva iste rupe. Paradoks tranzicije. Grade se autoputevi, a pješaci propadaju kroz rupe u trotoarima. Možda je cilj ulaska u Evropu da više nema pješaka, da svi voze polovne aute i autoputem idu na pijacu?

6.

»istačica Ika (koju đaci zovu Marabunta)  iglama za pletenje maše joj iz portirnice da stane, i iznosi joj buket cvijeća sigao za nju. U ružama nema potpisa. Dok se Una pita od koga je buket, Ika prepričava posljednji nastavak njene omiljene serije Marabunta:- Marabunta je snu sanjala da je trudna. Končita je pala sa konja i izgubila vid i medaljon. Pepitu su nakon operacije vratilo pamćenje, ali djelimično. A Fabio se u zatvoru zaljubio u Mercedes, koja krije da mu je rođena sestra od tetke."

- Zašto krije, pita Una, da ispadne pristojna.

- Zato što se zaklela nani Huaniti da će čuvat tajnu. A Alešandro se pod hipnozom sjetio ko je zadavio njegovu majku prije nego što je otišla u samostan...

02.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

1.

Jose je izašao na pauzu i sa Unom sjedi u Tri ljiljana. Danas je imao tri hitne intervencije. »ovjek došao sa opekotinama ispod pazuhu. Poprskao se Hugom Bosom od 20 maraka. Stavili su mu letvu na ramena, a ruke svezali zavojima za letvu.

Una kaže da je dobila buket ruža bez potpisa. Prati reakciju. Ali Jose nema vremena da reaguje. Zvoni mu pejdžer. Pacijentica koja je upala u Miljacku nije izašla iz šoka ali je izašla iz sobe. Pronašli su je po mirisu Miljacke. Tvrdi da je u hodniku vidjela Isusa. Pacijenti su uznemireni.

Jose se izvinjava Uni i odlazi. Ona zove Nasera. Odgovara joj poruka da je Naser na službenom putu.

2.

Tačerka i Naser večeraju u restoranu La Bambola. Naser sa gazdom priča italijanski, ali direktorica ipak sve razumije. Naručuje makijato s mlijekom i tiranisu. Naser obećava da će investirati u preuređenje sale za fizičko vaspitanje. To je njegov dug, jer je Direktorica zaposlila Unu. Dok govori, stolnjakom briše ulje za kosu sa svojih sunčanih naočara.

3.

Tačerka se vraća kući. Njen sin Sejo je opet dežuran na klinici. Nije ga vidjela tri dana. Ali kad mu majka otvori privatnu kliniku, onda će ga viđati svaki dan. Malo joj se vrti od grappe, a malo i od Naserove vožnje. Ne spava joj se. Odlučuje da obiđe školu, da probudi čuvara ako spava. »uvar ne spava. Gleda reprizu Marabunte.

Marabunta je snu sanjala da je trudna. Končita je pala sa konja i izgubila vid i medaljon. Pepitu su nakon operacije vratilo pamćenje, ali djelimično. A Fabio se u zatvoru zaljubio u Mercedes, koja krije da mu je rođena sestra od tetke."

- Zašto krije? pita Tačerka, tek da stoji bezveze.

- Zato što se zaklela nani Huaniti da će čuvat tajnu. A Alehandro se pod hipnozom sjetio ko je zadavio njegovu majku prije nego što je otišla u samostan...

Tačerka se čudi ljudima koji troše život na sapunice. Trenutak prije nego što krene nazad, vidi da čuvarev krevet nije prazan. Neko spava ispod smeđe humanitarne vreće za spavanje. Prostitucija u njenoj školi!!! Tačerka trgne pokrivač…

4.

Ponoć je, i Una kreće kući. Na tek opranom trotoaru sreće Drakulu. Drakula se ne vraća iz kina. Ni iz pozorišta. Ni iz neke posjete. Uopšte se ne vraća. Ide da stane u red za pasoš. Dijaspora nema posla preko dana, ustane u šest, i zato nema šansi da normalni ljudi dođu na red. a i kad dođu na red, vrate ih. Nema šansi da iz prve predaš dokumenta. Ili ti ne valja slika, ili ti je neki papir zastario, ili se njima pokvario kompjuter. U nje u komšije u punca u utorak žena umalo nije umrla. Dobila upalu sinusa, pa joj krenulo na mozak. Stajala dva sata na šalteru, ispod klime, a noznojena, a nije ponijela neki šešir. Šta nam rade, šta nam rade… Kad svi dobijemo pasoše, onda će nam reć da možemo putovat s ličnim kartama.

5.

Tačerka  strgne prekrivač, ali umjesto osobe ženskog pola otkrije kolegu Đorđa. Đoko-Ono trlja oči, kad prepozna direktoricu, uspravi se u stav mirno. Direktorica traži objašnjenje. Portir je ne čuje, jer u sapunici:

Končita bježi iz bolnice, udari je hitna pomoć i njoj se vrati vid, ali slomi nogu. Kad vidi slomljenu nogu, padne u nesvijest. Marabunta pije tablete za spavanje, ali nikako ne može da usni ko je otac djeteta.  Končita se budi iz nesvijesti i shvati da joj se vratio vid, ali da je osim medaljona možda izgubila i konja. Suze joj se iz krupnih očiju niz mršave obraze slivaju na uštirkani jastuk. Taj konj je bio njen najbolji prijatelj, ako se ne računaju mačak i zlatna ribica. Alejandro joj više nije prijatelj, jer je Marabunti kupio prsten sa brilijantom. U njenu sobu ulazi doktor sa lošim vijestima.

6.

Jose ulazi u sobu žene koja je kroz rupu u mostu pala u Miljacku, dobila osip i prilikom trećeg bijega ugledala Isusa u bolnici. Primarijus Dučić vjeruje da se nagutala Miljacke, jer su potrošili tubu blendameda i još joj se čuje iz usta. Srećom, jer da se ne čuje, ne bi je našli kad je pobjegla. Žena se odjednom uspravlja i stisnutim šakama pokazuje iza Josetovog ramena. Glasno izgovara molitvu. Jose se okreće…

7.

Đoko-Ono objašnjava da je zaboravio ključ. A interfon ne radi. A žena je na hapaurinima. A kad je prošli put zaboravio ključ pa pozvonio na sve druge interfone, komšija ?elo mu je otvorio vrata ali mu je onda zatvorio oko. Još ima šljivu, samo se ne vidi od naočara. A pošto je njemu škola druga kuća, šta je bilo logičnije nego da dođe u svoju drugu kuću…

Tačerka odmahne rukom i izađe. Onda joj sine odlična ideja: kolega Đorđe je idealan kandidat za člana upravnog odbora. Predložiće ga sutra…

03.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

U prethodnim nastavcima: Tačerka, direktorica Škole, planira da salu za fizičko pretvori u privatnu kliniku za svog sina, a da učenici fizičko imaju na bazenu njenog prijatelja Nasera. Nastava je počela, ali bazen nije završen. U bolnici gdje radi njen sin Jose jedna hospitalizirana pacijentica tvrdi da je vidjela Isusa. Uma pokušava saznati od koga je dobila anonimni buket ruža…

1. u zbornici

U zbornici niko ni sa kim ne govori. Duda je ljuta, jer je ona do sada uzimala tal od udžbenika, a sad nastavnici sami odlučuju iz čega će učenici učiti. To je skandal! Da se ona pita, ne bi u školu ušao ni jedan udžbenik štampan u Hrvatskoj. Una primijeti da su to najbolje odštampani udžbenici. Duda počne pištat ko čajnik: ona više voli knjigu da je odštampana ovdje pa makar se slova ne vidjela, nego hrvatsku pa da su zlatom oštampana! Radije bi čitala sa našeg tariguza, nego sa njihovog sjajnog papira. Drakula je pita bi li čitala sa tariguza kad je zlatom oštampan? Duda demonstrativno napusti zbornicu. U holu se sudari sa Đoko-Onom. Đoko ono je mokar, jer je imao čas fizičkog na igralištu, gdje ga je uhvatio pljusak.

2.

Naser stoji na ivici nezavršenog bazena. U bazenu nema vode, ali nije prazan, jer je u njemu kada. U kadi nema vode, ali nije prazna jer je u njoj Hamo, direktor građevinske firme Sinovi "Drine" d.o.o. Njegovim radnicima je dosadilo da rade gladni, pa sad štrajkuju glađu. A Hamo nema odakle da ih isplati, jer mu Naser ne da akontaciju. A Naser mu ne da akontaciju, jer bazen nije završen. A bazen nije završen jer su radnici namjerno zaboravili da iskopaju odvod. A namjerno su zaboravili, jer nisu dobili platu… A platu nisu dobili, jer…

Hamo drhti, malo od straha, a malo od zime, jer mu je Naser naredio da skine odjeću. Naser odlučuje da mu da kredit. Kad završi odvod, platiće mu akontaciju od koje će mu vratiti kamate. Naziva Tačerku.

3. direktorijat

Tačerka diže telefon. Naser predlaže da učenici, dok bazen ne bude gotov, imaju fizičko u njegovom fitnes-centru. Tačerka pristaje. Ali dok je lijepo vrijeme, nema potrebe za tim. Učenici imaju fizičko na igralištu. Naser predlaže da škola igralište pretvori u parkiralište, a da od naplate za parkiranje plaćaju usluge fitnes-centra. Tačerka se dvoumi. Naser je uvjerava. Kad se može parkirati na trgu ispred Narodnog pozorišta, zašto ne bi i na igralištu iza škole. Tačerkapristaje. Ovom gradu ne samo da trebaju parkirališta, nego i ljudi sa idejama, poput Nasera. U njenu kancelariju upadaju policajci. Škola se evakuiše.

4. portirnica

Đoko-Ono suši cipele fenom i sa čistačicom Ikom gleda novi nastavak omiljene serije Marabunta:

Končiti ljekar saopštava da ne smije više jahati. Končita neutješno plače. Marabunta joj dolazi u posjetu i nasmijava je. Imitira Pepita. Pepito stoji sa cvijećem u rukama i gleda je. Baca cvijeće i odlazi bijesan. Marabunta trči za njim i pada niz pomoćne stepenice. Ostaje nepomična. Stepenište je prazno. Pepito ulazi u svoj ferari i uz škripu kočnica ostavlja tragove točkova na travnjaku. Vrtlar baca grablje za ferarijem, i daje otkaz. Na kapiji sreće Fabija koji je izašao iz zatvora. Prepoznaje svog davno izgubljenog sina. Pođe za njim, ali stane na grablje i onesvijesti se. Fabio mu bježi pomoćnim stepeništem. Na pomoćnom stepeništu nalazi Marabuntu koja leži nepomično. Na butini ugleda mladež kakav ima i on sam. Da li je Marabunta njegova sestra koju su kao bebu ukrali Indijanci?

U portirnicu upadaju vatrogasci. U školi je otkrivena eksplozivna naprava.

5. sud

Jose je svjedok optužbe na sudu. Penzionerka koju je prije šest mjeseci izujedao pas, tuži vlasnika. Vlasnik tvrdi da je penzionerka htjela oteti kost iz usta njegovom dobermanu. Penzionerka tvrdi da je ona kost vidjela prva, ali da je pas bio brži. Jose svjedoči da je penzionerka dovezena na kliniku bez svijesti. Sjeća se i da je u zubima imala komad psećeg uha. Advokat optuženog dokazuje da je pas ujeo u samoodbrani. Tužitelj pita kakva je ovo država u kojoj se ljudi bolje odnose prema psima nego prema roditeljima. Jose žuri nazad na kliniku. Na klinici sreće Unu. Došla je po rezultate pretraga. Zajedno odlaze kod primarijusa Dučića. Primarijus nema dobre vijesti za Unu. Ona poblijedi. Primarijus ne zna kako da joj saopšti loše vijesti. Una se trese. Jose je zagrli. Primarijus gleda u rentgenski snimak i vrti glavom. Kaže da će morati operisati glavu. Una pita zašto, kad je radila analizu krvi i urina. Primarijus kaže da su ti nalazi dobri, ali snimak glave nije. Una kaže da ona uopšte nije slikala glavu. Primarijus pita čiji je onda snimak pred njim. Jose pogleda snimak i objasni: to je snimak glave žene koja je zaspala ispod haube za sušenje kose.

6. ispred škole

Đoko-Ona i Iku izvode iz škole. Svi su već vani, i prstom pokazuju na prozore gdje je zbornica. Gore, na simsu, stoji aktovka. Dvojica specijalaca spuštaju se niz konopce. Vatrogasci udaljavaju posmatrače na sigurnu udaljenost. Specijalci pažljivo uzimaju aktovku. Spuštaju se na zemlju. Demineri je otvaraju. Unutra je kesa sa torotanom.

7. direktorijat

Tačerka galami na Đoko-Ona. Je li on normalan!? Šta mu je trebalo da aktovku stavlja na sims. Đoko-Ono se pravda,  kolege se uvijek žale kad im se zbornica čuje na torotan.

04.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

1. direktorijat

Duda, koja je zbog reforme izgubila procenat na udžbenicima, ima novi biznis: prodaje zehepter posuđe. Drakula odbija njen poziv na prezentaciju. Taman se kurtalisala dijaspore, navalili ovi s bodovima i prezentacijama. U zadnjih sedam dana zvalo je pet puta: da je osigura, da joj proda nekih sirupa i gelova, da je uključi u neki lanac prodaje. Odjednom se nešto svi nje sjetili, nije imala pojma da se toliko ljudi u gradu brine za njeno dobro. Ti im kažeš da je tebi dobro, a oni kažu onako priajteljski da je to privremeno, da je bolje da se na vrijeme osiguraš. Niko ti ne nudi da ti popravi slavinu koja curi, ili da ti pričuva djecu da ti odeš u kino. Duda je tu dočeka: kad imaš zehepter-lonac, ne treba ti voda. Kuhaš meso i krompir bez vode. Jest, kaže Drakula, a kad se izvališ pola plate za lonac, onda kuhaš i bez mesa i bez krompira. Zvoni za početak časa. Una ustaje, uzima dnevnik i odlazi u razred. U razredu nema učenika.

2. bolnica

Jose je produžio smjenu, jer su kolegi Dučiću otmičari ukrali golfa pa je otišao na Lapišnicu da ga otkupi. Jose piše izvještaj o intervencijama: jedno teže povrijeđivanje izlijetanjem federa iz starog madraca, za vrijeme seksualnog odnosa sa suprugom; dvije povrede glave sjekirom, bez predomišljaja. (Sa pogrešnog mjesta gledali cijepanje drva); tri sportske povrede (dva loma noge i jedan sudar sa stativom.) Jose zove sestru. Niko se ne javlja. Izlazi. Odjel je prazan. Jose se okreće oko sebe, kao u zoni sumraka…

3. direktorijat

Una saznaje od direktorice da učenici nisu kolektivno pobjegli sa njenog časa, nego da zbog modernizacije nastave fizičkog vaspitanja kasne sa povratkom iz fitnes centra.

Ika, koja bi Tačerki po godinama mogla biti sestra a po izgledu majka, upada u direktorijat i daje otkaz. Već je dvije epizode Marabunte propustila, jer se u školi više ne zna ko pije a ko plaća. Radnici unose i iznose materijal iz fiskulturne sale, svaki čas mora da podiže i spušta rampu na igralištu koje je pretvoreno u parkiralište,  učenici koji nemaju fizičko galame u holu. Tačerka je iznenađena: zar učenici nemaju fizičko u Naserovom fitnes-centru? Traži da se odmah pozove Đoko-Ono.

4. bolnica

Jose, zabrinut da se zdravstveni radnici nizu pridružili štrajku parlamentarnih radnika, čiji zahtjev za usklađivanje plata sa prosjekom u međunarodnim organizacijama nije prošao, pronalazi sve bolničarke u sobi za čistačice. U toku je je još jedna epizoda njihove oomiljene serije Marabunta.

Fabio sumnja da je Marabunta njegova sestra, jer imaju isti mladež. Odlučuje se da da krv na analizu. Ako su rod, onda on ima pravo na nasljedstvo. Končita se zaljubljuje u mladog hirurga Segundu. Međutim, Segundo već ima dečka. Končita se diže iz kreveta, ali pada u depresiju. Pepito ferarijem obori skitnicu. Bježi sa mjesta nesreće, ali ga progoni savjest. Vraća se, skitnica je nestao, iza njega je ostala samo jedna cipela. Na asfaltu nema tragova krvi. Pepito u peti cipele nalazi dijamantsku ogrlicu sa medaljonom u kojem je slika njegove majke. Ko je, gdje je, odakle je, taj, da prostiš, skitnica?

5. direktorijat

Đoko-Ono iznenađenoj direktorici objašnjava da učenici nemaju fizičko u fitnes-centru, jer je centar na drugom kraju grada. Dok odu, moraju da se vrate. On ima prijedlog: da se u prvom polugodištu nastava iz fizičkog izvodi teorijski. Tačerka prihvata prijedlog. Đoko-Ono treba što prije da dostavi novi nastavni plan i program. 

Đoko-Ono ima već spreman novi nastavni plan i program za fizičko. Učenici će biti dužni da prate ligu šampiona i da znaju napamet sve rezultate i i sve igrače svih timova. Osim toga, moraće da pišu domaće zadaće na temu Zdrav duh u zdravom tijelu. Učenice će morati da sakupljaju različite dijete, i da znaju napamet vrijednosti namirnica izražene u kalorijama. Tačerka se smješka.

6. zbornica

Drakula protestuje protiv modernizacije nastave fizičkog. Od kako je sala zatvorena, daje duplo više jedinica nego inače, i opet ne može da smiri djecu. Moraju djeca negdje potrošiti energiju.

Duda ništa ne govori, prepisuje brojeve iz telefonskog imenika, pravi širi spisak za prezentaciju.

Drakula ne prestaje: zapustiš djecu da se utove, onda im kad porastu radiš liposukciju u sali za fizičko koju si prepravio u ambulantu za plastičnu hirurgiju.

Duda se grize za usne, ali ništa ne govori. Drakula čontra: sutra će kabinet za domaćinstvo pretvoriti u mekdonalds. A kabinet za muzičko u prodavnicu CD šopova. A biblioteku u videoteku.

Duda tresne imenikom po stolu. Ako se gospođi ne sviđa, neka da otkaz. Tačerka je genije! Oni svi imaju redovne i veće plaće, jer ona zna kako da iskoristi rehesurse škole.

Resursi škole su djeca a ne parkiralište, kaže Una i izađe.

05.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

Iz prethodnih nastavaka:

Direktorica Tačerka uvodi teoriju fizičkog vaspitanja jer planira salu za fizičko pretvoriti u kliniku za svog sina. Njen sin u bolnici ima prepune ruke posla i ne stiže da izjavi ljubav Uni, koja ne zna kako da raskine sa Naserom. U zbornici Duda brani Tačerku.

1. zbornica

Duda tvrdi da Tačerka ima pravo što je djevojkama zabranila da u školu ulaze sa otkrivenim pupkom. Nepristojno je pokazivati pupak! Matematičarka Drakula kaže da su tu zabranu izmislile one koje ga nemaju. One koje imaju upalu pupka. Kakvu upalu, pita Duda. Upalu u salo, kaže Drakula.

Škola treba da bude mjesto gdje se pokazuje znanje, a ne gdje se sakriva pupak, Una. Duda kaže da je njoj dosta Uninih haforizama. Škola je prvo vaspitna ustanova,  veli, pa tek onda obrazovna. Mora se razlikovati pristojno od nepristojnog. A zašto je pupak nepristojan, a uho nije, pita Drakula, kad se jezik sto puta više gura u uho nego u pupak. Duda se zacrveni i otvori usta.

Kad Duda otvori usta i zaboravi da ih zatvori, to nikome ne smeta, jer joj takav izraz lica baš stoji. Ali kad Đoko-Ono otvori usta i ne zatvori ih, onda pola zbornice ustaje da otvori prozor. A on ih je otvorio iznad svoje platne liste, gdje je konačni iznos za 30 posto manji.

2. Šišićka korida

"Nisam vjerovala da ću preživjet i doživjet da ostanem živa", kaže žena kojoj Jose pruža prvu pomoć. Jose je član dežurne liječničke ekipe na Šišićkoj koridi. Ako se ne računaju rane nanesene hladnim oružjem i toplim pivskim flašama, ovo je jedina ozbiljna intervencija.  Žena (Kimeta H. 59) je letjela 30 metara, preko bine, zajedno sa otkačenom stolicom iz vrteške,  probila žičanu ogradu, odbila se od Rudonje, otkotrljala kroz koprivu i završila među gajbama u potoku. Jose već vidi naslov u crnoj hronici: "Kimeta kao kometa".

3. zbornica

Tačerka na vanrednoj sjednici Nastavnog vijeća obrazlaže smanjenje plata za 30 posto povećanjem svoje plate za 300 posto. Povećanje je izvršeno u skladu sa javnom preporukom Parlamenta kojom se plate zaposlenih budžetskih radnika povećavaju odozgo naniže, dok ima para u budžetu. Gadafi (nastavnik geografije, koga učenici zovu Gadafi ne zato što mu je pravo ime Muamer nego zato što ima frizuru kao Džimi Hendriks.) ustane i kaže:  Ovdje se ne radi o povećanju, nego o smanjenju. I da on Tačerki jebe mater nemoralnu, a ona neka to proslijedi odozdo naviše. Duda traži da se Gadafi udalji sa sjednice zbog psovanja, ili da prestane da se ponaša kao terorista. Tačerka jednoglasno prihvata prijedlog. »istačica Ika

ne učestvuje u opštem negodovanju, jer u novom TV studiju čita sadržaj naredne epizode njene ooomiljene serije Marabunta:

4. Marabunta u "TV studiju"

Pepito otkriva da slika u medaljonu koji je ispao iz pete cipele pregaženog skitnice nije slika njegove majke, nego njene sestre bliznakinje. Baka Amarilda otkriva mu tajnu: nije ga rodila mama nego tetka. Pepito, očajan, čupa svoju kosu i otkrije da od malena nosi periku. Dva užasna otkrića su za njega previše, i on odlučuje da izvrši samoubistvo. Skače kroz zatvoren prozor, ali ga zaustavljaju rešetke. Končita, u depresiji, odbija hranu ali ne odbija piće. Ispija punu vazu tekile. Prije nego što padne u nesvijest sa ushićenjem  zaključuje da se Zemlja ne okreće oko Sunca nego oko nje.

Fabio nakon analize krvi saznaje da je Marabunta njegova sestra, koju su kao malu ukrali Indijanci i prodali je u cirkus. Marabunta dijeli sobu sa Marija Luisom, koja se skida sa droge a ne skida sa telefona…

5.

Naser, u novom armaniju, namirisan bossom, izlazi iz ćevabdžinice i zamalo se sudari sa Unom. Od iznenađenja skoro proguta čačkalicu. Uhvaćen u dvostrukoj laži (da je na službenom putu u Istambulu i da je vegetarijanac)  spremi se da joj opali šamar ako nešto zucne. Una prođe bez riječi. Naser ostane zbunjen sa neispucanim šamarom. Suviše on njoj dopušta! Večeras će već on njoj…

Una se nalazi sa najboljom prijateljicom Ninom, koja je advokat. Nina se upravo vratila sa ročišta gdje zastupa stranku koja tuži vlasnika ćevabdžinice zbog slomljenog zuba, jer je u ćevapu bilo loše samljevenih kostiju.

- Super ti je topić - kaže Nina, kad se poljube. - Jesi li to kupila u street one?

- Nisam, nego u hand two, kaže Una.

06.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

Iz prethodnih nastavaka:

Direktorica Tačerka, ugledajući se na političku elitu, povećala je svoju platu na račun smanjenja plata svim ostalim. Gadafi joj psuje mater nemoralnu i kolektiv se dijeli na njegove pristalice i puritance koji traže da se udalji iz zbornice. Una odlučuje da prekine sa Naserom.

1. Ninina kancelarija

Nina ubjeđuje Unu da ne prekida sa Naserom. Šta ima veze što nije elokventan, važno je da je solventan. Una odmahuje glavom. Za dvije godine samo su jednom bili u pozorištu, i to je jedva jedan čin izdržao. Zaspao bi da se nije svakih pet minuta javljao na mobilni. Bio se naložio da kupi pozorište. Demobilisao bi sve glumce,  i umjesto drama i opera davao bi svako veče borbe pasa. Bilo bi puno pozorište armanija i versaćija,  a ne kokuza i studenata. O čemu se ima pričati sa nekim ko valja takve gluposti?

Nina kaže da je glupost relativna. Ni Buš nije pametniji, pa je predsjednik cijelog svijeta.

2. zbornica

Tačerka na trećem nastavku sjednice nastavnog vijeća objašnjava prirodu povećanja svoje plate. Ne radi se o povećanju plate, nego o naplati zaostalih nadoknada za odvojen život. Svi znaju da je njen muž ambasador, i da ga ona viđa samo jednom godišnje. Umjesto da uživa u rezidencijama i diplomatskim prijemima, ona se žrtvuje za ovu školu, i za našu djecu, i za ovaj kolektiv, i za budućnost naše prelijepe i nezavisne…

Pola kolektiva šmrca, a pola kašljuca. Gadafi kaže da svi znaju da je Ikin muž poginuo, već ga deset godina ne viđa ni jednom godišnje, pa njoj niko ne daje nadoknadu za odvojen život.

- Pa ne može imat i naknadu i poso, - kaže Duda.

- Đoki smrdi iz usta, - kaže joj Drakula, - a tebi iz glave.

I ustane da otvori prozor.

3. bolnica

Jose je produžio svoju dežuru u bolnici, jer je primarijus Dučić otišao na snimanje "paprika i paradajza".  Navijaču Želje (tzv. Antipitaru) kojem se paket petardi aktivirao u džepu, došli su posjetu dvoje starijih roditelja i dvije mlađe sestre. Jedna djevojčica gleda milku koju su donijele bratu:

- Ova kjava ima dva kujcica.

- To nisu kujcici nego cice, kaže druga.

- Nisu, nego kujcici. Cice ne jastu između nogu.

Jose nastavlja vizitu. U drugoj sobi je "kopitar". (Naziv dolazi od "k'o pitar". To su obični građani koji u vrijeme vječitog derbija obuku nešto crveno i izađu u šetnju, a antipitari ih razvale jer misle da su pitari.) Kopitar traži ogledalo. Niko u smjeni nema srca da mu ga donese.

4. portirnica

»istačica Ika napravila kafu radnicima koji razvaljuju salu. Jedan od njih priča kako je na bingu dobio tri marke, i umjesto  da uzme novi tiket, on kupio pola kile feta-sira, onog što smo dobijali u humanitarnoj, i otišo kući, i odvrnuo osigurač, i naložio vatru, i napeko dvopeka, i napucali se on i žena, i onda legli i zagrlili se, i onda ona njemu rekla: "baš nam je u ratu lijepo bilo".

- Odvrnuli osigurač, - pita Ika. - A Marabunta?

- Šta je bilo? Je li onaj našo onog što ga je pregazio ferarijem?

- Pepito? Nije. On ti je sanjo tog skitnicu što ga je pregazio autom. O onda ti se on probudi, sav oznojen i ispriča ti taj svoj san dadilji. I on ti njoj priča, opisuje kako je sanjo tog skitnicu, a ona ti se, dadilja, sve znoji i sve se krsti. Kad ti neko zalupa na vrata. Ona od straha na mjestu u nesvijest. A Pepito ti uzme pištolj i na vrata.

- I? Radnici svi drže filžane, niti ko miješa, niti ko srče.

- Tu su reklame. A poslije reklama je bio Fabio. E, on ti je smislio novi plan kako da se domogne od Marabunte imanja. On ti je u dogovoru sa onim doktorom Segundom što se sviđo Končiti, ali ona nije znala da on ima dečka, on ti je s njim u dogovoru falfiskovo nalaz od krvi. A jadna Marabunta njemu povjeruje da su nju kad je bila mala ukrali Indijanci. Povjeruje ona, srce moje, da je onaj pokvarenjak Fabio njen brat. I ona ti njemu, kako je dobra i naivna, ponudi da on upravlja cijelim njenim imanjem.

- I on prifati?

- Opet reklame. Za uloške. Gledam onaj uložak, da nama Tačerka kupi jedno pakovanje, pa kad ovi što puše u ve-ceu naprave poplavu, a ti uzmeš onaj jedan i svu vodu usisaš. E, sad, Pepito drži jednom rukom onaj pištolj, drugom otvara vrata. Na vratima, Končita. Lice joj skroz obliveno šminkom. I kako ga ugleda, tako se sruši se na onaj otirač ispred vrata.  A iz ruke joj ispadne neka drvena figurica. Neki totem. A Pepito, ovako.

07.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

Iz prethodnih nastavaka:

Neraspoloženje u zbornici protiv direktorice Tačerke raste. Drakula i Duda sve se otvorenije mrze, što su zatvorenije jedna prema drugoj. Una prekida sa Naserom. Jose razmišlja da kao mjesto prebivališta prijavi bolnicu.

1. klinika

Iku dovoze na kliniku, onesvijestila se u redu za fudbalsku kartu. Mali joj izračuno ako svako kupi po dvije i proda pred utakmicu, taman ko jedna plata kad ne kasni. I samo joj se zamantalo, ko kad su pritiskali sa svih strana. Šta će narod, mora negdje čekat, da ima pasoša, čeko bi za pasoše.

Jose je pita hoće li lokalnu anesteziju, da joj stavi tri kopče.

Ika neće lokalnu, hoće federalnu, Marabunta samo što nije počela. Jose objašnjava da taj ekran nije televizija nego ultrazvuk. Ali ideja nije loša: da pacijentima umjesto anestezije u venu puštaju sapunicu u mozak.

2. direktoricina kancelarija

Đoko direktorici Tačerki iznosi plana nastave iz teorije fizičkog odgoja i vaspitanja. Zamislio je da djeca do polugodišta nauče pravila jedrenja u regati. Istina, to je sport kojim se većina u životu neće baviti , ali ni ono što uče u hemiji i fizici neće im biti od veće koristi. On i sad zna koliko je metričkih centi kukuruza po hektaru imala SFRJ, i sa kojim se zemljama graničila. Sad je geografija lakša. Kukuruz se uvozi, a Bosna se više graniči sama sa sobom nego sa obje zemlje okolo...

Tačerka ga prekida, jer joj zvoni mobilni. Naser joj kaže da upali televizor. Na televizoru prikazuju radnika koji štrajkuje na fabričkom dimnjaku i prijeti da će skočiti.

4. zbornica

Duda osipa drvlje i kamenje na Elektroprivredu, jer je Armiji zavrnula struju. U ratu su je imali kad je niko nije imo, a sad je u miru zavrću. Kad im je Armija guzice čuvala, onda im nisu trebale bankovne garancije…

Drakula objašnjava Uni prirodu Dudine vezanosti za Ministarstvo odbrane. Dudin Memo radi tamo kao neki savjetnik. U ratu je bio referent, a prije rata muzičar u vojnom orkestru. Svirao je, kako Duda tvrdi,  "činčile". Da se Drakula pita, zavrnula bi ona i ministarstvo, a ne samo struju. Pogledaj im voznog parka, sve džip do audija. A šta im je posao: da djeca zaborave sve što su u školi naučila.

Duda se ibreti, gdje ima države bez vojske!? Vojska je garant nezavisnosti i suverenosti.

Aha, kaže Drakula. Vojska je garant ublehanluka. U miru ganja plate i stanove, a u ratu lupa po civilima. Ko s vojskom kasarne sadi, o glavu mu se lupaju.

Gadafi ih prekida, naglas čita novine. U Oslobođenju vijest: "U Rogatici, u Ulici srpske sloge, potukli se otac i sin…"

5. Bolnica

Ika drži ismeđu nogu čiviluk sa infuzijom i gleda u trpezariji novi nastavak omiljene sapunice Marabunta. Ona je htjela kući, ali je Jose ostavio da odleži tri dana, dok joj povade sve nalaze. Ika nije glupa. Nije to zbog nalaza, nego što se nada da će joj ona mala Una doći u posjetu.

Alejandro uvjerava Marabuntu da je Fabio varalica.Marabunta mu ne vjeruje i vraća mu brilijantni prsten. Alejandro uvrijeđen napušta ranč. Na nizbrdici mu otkažu kočnice. Marabuntina nana u kartama vidi loš znak i doživi srčani udar. Izgleda da je nani odzvonilo. Šta je vidjela Marabuntina nana? Fabio sipa drogu u Marabuntinu margaritu. Marabunta prinosi čašu ustima, ali čuje zvono iz nanine sobe. Da li je nani zaista  odzvonilo?Marabunta ostavlja koktel i trči u naninu sobu. Zatekne je na podu. Zove hitnu pomoć. Fabio uzbuđen zamijeni čaše. Ispija drogiran napitak. Alejandro koči nogama i rukama, ali nažalost ne i kočnicama. Nesreća je neizbježna. Ipak, osmijehne mu se sreća u nesreći. Udari u kola hitne pomoći.

6. direktoricina kancelarija

Tačerka traži Naserov savjet: da li da sačeka sa kupovinom službenog auta, ili da se ne obazire na talas štrajkova. Priznaje da se boji da se neće i Đoko ili Gadafi popeti na školske dimnjake. A školski dimnjaci su stari, samo čeka kad će sami od sebe past učenicima na glavu. Naser obećava da će njegovi radnici popraviti dimnjake, čim završe tranziciju sale za fizičko u privatnu kliniku. A sa kupovinom službenog auta neka ne čeka, audi je već na putu. Iz fabrike? pita Tačerka.

Ne, iz Crne Gore, odgovara Naser.

Tačerka uzima materijale za sjednicu i odlazi u zbornicu.

08.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

Iz prethodnog nastavka:

»istačica Ika završava u bolnici, jer se onesvijestila u redu za fudbalsku kartu. Naser Uni izjavljuje ljubav, a ona je njemu odjavljuje. Tačerka želi kupiti za školu službeno auto. Jose i dalje ne izlazi iz bolnice.

1. Zbornica

Tačerka obrazlaže kolektivu zašto je školi potreban službeni auto: zaposliće šofera, a to je otvaranje novih radnih mjesta. Kupiće škodu umjesto audija, a to je velika ušteda, i podsticanje domaće privrede.  A povećaće se i njena produktivnost, jer će moći dolaziti u školu još ranije i odlaziti još kasnije. Gadafi kaže da je onda jeftinije da umjesto auta kupi krevet, pa nek i spava u školi. Osim toga, odakle pare za škodu, kad jedva imaju za platu. Tačerka kaže da ima ponudu od cole: ako bi nastavnici na časovima nosili kape sa logoom firme, oni bi donirali auto.

Drakula pita koliko bi donirala lisca da predaju u brushalterima. Đoko-Ono kaže da on neće nositi brushalter makar dobio otkaz. Sjednica kreće u pogrešnom smjeru a Tačerka  u svoju kancelariju.

2. Bolnica

Jose ima pune ruke posla. Nana od osamdeset godina dovezena kontuzovana, tresla orahe pa otresla i sebe. A drugi pacijent bušio u kući dasku električnom bušilicom, pa probušio sebi stopalo. Jose ga pita zašto je držao stopalo ispod daske, a čovjek kaže: da ne probuši parket. Trećeg potkočila leđa dok je igrao šah u praku. Jose u statistici vidi da je to osmi penzioner žrtva šaha za pet dana. Penzioner objašnjava da im je neko ukrao damu, pa oni umjesto nje stavili peć kraljicu.

3. U galeriji BiH

Drakula upada u službene prostorije Galerije. Traži da joj objasne šta znači ona bljuvotina ispred zgrade, na kojoj piše Kunst macht frei. Takva ista na kojoj je pisalo Arbajt maht fraj je stajala na ulazu u Aušvic. Rad oslobađa. A iza te kapije Jevreji nisu radili, nego su ih gušili i spaljivali. Šta je umjetnik htio reć? Da su fašisti bili umjetnici. Jebali ga oni a i on njih! Što ne stave na galeriju Mladićevu sliku i ne napišu na njoj "Portret umjetnika"? Ima li iko u ovoj državi stida, ako nema pameti!?

Dolazi osiguranje i izvodi je napolje. Drakula šutne nogom instalaciju i slomi prst.

4. portirnica

Ika je izašla iz bolnice. Djeca joj umjesto cvijeća i narandži poklonila kasetu sa pet snimljenih epizoda Marabunte. Ika plače, pola od ganuća, a pola od toga što nema video.

Da ima, vidjela bi, u prvom narednom nastavku:

Alejandro je u nesvijesti, u gipsu i u bolnici. Marabunta osjeća krivicu. Da nije naljutila Alejandra on ne bi udario u kola hitne pomoći i ljekari bi stigli na vrijeme da spasu njenu nanu. Da bi joj skrenula misli, Marija Huana vodi je u šoping. Fabio drogiran napitkom koji je htio da podmetne Marabunti penje se na krov. Trenutak prije nego što raširi krila da poleti, dejstvo droge popušta. Fabio se hvata za dimnjak. Dimnjak puca.

na odjelu za erotsko rublje Marabunta i Marija Huana sreću Oca Anselma koji im saopštava radosnu vijest da će se Pepito i Končita vjenčati. Njihovu radost zbog radosne vijesti prekida eksplozija eksplozivne naprave. Kad se dim raziđe, Marabunta nepomično leži na oprljenim čipkama. Kad se dim raziđe, na krovu više nema ni Fabija ni dimnjaka. Kad se dim raziđe, doktorSegundo vidi da se Alejandro ugasio infuziju i upalio cigaru.

5. Kod Drakule u stanu

Una i Nina potpisuju se Drakuli na gips. Nina priča kako Una je od Nasera dobila dvjesto ruža. Una kaže da te ruže nisu od Nasera nego od penzionera, koji ne primaju penzije jer Naser ne plaća doprinose. U tri kafića ima petnaest konobara, a prijavljuje da proda deset kafa dnevno. Drakula kaže da bi ona kao matematičarka  lako riješila to sa doprinosima. Samo bi uvela da ovi u parlamentu i po opštinama sebi dijele plate kad se svi ostali podmire. Nina vrti glavom: onda bi pola parlamenta otišlo u poslijevremenu penziju.

09.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

Iz prethodnog nastavka:

Drakula slomila nožni palac napadajući instalaciju Kunst macht frei ispred galerije. Una odbija udvaranje bivšeg dečka Nasera. Tačerka prepoznala struju koja joj sabotira planove na sjednicama.

1. ofis direktora

Tačerka poziva Gadafija u svoju kancelariju. Gadafi primjeti da je direktorica ponovo promijenila svoj lični ofis. Ako će neko odvesti ovu zemlju u Evropu, to će biti tapetari a ne prosvjetari. Tačerka kucka po svežnju papira na stolu. Da li je istina da, pita, da kolega šalje po dva učenika sa časa da paze na njegov auto. Tačno je, odgovara Gadafi. Bira one koji imaju ocjenu. A zna li kolega da je takva praksa protivna satutu škole? Da Direktorka nije prodala školski parking, odgovara Gadafi, on ne bi morao parkirati u zabrani. A djeca ne paze na auto, nego na pauka. Tačerka kaže da to nije opravdanje, i da će mu morati izreći mjere. Gadafi pita hoće li mjere izreći i ostalima. Kome? Na primjer, Dudi. Zato Duda rado mijenja kolege, uskače kad god zatreba. Ona učenike šalje po bingo. I po ćevape. A učenici joj guraju kolica u Merkatoru.

Ali ne guraju u vrijeme nastave, kaže Tačerka. U vrijeme nastave joj čiste orahe. Ona kući nakrcka pun ceker, i onda im na času podijeli.

Tačerka pred novim saznanjima odlaže izricanje disciplinskih mjera.

2. u zbornici

Duda pije apaurine, nikako da se smiri od kako je juče zapištala na kasi u Merkatoru. Kupila u Skenderiji u butiku jaknu, mislila da je dupljak, a izgleda da je original. Nisu mu izvadili onu šifru iz postave. Izlazila je iz Merkatora duže nego što se ulazi u avion. Đoko-Ono kaže da nikad nije putovao avionom. Nije se moralo. Nekad je putovanje bilo ljepota. Poneseš pitu, pile, novine, sjedneš u voz, pričaš s ljudima… Sad, priča mu komšija, dok se svežeš, dok ti daju kafu i kiflu, dok pregledaš uputstvo za spasavanje, eto te. Danas ljudi putuju ko paketi.

U zbornicu upada Ika. Ispred izlaza se okupljaju djeca, spremaju se na demonstracije. Stvar je ozbiljna, ne bi prekinula gledanje serije onako. A taman je bila scena u kojoj

Pepito i Končita zagrljeni plaču u bolničkoj čekaonici. Marabunta je u komi, a njena nana u prosekturi. Alejandro na štakama dolazi do njih i zagrli ih. Plaču svi troje. Marija Huana, oprljenih obrva, izlazi iz svoje sobe i pridruži se njihovom plačnom zagrljaju. I jedan nepoznati čovjek prilazi im i plače s njima. Dolazi Fabio, koji je nakon pada sa dimnjakom slomio ruku, prebacuje gips preko Končitinog ramena i zajeca sa ostalima. U čekaonicu ulazi i padre Anselmo. Svi se mole za Marabuntino zdravlje. Kad Padre završi molitvu, nepoznati čovjek mu prilazi sa diktafonom i pita ga šta je svećenik radio na odjelu sa ženskim rubljem. Svećenik se zagleda u nepoznatog.

3. sud

Jose je pozvan kao svjedok. Prilikom deložacije optuženog iz nebodera tužitelj i Josetov pacijent zadobio je frakturu lobanje udarcem sjekire. Advokat tužitelja konstatuje da je poslije rata u neboderima sve manje sijalica a sve više sjekira, i da se tome mora stati ukraj. Jose završava svjedočenje i na hodniku susreće Ninu koja na prvi pogled govori sama sa sobom, a na drugi buba novi zakon o parničnom postupku. Jose pita gdje je Una. Nina kaže da je isključila mobilni, jer izbjegava Nasera. »ak i spava kod nje.

4. hol škole

Učenici se okupljaju sa transparentima: "Nećemo policijski sat!" "Hvatajte lopove a ne djecu!" "Hoćemo štafetu, nećemo pendrek." "Ko nema u glavi, ima u fotelji." "Vaspitavati znači živjeti kao uzor, sve ostalo je dresura!" "Za šta vi dižete ruku, na to bi psi digli nogu." Rukopis na plakatima liči na Gadafijev. Kolektiv je podijeljen. Pola nastavnika hoće sa djecom na ulicu, a pola traži da se izlazna vrata zaključaju. Drakula vitla štakom Dudi oko glave. Bagra političarska! Nemaju pametnijeg posla nego da djeci uvode policijski sat. Duda se raširila na vratima i zove Tačerku. Tačerka zove policiju.

Gadafi se penje sto za dežurnog učenika. Vika se utiša. Gadafi poziva učenike da štrajkuju glađu. Bolje im je da zakržljaju u razvoju, nego da se razviju u ljudi koji donose ovakve odluke. Daš im da te vode u Evropu, a oni te vuku za nos. Dok govori, otresa Tačerku sa nogavice.

10.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

Iz prethodnog nastavka:

Jose saznaje da je Una prekinula sa Naserom iako Naser još nije sa Unom. U školi Tačerka pokušava zaustaviti demonstracije učenika protiv policijskog sata za mlađe od 16 godina.

1. kancelarija Direktorke

Naser najzad traži kontrauslugu od Tačerke. Može li njen muž ubaciti dva Naserova jarana u jedinicu Armije koja se upućuje u Irak. Tačerka vrti glavom. Velika je navala, najviše zovu oni što imaju papire da su nesposobni za vojsku. A moraju li baš u Irak? Hoće li u Žepče? Naser objašnjava da u Žepču nema jeftinih ćilima. Ti njegovi jarani su eksperti za ćilime.

A jesu li bili u ratu, pita Tačerka. Kako nisu, pa u ratu su i naučili sve o ćilimima.

2. zbornica

Duda po treći put unakriž čita Oslobođenje. Traži vijest koju je Gadafi naglas pročitao - da su vijećnici Firenci naredili da se dlijetom Mikelanđelovom Davidu otfikari čundarica. Što bi Firenca zaostajala za Sarajevom? Italijanski komunisti su pravi komunisti, kaže Gadafi, a ne ko ovi naši - komumisti. Sjede ko mumije. Znate li šta znači SDP? Skini Dole Plakat. Umjesto da skidaju ove što su uzjašili na narod pa im piju krv ko vampiri, oni skidaju plakate. Skloni sisu, nek se djeca prifate flaše.

Dudi je drago da Gadafi udara po mrskom esdepeu, ali je slušanje dekoncentriše da pronađe tekst o čundarici. Na kojoj je strani, pita napokon. Ne znam, kaže Gadafi, tamo gdje je slika zastave sa srpom, čekićem i dlijetom.

U zbornicu ulazi Mujanovićka, koju učenici zovu Faza, jer predaje elektroniku, i jer se sličnost sa poznatijom košarkašicom ne zadržava samo na prezimenu. Faza je bijesna, jer učenici uprkos Tačerkinoj zabrani koriste mobitele na času.

Drakula je prekine retoričkim nakašljavanjem.

3. bolnica

Jose u ambulanti piše e-mail Uni, pozvao bi je da izađu, ali ne stiže, jer mu stalno ulaze u ordinaciju. Kad ih uputi da se obrate bolničarki na kartoteci, otkriva da je kartotetka prazna.

Ako se ne radi o štrajku onda se radi o sapunici. Za deset godina ljudima će umjesto riječi iz usta izlati mjehurići. Vraća se prekinutom pisanju e-maila, ali ga prekida telefon. Ika iz škole zove ga da pita kakav je to lijek što su ga dali Marabunti, hoće li joj pomoć ili će joj odmoć.

4. portirnica

Marabunti ljekari daju lijek koji još nije testiran na ljudima. Hoće li Marabunta početi da laje, kad se probudi. Ako se probudi, dodaje Đoko-Ono. Porodica je u nedoumici, da otprate nanu na posljednji ispraćaj, ili da čekaju Marabuntu dok se ne probudi iz kome. Ako se probudi, kaže Đoko-Ono... Končita i Pepito navijaju za sahranu, jer se ne mogu vjenčati dok je nana u frižideru. Ako je frižideru…

Nego gdje bi bila? pita Ika

U formalinu. Koliko se Đoko-Ono sjeća, Marabuntina nana je zavještala svoje tijelo poslije smrti u medicinske svrhe.

To nije Marabuntina nana, nego nana od Maksimilane. To je skroz druga serija, kaže Ika.

Ako je druga, kaže Đoko Ono. Pola priče je isto, pola glumaca je isto, jedino što se razlikuje su špice, samo on nikad ne zna koja je za koju.

Ika je od onih TV gledateljki koja radije pojačava televizor nego što utišava ljude.

Otac Anselmo objašnjava nepoznatom šta je radio na odjelu za žensko rublje. Pratio je Oca Amara, da sazna zašto dolazi na odjel za žensko rublje. Nepoznati priznaje Ocu Anselmu da je on privatni detektiv, kojeg je unajmio opat Porfirio, da sazna zašto Otac Anselmo svako popodne prevrće habit na civilnu stranu. Detektiv klima glavom. Sad mu je sve jasno. I otac Anselmo klima glavom, da ne ispadne da njemu nije jasno.

I Ika klima glavom, drago joj da otac Anselmo nije neki manijak. Samo Đoko-Ono klima sto, da utvrdi koliko je raskliman.

5. kancelarija Direktora

U Tačerkinu kancelariju ulaze dvojica mladića sa smotanim ćilimom na ramena. Kažu da ih je poslao Arafat. Tačerka pita koji Arafat. »uj, koji Arafat. Pa Naser Arafat. Tačerka saznaje da Naser ima nadimak iz djetinjstva, kad je krao papige sa balkona pa ih za nagradu vraćao gazdama.

10.

Sapunica za oči

MARABUNTA

Nova serija koja prati životne sudbine nekoliko prosvetnih radnika, njihovih porodica, prijatelja, komšija i ostalih TV gledalaca.

Iz prethodnog nastavka:

Jose priprema sastanak sa Unom. Naser priprema odlazak vojnika u Irak. Gadafi priprema štrajk. Tačerka priprema kontraštrajk.

1.

Marabunta se probudila. Ustaje iz kreveta i štakom udara oca Anselma po glavi. Otac nije očekivao udarac i vještačka vilica mu udari u prozor. »uje se lomljava, i zubi se kao biseri rasipaju po podu sobe. Marabuntu smiruju, ona tvrdi da je otac Anselmo marsovac. Fabiosmišlja pakleni plan i traži da se Marabunta prebaci na psihijatriju. Ako je proglasi ludom, on bi joj mogao biti staratelj. Na naninoj sahrani niko ne razumije šta otac Anselmo govori, jer nema zuba.Svima je žao nane koja je ustala iz postelje da bi legla u grob. Među ožalošćenima je i skitnica koga jePepito ferarijem izbacio iz cipele. Pepito opipa sako. Cipela je još u unutrašnjem džepu.

MARABUNTA

Marabunta je snu sanjala da je trudna. Končita je pala sa konja i izgubila vid i medaljon. Pepitu su nakon operacije vratilo pamćenje, ali djelimično. A Fabio se u zatvoru zaljubio u Mercedes, koja krije da mu je rođena sestra od tetke.

Končita bježi iz bolnice, udari je hitna pomoć i njoj se vrati vid, ali slomi nogu. Kad vidi slomljenu nogu, padne u nesvijest. Marabunta pije tablete za spavanje, ali nikako ne može da usni ko je otac djeteta.  Končita se budi iz nesvijesti i shvati da joj se vratio vid, ali da je osim medaljona možda izgubila i konja. Suze joj se iz krupnih očiju niz mršave obraze slivaju na uštirkani jastuk. Taj konj je bio njen najbolji prijatelj, ako se ne računaju mačak i zlatna ribica. Alejandro joj više nije prijatelj, jer je Marabunti kupio prsten sa brilijantom. U njenu sobu ulazi doktor sa lošim vijestima.

Končiti ljekar saopštava da ne smije više jahati. Končita neutješno plače. Marabunta joj dolazi u posjetu i nasmijava je. Imitira Pepita. Pepito stoji sa cvijećem u rukama i gleda je. Baca cvijeće i odlazi bijesan. Marabunta trči za njim i pada niz pomoćne stepenice. Ostaje nepomična, bespomoćna na pomoćnim stepenicama. Pepito ulazi u svoj ferari i uz škripu kočnica ostavlja tragove točkova na travnjaku. Vrtlar baca grablje za ferarijem, i daje otkaz. Na kapiji sreće Fabija koji je izašao iz zatvora. Prepoznaje svog davno izgubljenog sina. Pođe za njim, ali stane na grablje i onesvijesti se. Fabio mu bježi pomoćnim stepeništem. Na pomoćnom stepeništu nalazi Marabuntu koja leži nepomično. Na butini ugleda mladež kakav ima i on sam. Da li je Marabunta njegova sestra koju su kao bebu ukrali Indijanci?

Fabio sumnja da je Marabunta njegova sestra, jer imaju isti mladež. Odlučuje se da da krv na analizu. Ako su rod, onda on ima pravo na nasljedstvo. Končita se zaljubljuje u mladog hirurga Segundu. Međutim, Segundo već ima dečka. Končita ustaje iz kreveta, ali pada u depresiju. Pepito ferarijem obori skitnicu. Bježi sa mjesta nesreće, ali ga progoni savjest. Vraća se, skitnica je nestao, iza njega je ostala samo jedna cipela. Na asfaltu nema tragova krvi. Pepito u peti cipele nalazi dijamantsku ogrlicu sa medaljonom u kojem je slika njegove majke. Ko je, gdje je, odakle je, taj, da prostiš, skitnica?

Pepito otkriva da slika u medaljonu koji je ispao iz pete cipele pregaženog skitnice nije slika njegove majke, nego njene sestre bliznakinje. Baka Amarilda otkriva mu tajnu: nije ga rodila mama nego tetka. Pepito, očajan, čupa svoju kosu i otkrije da od malena nosi periku. Dva užasna otkrića su za njega previše, i on odlučuje da izvrši samoubistvo. Skače kroz prozor, prolazi kroz staklo, ali ga zaustavljaju rešetke. Končita, u depresiji, odbija hranu ali ne odbija piće. Ispija punu vazu viskija. Zaključuje da se Zemlja ne okreće oko Sunca nego oko nje.

Fabio nakon analize krvi saznaje da je Marabunta njegova sestra, koju su kao malu ukrali Indijanci i prodali je u cirkus. Marabunta dijeli sobu sa Marija Luisom, koja se skida sa droge a ne skida sa telefona…

Pepito sanja skitnicu kojeg je pregazio ferarijem. Budi se oznojen i priča svoj san dadilji. Dok Pepito opisuje skitnicu, dadilja se znoji i krsti se. Kad neko zalupa na vrata, ona od straha pada u nesvijest. Pepito uzmima pištolj i odlazi prema vratima.

Nakon što je Marabunta odbila Fabiova udvaranja, Fabio je smislio novi plan kako da se domogne njenog imanja. U dogovoru sa doktorom Segundom krivotvori nalaz krvi. Marabunta povjeruje da su je kao mali ukrali Indijanci i da je Fabio njen brat. Nudi Fabiju da upravlja imanjem.

Pepito otvara vrata. Na vratima je Končita. Lice joj je obliveno šminkom. Ruši se na otirač. Iz ruke joj ispada drveni totem. Pepitovo lice izobliči se od užasa. Zalupi vrata, klekne iza njih i mrmljajući molitve ne prestaje da se krsti. 

Alejandro uvjerava Marabuntu da je Fabio varalica.Marabunta mu ne vjeruje i vraća mu brilijantni prsten. Alejandro uvrijeđen napušta ranč. Na nizbrdici mu otkažu kočnice. Marabuntina nana u kartama vidi loš znak i doživi srčani udar. Izgleda da je nani odzvonilo. Šta je vidjela Marabuntina nana? Fabio sipa drogu u Marabuntinu margaritu. Marabunta prinosi čašu ustima, ali čuje zvono iz nanine sobe. Da li je nani zaista  odzvonilo?Marabunta ostavlja koktel i trči u naninu sobu. Zatekne je na podu. Zove hitnu pomoć. Fabio uzbuđen zamijeni čaše. Ispija drogiran napitak. Alejandro koči nogama i rukama, ali nažalost ne i kočnicama, jer su neispravne. Nesreća je neizbježna. Ipak, osmijehne mu se sreća u nesreći. Udari u kola hitne pomoći.

Alejandro je u nesvijesti, u gipsu i u bolnici. Marabunta osjeća krivicu. Da nije naljutila Alejandra on ne bi udario u kola hitne pomoći i ljekari bi stigli na vrijeme da spasu njenu nanu. Da bi joj skrenula misli, Marija Huana vodi je u šoping. Fabio drogiran napitkom koji je htio da podmetne Marabunti penje se na krov. Trenutak prije nego što raširi krila da poleti, dejstvo droge popušta. Fabio se hvata za dimnjak. Dimnjak puca.

Na odjelu za erotsko rublje Marabunta i Marija Huana sreću Oca Anselma koji im saopštava radosnu vijest da će se Pepito i Končita vjenčati. Njihovu radost zbog radosne vijesti prekida eksplozija eksplozivne naprave. Kad se dim raziđe, Marabunta nepomično leži na oprljenim čipkama. Kad se dim raziđe, na krovu više nema ni Fabija ni dimnjaka. Kad se dim raziđe, doktorSegundo vidi da se Alejandro ugasio infuziju i upalio cigaru.

Pepito i Končita zagrljeni plaču u bolničkoj čekaonici. Marabunta je u komi, a njena nana u prosekturi. Alejandro na štakama dolazi do njih i zagrli ih. Plaču svi troje. Marija Huana, oprljenih obrva, izlazi iz svoje sobe i pridruži se njihovom plačnom zagrljaju. I jedan nepoznati čovjek prilazi im i plače s njima. Dolazi Fabio, koji je nakon pada sa dimnjakom slomio ruku, prebacuje gips preko Končitinog ramena i zajeca sa ostalima. U čekaonicu ulazi i padre Anselmo. Svi se mole za Marabuntino zdravlje. Kad Padre završi molitvu, nepoznati čovjek mu prilazi sa diktafonom i pita ga šta je svećenik radio na odjelu sa ženskim rubljem. Svećenik se zagleda u nepoznatog.

Marabunti ljekari daju lijek koji još nije testiran na ljudima. Hoće li Marabunta početi da laje, kad se probudi. Ako se probudi, dodaje Đoko-Ono. Porodica je u nedoumici, da otprate nanu na posljednji ispraćaj, ili da čekaju Marabuntu dok se ne probudi iz kome. Končita i Pepito navijaju za sahranu, jer se ne mogu vjenčati dok je nana u frižideru.

Otac Anselmo objašnjava nepoznatom šta je radio na odjelu za žensko rublje. Pratio je Oca Amara, da sazna zašto dolazi na odjel za žensko rublje. Nepoznati priznaje Ocu Anselmu da je on privatni detektiv, kojeg je unajmio opat Porfirio, da sazna zašto Otac Anselmo svako popodne prevrće habit na civilnu stranu. Detektiv klima glavom. Sad mu je sve jasno. I otac Anselmo klima glavom, da ne ispadne da njemu nije jasno.

drugi dio

Sadržaj prethodnih nastavaka:

Marabunta je u komi nakon što joj je eksperimentalni lijek spasio od infekcije. Pepito i Končita žele da se nana Huana sahrani kako bi se oni mogli vjenčati. Alehandro zadržava nanu u frižideru, jer se nada da bi Marabunta ipak mogla ozdraviti i prisustvovati pogrebu. Fabio se povjerava Maksimilijani da namjerava isključiti Marabuntu sa aparata, jer je Marabuntina nana njega isključila iz nasljedstva.

2687 epizoda

Otac Anselmo se moli pored Marabuntinog kreveta. Fabio ga ne vidi i saplete se.  Udari glavom u aparate i izazove kratki spoj. Nestaje struje u cijeloj bolnici. Fabio misli da je od udarca oslijepio. Otac Anselmo

Marabunta se probudila. Ustaje iz kreveta i štakom udara oca Anselma po glavi. Otac nije očekivao udarac i vještačka vilica mu udari u prozor. »uje se lomljava, i zubi se kao biseri rasipaju po podu sobe. Marabuntu smiruju, ona tvrdi da je otac Anselmo marsovac. Fabiosmišlja pakleni plan i traži da se Marabunta prebaci na psihijatriju. Ako je proglasi ludom, on bi joj mogao biti staratelj. Na naninoj sahrani niko ne razumije šta otac Anselmo govori, jer nema zuba.Svima je žao nane koja je ustala iz postelje da bi legla u grob. Među ožalošćenima je i skitnica koga jePepito ferarijem izbacio iz cipele. Pepito opipa sako. Cipela je još u unutrašnjem džepu.