makijaveličković

eseji

satira

press

konačari

đavo u sarajevu

sarajevski gastronauti

otac moje kćeri

sahib

viva sexico

100 zmajeva

pošalji mail

April 2008. / Essayonara Sekulić

- I ti stvarno misliš da će ti to proći? Da su ovi ljudi koji su te pozvali laici i neznalice? Da neće prepoznati varalicu i šarlatana? Da će im biti simpatična tvoja drskost? I da će te ovo, što puštaš mene da je priznam, učiniti manjim lupežom?

- Da. Ja stvarno mislim da će to opet proći. Uvijek prođe, kad god se od mene traži da napišem i pročitam esej. Zato što esej danas može biti sve, svaka mješavina ličnog i stručnog, poetičnog i logičnog, intimnog i dokumentarnog. Zato što me sama forma eseja oslobađa obaveze da ređam činjenice i otkrivam zakonitosti među njima. Drugim riječima, od mene se ne očekuje naučni rad. Esej mi dozvoljava ne samo slobodu u stilu nego i slobodu u selekciji činjenica. Uostalom, kako drugačije nego esejom odgovoriti na temu – Isidora Sekulić, prva Evropljanka u srpskoj kulturi. Kojom naukom se može definisati pojam Evropljanka? Koja je nauka i kako definisala pojam srpska kultura? Je li to kultura na srpskom tlu, ili kultura srpske krvi, ili oboje, ili nešto treće? Nauka, ova naša književna, u dubokoj je krizi jer je pokidala sve veze s matematikom, jer je jedan univerzalni jezik zamijenila lokalnim, jer se sprijateljila sa svojim predmetom i izgubila objektivnost.
Kako bi nauka, dakle, definisala elemenat skupa E (Evropljanke)? Ljudsko biće rođeno u Evropi… ne; ljudsko biće koje naseljava Evropu… ne; ljudsko biće koje pripada evropskoj kulturi? Šta je evropska kultura? Itd.
Nemogućnost da se definiše elemenat skupa ne dozvoljava definisanje skupa. Prosto: nauka ne prepoznaje evropljanku. Prevođenje realnosti u apstrakciju je nauka, prevođenje apstrakcija u realnost je ideologija. Nauka se pretvara u vjeru onda kada pristane da služi politici, jednako kao što se književnost pretvara u nacionalizam onda kada pristane da služi nacionalistima. Nauka, ova naša književna, u dubokoj je krizi jer je pristala na pakt s nacijom, jer govori njenim jezikom i za njen račun. Evo: jesam li ja Evropljanin, i ako jesam, koji po redu, i u kojoj kulturi?

- Moram te prekinuti. Tema je danas Isidora, a ne Veličković. To što pokušavaš izvesti ovdje nije ni pristojno ni originalno. Još uvijek imaš vremena da se svima izviniš, da kažeš da si došao nespreman, da znaš o Isidori jako malo, skoro ništa, da je sve ovo nesporazum, da…

- Da me pozivaju na ovakve skupove iz sentimentalnih a ne iz naučnih razloga? Da postojim samo kao napukao glas iz egzotičnog Sarajeva? Da su temelji moje akademske karijere zapravo ruševine Jugoslavije, da sam se za katedru uhvatio kao za splav poslije brodoloma? A ti misliš da ove kolege to ne znaju, ili da ne mogu razumjeti? Da je njihov naučni rad zaštićen od kompromisa, da su oni slobodni da istražuju i pišu protiv interesa svojih poslodavaca? Hoćeš li da malo razgovaramo o ciljevima obrazovanja, o sistemu bodovanja i akademskog napredovanja, o “tržištu znanja”…

- Neću. Hoću da govorimo o Isidori.

- A ja hoću da se zna, prije toga, ko govori o Isidori. Ja hoću da se zna, poslije toga, da naučnu objektivnost ne mogu i neću koristiti kao konformističko utočište. Gledao naučnik kroz mikroskop ili teleskop, on gleda svojim okom. Mi živimo u svijetu u kojem se književna djela koriste kao oružje u ideološkim borbama, i ja vidim da im vrijednost zavisi od pobjeda i poraza u tim borbama.

- A ja vidim da vrijednost Isidorinih djela ne zavisi. To jest, ne vidim ko je njena djela koristio u borbi, pa onda niti kako se ta vrijednost zbog toga mijenjala.

- Sad iz tebe progovara neznanje koje si meni pripisao. Nemoguće je vidjeti, a pri tom ne gledati. Sakupi na jednom mjestu tekstove o jednoj njenoj knjizi, pročitaj, vidi koliko njih uopšte nešto tvrdi, a potom i koliko ih za te svoje tvrdnje navodi argumente. Koliko je u toj bibliografiji potpunih književnih interpretacija. Koliko je procjena te vrijednosti zasnovana na nekakvim vanistorijskim, estetskim činjenicima, a koliko na interesima prodavaca i kupaca te procjene.

- Već pogađam da ti to ovdje nećeš uraditi?

- Neću. Već i zbog toga što ja mislim da je njeno najbolje djelo ono koje je spalila, i to upravo zato što ga je spalila.

(Nastaviće se poslije reklama…)

REKLAMA: Kao što kentaur prirasta za konja (153), tako riječi prianjaju za dušu. Ne propustite: moćna korektura iz pera teologa Nikolaja Velimirovića, koji je, sa značajnom erudicijom, i vrlo objektivno, čisto metodom mislilačkom, utvrdio: religiozne ideje Vladičine (niti pravoslavne niti bibliske) “sve u svemu su hristoliko etične”. (229)

- Ne mogu da vjerujem šta ti sebi sve dopuštaš!

- Ne dopuštam ja, dopušta mi forma eseja. Priznajem, ovo sa kentaurom koji je prirastao za konja, to je bilo malo zločesto. Isidora inače ne pravi takve greške. Ali stil uvijek trpi kad su misli konfuzne. A u njenoj Njegošu knjizi duboke odanosti upravo jesu takve.

- Ima ona i boljih i važnijih knjiga…

- Misliš li na putopise, eseje, kritike, pripovjetke ili na knjigu o Gorskom vijencu?

- Za tu ne znam?

- Zato što ju je spalila. Priređivač Njegošu knjige duboke odanosti o tome piše:

“Taj drugi deo, o Gorskom vijencu, nije se, međutim, pojavio ni sedam godina kasnije, koliko je Isidora Sekulić još živela posle štampanja prvog dela knjige. Nije zatečen ni u njenoj posmrtnoj zaostavštini, iako je među preostalim hartijama nađen i poveći broj zabeležaka o Njegošu, uglavnom za biografsku građu. (…) O sudbini najavljene druge knjige postoji, za sada, samo jedan lični podatak pisca. Nekolicini svojih prijatelja – među njima i prof. Dejanu Medakoviću, čije ime ona pominje u Napomeni, Isidora Sekulić je govorila da je svoj rukopis o Gorskom vijencu spalila 1952. godine. Učinila je to (prema izjavi koju je naglašavala i potpisanom uredniku ove knjige) posle knjige Milovana Đilasa Legenda o Njegošu, objavljene povodom Njegošu knjige duboke odanosti I. (Monografija Isidore Sekulić izašla je iz štampe, kako je gore navedeno, krajem novembra 1951, a Legenda o Njegošu, u izdanju Kulture, već 29. III 1952.)”
Zašto je Isidora to uradila? Ja mislim zato što je dala za pravo Đilasu.

- A ja mislim zato da izrazi svoj protest protiv miješanja komunističke vlasti u književnost i kulturu.

- Da li protiv miješanja komunističke, ili protiv miješanja vlasti? Jer, ovdje, u ponovo ujedinjenom Berlinu, u ujedinjenoj Zapadnoj Njemačkoj, to nije bez značaja. Ovdje lupanje po komunizmu i gvozdena vrata otvara. Uostalom, Đilas je konvertibilna marka i za komuniste i za antikomuniste. Ali u Legendi o Njegošu on ne mistificira ni svoje motive i ni svoj materijalizam:
(“Nema drugog svijeta osim ovog materijalnog i njegovih oblika i kretanja, ni ičeg drugog što ne bi bilo materija i njeni oblici i kretanje”; “Naša javnost – i ona marksistička, i naročito ona – upada u plitku, trivijalnu, besprincipijelnu i nacionalističku romantiku ‘svoje’ (srpske, hrvatske, crnogorske itd) sitne buržoazije.”)
Njegova kritika Isidorine knjige je zato i kritika njenog idealizma, i idealizma u srpskoj kulturi, koji mistificira i nju i kulturne vrijednosti. I zato se ne smije prećutati, u raspravi o Prvoj Evropljanki u srpskoj kulturi.

- Meni to sve liči na onu glupavu Skerlićevu kritiku Isidorinih Saputnika. Muškarcima na vlasti žene poput Isidore uvijek su bile trn u oku.

- Ako nešto liči, ne znači i da jeste. Za esej jeste dovoljno da liči, za nauku nije. Ti bi to, kao naučnik, morao znati. Skerlić je osudio Isidorin neangažman, Đilas njen angažman. Skerlić je kritikovao knjigu zbog onoga čega u njoj nema, a Đilas zbog onoga čega u njoj ima. Zato prvi presuđuje bez sudskog postupka i argumenata, odoka i s visoka, a drugi na osnovu činjenica i dokaza. Đilasova Legenda o Njegošu liči na politički napad, ali ona to nije, ona je – dok interpretira Isidorinu Njegošu knjigu duboke odanosi – književna kritika. (Kritika koja ne krije da je istovremeno i, poput Vukove recenzije Vidakovićevog Ljubomira, posljedica nekakve ideološke borbe.)
A to, da su muškarcima na vlasti bile žene poput Isidore “trn u oku”, to je tek naučan zaključak. Prava poslastica za jedno naučno feminističko čitanje.

- Moraćeš objasniti ovu ironiju? Šta imaš protiv feminističkih čitanja.

(Nastaviće se poslije reklama…)

REKLAMA: Sabrana djela Vladike Njegoša, “najoriginalnijeg i najdarovitijega čoveka koga je srpstvo dalo…” (210) “Ne romani i sudbine nego vasionska i muška herojstva najvišeg ranga.” (214) “Može se čitalac otimati koliko hoće: u tim jakim stihovima Vladika Crne Gore bije Turke.” (309)

- Šta imam protiv feminističkih čitanja? Ništa, ali imam protiv svođenja nauke na čitanje. Jedno je statistički pokazati da u patrijarhalnim književnim kanonima nije jednak broj književnica i književnika, a sasvim druga interpretirati njihova djela i metode kojima su u kanone uvrštavani ili iz njih izostavljani. Biti žena nije manji književni kvalitet, ali nije ni veći. A upravo on je istaknut u naslovu ovog našeg skupa – Evropljanka. Da li to znači da u srpskoj kulturi (ma šta to značilo) nema Evropljana? Po čemu je Isidora prva? Po sladunjavoj romantizaciji istorije:
“Sama bula Ali-pašina, koja je sve krišom gledala, zaljubila se u Vladiku, tvrdilo se, i nije teško verovati u to.” (181)
- veli Isidora u Njegošu knjizi duboke odanosti, iako o bulama ona ne zna ništa. Zna samo ono što srednjoevropska nadmenost na Istoku vidi:
“(…) “Ustaje pred nas nekadašnjica, sa logorima i hanovima, vazda živim drumovima, sa čaršinlijama i kahvama, sa prljavim i surovim životom, sa strašnim i tajanstvenim, biva i smešnim tipovima, kakvi su Alija, Mustafa Madžar, Mula Jusuf, i drugi: loj, luk, znoj, dronjak; besposličenje i pustolovine, pijane glave, besni ćefovi; netaknute primitivne snage i presne strasti.”
Tako zamišlja ona Bosnu, pišući o Andrićevim pripovijetkama. (Istok u pripovijetkama Iva Andrića) Loj, luk, znoj, dronjak, besposličenje, pijane glave, besni ćefovi… U isto vrijeme
“Vladika je bio dinarski rasan i domaćinski otmen; doduše kučić i i dinast, ali Crnogorac međ Crnogorcima.” (212)
(…) “S tim se Rade Petrović rodio. To mu dade u krv i duh kamen između mora i Lovćena; i Petrovići od loze nadahnutih ljudi koji su bili, istovremeno, borci za ideju kosovsku, i narodni vođi pod duhovnim, monaškim, zavetom. Krv Vladike Rada, to je vojvoda Njegoš iz Hercegovine, to su Erakovići-Petrovići; to je crno stenje; to je Balkan sa Vizantijom i religioznim fantazijama; to je Balkan sa starom Grčkom, gde je prvi put uzleteo “krilati um” čovekov, onaj koji će se kasnije javiti u pesniku Crne Gore kao ‘uman krila’”. (222)
U Bosni luk, loj i dronjak, pijanice i razvratnici, a u Crnoj Gori - Evropa:
“Inače, malo je ljudi, i među najvećima, koji već u izgledu i liku nose dokumente svoje izuzetnosti. U dvesta godina znamo trojicu: Gete, Bajron, Rade Tomov Petrović. To su oni ljudi koji su, srećni ili tragični, prema tekstu iz Biblije: stvoreni od praha zemaljskoga, ‘ali još i rođeni odozgo’; ili, prema rečima svetog Avgustina, koje Bog sebe radi stvara: da bi imao rođaka, da ne bude sam; ili da ima ‘s kim da razgovara’, kako je uzdisao tužni, gordi Bog Miltonov u dramskoj poemi Izgubljeni raj. Zanimljivo je stati za trenutak pred tim naročitim ili dostojanstvenim dokumentima muške lepote, snage, otmenosti.” (204)
Ali će u istoj knjizi prva Evropljanka prigovoriti Meštroviću da je “retuširao” Vladiku…

- Moram te prekinuti. Postaje mi neugodno da te slušam. Čemu ironija i sarkazam? Šta to iz tebe progovara? Sujeta? Šta dokazuješ? Da je Njegošu knjiga duboke odanosti slaba knjiga? Nisi otkrio ništa novo. Prije 40 godina je Miodrag Pavlović tvrdio to isto: da je njeno poređenje Njegoša sa Miltonom i Bajronom nategnuto, i da od njega nikakve koristi nema.

- Ali je u istom tekstu rekao i ovo:
“Knjiga o Njegošu je nesumnjivo najzamašnije Isidorino delo, plod temeljnih sopstvenih proučavanja i finalni izraz jedne duge umne i lične evolucije. To je knjiga zrelosti koju naši pisci retko dostižu. Međutim, bez svog drugog dela, bez studije o Gorskom vijencu, ona je ipak presečena preko pasa, ostavljena bez široko pripremljenog klimaksa. I osnovni ton ove književne studije, uprkos svim činjenicama koje sadrži, narativan je, a ponekad himničan.” (Miodrag Pavlović, Predgovor knjizi Eseji Isidore Sekulić, Sarajevo 1967.)
“Knjiga zrelosti koju pisci retko dostižu”, kaže Pavlović, petnaest godina nakon što je Đilas zaključio da je Isidora
“koncentrat i pad svega onoga što je srpski nacionalizam rekao o Njegošu; a to, doista, treba shvatiti ne samo u filozofskom, nego i u bukvalnom smislu: ona uglavnom ništa novo nije otkrila, sve je marljivo pobrala od drugih…” (116)
Zašto je studija presečena preko pasa, ko je presekao, Pavlović ne kaže. Ne spominje Đilasa. Valjda zato što je Đilas vulgarni materijalista, šumski čovjek koji ne razumije ništa od poezije i književnosti.
A šta kaže Pavlović? Da je knjiga o Njegošu “najzamašnije” Isidorino djelo. Po broju stranica, ili po književnoj vrijednosti, ne znamo? Ono je “plod temeljnih sopstvenih proučavanja”; kakva su to “sopstvena proučavanja”, ne znamo. To je “knjiga zrelosti koju pisci retko dostižu”, iako je ostavljena bez “široko pripremljenog klimaksa”.
Đilas, međutim, o tome ovako:
“sve je samo ‘ljepše’, ‘učenije’ i ‘poetičnije’ a maglovitije rečeno. A kad je tako, onda to treba i nazvati onim što jeste – najobičnija, najtrivijalnija popovština, bez i trunke i poezije i filozofije…” (66)
Đilas uporednom analizom pokazuje kako Isidora preuzima sve svoje teze od Vladike Nikolaja, u sedam tačaka, da bi zaključio:
“Ona, razumije se, nije običan plagijator, iako ne navodi uvijek tuđe ideje; ona je prosto neoriginalan, neinventivan, nestvaralački duh. Ona je ustvari samo ili gotovo samo obimno znanje, ali bez stvarnih inspiracija. Sve je kod nje cerebralno, ali da ne bi izgledalo da je takvo, servirano je u vještim, ali i vještački izmišljenim i ‘inspirisanim’ formama (jezik, rečenica, slika). Cerebralnost pak ne znači i racionalizam, jer se tu ne radi o njenom shvatanju svijeta, koji je mističan i mističarski, nego o načinu pisanja, o načinu iznošenja misli, o doživljavanju i inspiraciji, a to je kod nje cerebralno.” I dalje: “Učenih žena na svijetu je mnogo, ali kod nas ih je malo; otuda njena učenost predstavlja kod nas određenu kulturno-istorijsku vrijednost, koja je, pored ostalog, u tome što je našu publiku, makar i pogrešno, ipak uvodila u krug i velikih i stranih pisaca; ali je njena vrijednost ponajmanje u njenom originalnom stvaralaštvu. Dakako, ona sama nije sasvim kriva tome, - i ono poetskog dara što je imala izgubilo se u potpuno mračnim, proizvoljnim i plitkim ideološkim reminiscencijama, pretežno religioznog karaktera, koje joj je nametnulo njeno doba i njena klasa.” (121) “I još ovo: kako se iz dosadašnjeg vidi, idealistički interpretatori Njegoša a la Isidora i Nikolaj, ne samo što – i to često direktno – odriču mogućnost ljudskog saznanja i nauku uopšte, nego se čak i prema naučno utvrđenim faktima o Njegošu odnose krajnje olako i nesavjesno, pogotovu ako se tim fakti ne slažu s njihovim pogledima.” (126)

- I to bi sve i ti potpisao?

- Ne bih sve. Pada i on u marksmistički trans. (Naprimjer: Tako je glavna snaga komunističkog i radničkog pokreta Jugoslavije u Crnoj Gori ležala u toj novoj inteligenciji, koja je nicala iz objektivnih crnogorskih (i jugoslovenskih) uslova (…) Bitku je vodila i dovršila radnička klasa Jugoslavije kao cjelina, a u Crnoj Gori njen najbolji i najrevolucionarniji odred bila je baš ta inteligencija.) Ali njegovo zalaganje za nauku njegovu kritiku popovštine potpisujem. Kad on, onako usput, kaže da “Razumljivo je što Brana Petronijević, filozof (što je bez značaja) i profesor (što je od značaja, jer bi trebalo da predaje djeci i nešto iz nauke)…” (95) – pogađa u epicentar potresa koji nam izmiče tlo pod nogama. Vraćanje vjere u školu je mali korak za dijete, ali velika propast za čovjeka. Šta je poruka nastave koja na prvom času kaže da je Zemlja stara 6.000 godina, a na drugom da život na njoj traje tri i po milijarde? Šta može vidjeti oko kome pokazuju gene, a uskrate mikroskop? Šta uistinu može uraditi demokratsko tijelo sa tako istuširanim mozgom, kome iz školskih programa izbace komunistički manifest a ubace Reči kroz tamnički prozor?
“(Evropa) ništa ne zna osim onoga što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti… Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.” (Nikolaj Velimirović, Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor, Beograd, 1998, str. 194.)
Mislio sam da je važno upravo u Berlinu podsjetiti na ove Velimirovićeve reči. Berlin je grad koji gaji nauku i njeguje pamćenje (pa i ono na svoju sramotu!). Mislio sam da upravo zato ovdje, na ovakvom jednom skupu, vrijedi pomutiti slavljeničko raspoloženje i dozvoliti Milovanu Đilasu da opet osvijetli vezu Isidore Sekulić sa Nikolajem Velimirovićem.
Jer, ako već ničim izazvani, naše naučno zanimanje usredsređujemo na pisca i kulturu, ono ne može ostati zabavljeno samo milovanjem i češkanjem stila i forme. U trenutku u kojem veze između Evrope i srpske kulture prijete da se pokidaju zbog Kosova, Isidorine riječi da
“Kosovo, niti je prestalo niti je nestalo, niti će ikada dok je nas. Ne počinje ono od kneza Lazara, nego još ranije. (…) Kosovo, koje je sve veća i veća suma istina s kojima se mi držimo i u nečem bitnom ne menjamo.” (Petar Kočić, u Srpski i hrvatski pisci, Isisdora Sekulić Sarajevo 1967.) ili “Srpstvo, to nije hleb i škola i država, nego je Kosovo; a Kosovo je grob, grob u koji je sve zakopano; a vaskrs ide opet preko grobova.” (314)
ne vidim kako je moguće razumjeti drugačije nego logikom koju nudi Đilas.

- Ali ja zato vidim da si se ti uplašio da ti ovu čorbu niko neće pokusati, pa si požurio da u nju udrobiš i malo Kosova. Hoćeš li sada od nas tražiti da se izjašnjavamo, kao četrdeset osme, za odlučno ne ili da?

- Neću, nego ću požuriti da završim. Ovo što ti u šali zoveš čorba, to ljudi u zbilji zovu esej. Ako je nejestiv zbog toga što je u njega udrobljeno koješta, zbog metoda dakle, razigranog u stilu i formi, a slobodnog da tvrdi svašta a ništa da ne dokazuje, nejestivo je onda i sve sa Isidorinog šporeta. Ali ako u ovome ipak ima nešto činjenica povezanih s nešto logike, onda nije problem u njenim šerpama nego u Nikolajevskoj kuhinji. Ali to je već tema za drugu priliku.

N.V, u Sarajevu, 1. aprila 2008.

Hatidža Dizdarević rođena je u Fojnici, studirala je u Sarajevu, a najvažnije svoje knjige napisala je u Beogradu. Poštovanje kolega i čitalaca zaslužila je svojim radovima o erlangenskom rukopisu i Hasanaginici, i knjigama Lirski istočnici, Sašaptavanje s tradicijom, Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji, studijom o Osmanu Đikiću... Za štampu je priredila zbornik o Lazi Kostiću, roman Bakonja fra Brne, kritičke radove Velibora Gligorića, etnografske spise Luke Grđića Bjelokosića... Naučna radoznalost vodila je u biblioteke i arhive Sarajeva, Dubrovnika, Londona, Cavtata, Mostara, Lenjingrada, Beograda, Perasta, Moskve, Novog Sada...
Narodnom književnošću bavila se zbog književnosti a ne zbog naroda. Otuda zna da granica između istorije i pjesme nije veća od granice između razbojnika i heroja.

Igrajući fudbal na terenima raznih klubova Sinan Gudžević preveo je Ovidijeve Metamorfoze. Studirao čak i elektrotehniku u Beogradu, a uređivao Književne novine.
U film je ušao kao junak dokumentarnog filma Ovidije iz Graba, a u književnost zbirkom Građa za pripovetke.
U svojim Rimskim epigramima spojio je najbolje od Starog Vlaha i Starog Rima. Ali čini se da radije prevodi nego što sam piše: s latinskog, ruskog, starogrčkog, portugalskog, njemačkog i italijanskog. Na ovaj posljednji jezik preveo je knjigu stihova Izeta Sarajlića i svoju. U njegovom prevodu Kitab al-mi radž-a jezik ima miris majčinih ruku.
Među mnogobrojnim književnim putovanjima Sinan Gudžević izdvaja ono u zemlju fudbala - Brazil. (O tome će, međutim, govoriti u nekoj sljedećoj emisiji Figura!) Sinan Gudžević vrijeme za prijatelje otkida od svojih neobjavljenih knjiga. Živi u Zagrebu, a pomalo i u rodnom Grabu i Starom Gradu na Hvaru. Druga mu je domovina, a možda i prva, Italija.
Otac je blizancima Zenu i Alji postao devedesetdruge, u Njemačkoj. Podmirivši dug bolnici za troškove porođaja, rekao je: «Ženo, otplatili smo ih, djeca su napokon naša!»

Jasmina Ahmetagić (u raznim periodima života bibliotetkarka, gimnazijska profesorica, lektorica, naučni saradnik u Leposaviću…) doktorirala je književnost radom o bibliji u srpskoj prozi od druge polovine dvadesetog vijeka, u Beogradu.
Rođena je i živi u Zemunu. Radi kao profesorica književnosti u Novom Pazaru.
Bila je odlična i svojeglava učenica, vrijedna je i nezavisna i kao kritičarka: televizijskoj javnosti postala je poznata iz gostovanja u emisijama u kojima je branila oštre ali tačne kritičke sudove izrečene u svojoj knjizi o Paviću i postmodernizmu.
Misliti jedno, govoriti drugo a činiti treće nikada nije bio njen put do uspjeha. Iskrenost u odnosu i jasnoća u mišljenju su tačke na kojima prepoznaje prijatelje i sagovornike.
Da sms još nije napravljen, zbog nje bi ga trebalo izmisliti. Potpuni je antitalenat za šoping. Boji se mraka i aviona, voli knjige i putovanja. Grozi se traćenja vremena i šuplje priče.
Željela bi napisati knjigu o emocionalnom zlostavljanju.
Dobitnica je nagrade Isidorijana.

Boris Dežulović, kolumnista je Globusa i osnivač Ferala. (DEŽ u VIVA LUDEŽ). Kao ratni reporter ušao je u Sarajevo kada su mnogi iz njega htjeli izaći. Autor je nekoliko knjiga proze i poezije, kojima odriče literarnu vrijednost, uprkos tome što kritika smatra da spada u sam vrh hrvatske književnosti. Boris Dežulović je u svom prvom romanu, Kristikind, putovao kroz vrijeme - da ubije Hitlera kad je ovaj bio dječak - ali je odustao od atentata u posljednjem trenutku. Više uspjeha nije imao ni kao trgovac oružjem, a kao epidemiolog prvi je otkrio u javnosti postojanje poglavnikove bakterije. Dežulović insistira da je bitna razlika između hrvatskog fašizma i i antiofašizma u – anti. Ali istovremeno priznaje odgovornost za otkriće i promovisanje talenta Marka Perkovića Tompsona. Nakon što su mu ljekari otkrili da “ima smisla za tumor”, rekao je: “ako je rak nije lav”. Protiv bolesti Boris bori se kao i protiv političkih režima – zajebancijom.

Jasna Šamić stanuje u Parizu i u Sarajevu, ali je bolje od komšija poznaju čitaoci njenih knjiga. Pisati za nju znači “denuncirati zlo, prvenstveno ono najveće: glupost.” U svojim tekstovima Jasna Šamiš nepoštedna je prema sebi, pa misli da to može biti i prema okolini. Ono što ne može izraziti riječima, izražava muzikom i filmom. Njene predstave igrane su na pozornicama u Sarajevu i Parizu. Jasna Šamić doktorirala je na Sorboni. Stručne tekstova objavljuje u Francuskoj i Americi. Prevodila na bosanski sa turskog, arapskog, persijskog, francuskog, engleskog i italijanskog.
Biti zaljubljen za Jasnu Šamić znači biti fasciniran. “Smrt je Vječnost”, kaže ona, “a Vječnost, po misticizmu/sufizmu, jeste Bog; Ljubav je sinonim za božanstvo/Boga”. Na koricama jedne od knjiga Jasne Šamić piše i ovo: “Rođena u prošlom vijeku. U jednoj je minuti živjela najmanje tri minute.”

Svemir diše na pluća dobrih ljudi, veli u jednoj svojoj pjesmi iz zbirke Morija književnik Abdulah Sidran, autor Šahbaze, Sarajevske zbirke, Bolesti od duše, Sarajevskog tabuta, Morije, za djela i rad nagrađen Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva, Zmajevom nagradom, nagradama Bosanski stećak, Skender Kulenović...
Abdulah Sidran vlastitom je rukom ispisao je najljepše stranice bosanskohercegovačkog filma – scenarije za filmove Sjećaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu, Kuduz...
Od kad su ga u Akademiji nauka i umjetnosti opomenuli zbog velikog broja izostanaka, sa strepnjom iščekuje naredni roditeljski sastanak.
Abdulah Sidran živi dušom u Sarajevu a srcem u Goraždu, može i obrnuto.
Utisak je da se sklanja od ljudi, istina je da bježi od samoće. U ovoj emisiji učestvuje za ljubav dobrih ljudi.

Februar 2008 / Djeca su Nojska najjača

(Kolumna za časopis REZ)

U Sarajevu su krajem novembra, u brošuri nazvanoj Čemu učimo djecu , promovisani rezultati analize sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta. Nekoliko stručnih timova čitalo je udžbenike književnosti, jezika, istorije, geografije i vjeronauke, ispitujući koliko su u saglasnosti sa svim onim poveljama, ustavima i zakonima koji treba da štite jednakopravnost pojedinaca. Koliko je stanje u udžbenicima loše može se ilustrovati primjerom koji je stručni tim izdvojio kao – pozitivan!

Naime, pohvala vjeronaučnom udžbenika za 8. razred («S Kristom u život») da «naglašava univerzalnost moralnih normi» argumentira se odlomkom:

Sve što trebam znati naučio me Noa

1. Ne kasni na brod. 2. Sjeti se da smo svi u istom čamcu. 3. Planiraj unaprijed. Nije kišilo kad je Noa gradio korablju. 4. Ostani u dobroj tjelesnoj i umnoj kondiciji. Kad budeš 600 godina star netko bi od tebe mogao zatražiti da učiniš nešto doista veliko. 5. Ne slušaj kritičare. Nastavi s poslom što ga valja učiniti. 6. Gradi svoju budućnost na visokim temeljima. 7. Uvijek je sigurnije putovati u paru. 8. Brzina nije uvijek prednost. Puževi i gepardi bili su na istoj korablji. 9. Kad si pod stresom, plutaj malo. 10. Sjeti se, korablju su gradili amateri, a Titanic profesionalci. 11. Bez obzira na oluje, osloniš li se na Boga, uvijek te na kraju čeka duga.

Kakve su univerzalne moralne norme ovdje naglašene? Zašto je nemoralno kasniti na brod? Na koji brod? Na onaj koji prevozi robove? Ili na onaj s kojeg će se ispaljivati rakete obogaćene uranom? Ili onaj koji isplovljava u lov na kitove? Ne, vjeronaučnici misle na brod s kojeg ću gledati kako se dave svi oni koji nisu moj rod. Aferim za univerzalnost ovakvog morala. Ako smo svi u čamcu, kako samo ja mogu ne kasniti na brod? Šta da planiram unaprijed? Evo, sad ne puše orkan, hoćemo li kopati sklonište ispod kuće? Atomsko, za slučaj da orkan bude radioaktivan? Sad nemam proliv, hoću li umjesto da odem na fakultet ostati sjediti na šolji? Šta je uostalom Noje uopšte isplanirao? Zar mu nije Bog rekao šta da radi, a on samo izvršio nalog? Znaju li autori udžbenika i članovi stručnog tima da poslušnost nije isto što i predostrožnost? Znaju li autori udžbenika i članovi stručnog tima da niko od učenika neće biti star 600 godina, i da je smisao savjeta «Ostani u dobroj tjelesnoj i umnoj kondiciji. Kad budeš 600 godina star netko bi od tebe mogao zatražiti da učiniš nešto doista veliko» suprotan ciljevima škole i obrazovanja, jer zapravo veli: ostani glup i poslušan, to je sve što će se od tebe tražiti u narednih 60 godina?

Isto tako ciljevima škole i obrazovanja suprotan je nauk «ne slušaj kritičare». Loš nauk – dobar vjeronauk: šta znači da je uvijek bolje putovati u paru? Važi li to i za homoseksualce? Jesu li parovi koji su putovali stočnim vagonima u Aušvic putovali sigurnije? Zašto Papa ne putuje u paru?

Ako «brzina nije uvijek prednost», jer su na brodu bili puž i gepard, znači li to da ni razum nije prednost, jer su na brodu bili čovjek i majmun? I šta znači poduka da kad smo pod stresom plutamo? Kako? Kao plastične boce, kao naftna mrlja, kao govno?

I kuda nas to vodi pamet koja veli: «Sjeti se, korablju su gradili amateri, a Titanic profesionalci»? U budućnost u kojoj će nam popovi biti učitelji i ljekari? Hoćemo li se sjetiti i ko su toj podjeli na ametere i profesionalce bili bogumili a ko kršćani? Ko vještice i vračevi, a ko misionari i inkvizitori?

I zašto se ovaj popis svega što treba znati završava dugom? Zar nas nije Noje također naučio i kako se treba piti i u pijanstvu go biti, i sina kazniti, koji u neznanju uđe u šator i vidi očevu golotinju? Jeste, ali kako sad na kraju priznati da smo sve što trebamo znati naučili od pijanca,

Kolumbovo jaje poslužilo je kao dokaz glupima da treba uvažiti razum i hrabrost i  krenuti u otkrivanje nepoznatog, Nojevo kao znak pametnima da treba uvažiti poniznost i glupost i krenuti u pokrivanje poznatog.

Zašto je stručni tim takvu pouku svrstao među pozitivne primjere? Vjerovatno zato što je bio izbaždaren da kao negativne prepozna samo one netolerantne za drugo i drugačije, politički nekorektne u ambijentu takozvanog «suživota», uvredljive zbog svoje vjerske i nacionalističke isključivosti. Tu bi se cijeloj ovoj analizi mogao staviti jedini ozbiljan prigovor, prigovor da je nedovoljno osvijetlila najmračnije mjesto našeg obrazovanja: neznanje moralnu korumpiranost «učitelja».

Izdavač Fond otvoreno društvo Bosna i Hercegovina, Sarajevo, oktobra 2007. str, 151-152.

Septembar 2007 / Patridiotske čitanke

Jedan pogled na nastavu književnosti u Bosni i Hercegovini

(Na poziv časopisa Danas.)

Zašto književnost ima povlašten položaj među drugim umjetnostima, pa za razliku od muzike, slikarstva, arhitekture, plesa, filma i drame ostaje u đačkim rasporedima časova od prvog osnovne do zadnjeg srednje škole? Zato što je čvršće od drugih umjetnosti vezana za jezik, tradiciju, religiju – ukratko, za naciju.

Drugim riječima: u nastavi književnosti etničko je ispred estetičkog.

Naše obrazovanje je nacionalističko, a književnost je glavno oruđe takvog obrazovanja. Ona ima tu “prednost” da je kao umjetnost slobodna od naučnog ispitivanja, i da se o njoj, kao, ništa konačno i jasno ne može tvrditi ni zaključiti. Istovremeno, njene teme (jezik, simboli, motivi, fabule…) najčešće su vezane za istoriju nacije kojoj pripada.

Trik je jednostavan: tamo gdje nedostaju istorijski fakti, ili gdje činjenice govore protiv interesa nacionalističke elite, “podmeće” se književnost, koja ne mora proći nikakvu “provjeru” vrijednosti ili istinitosti. Služeći se književnošću (nastavom književnosti), nacionalisti uspijevaju društvu nametnuti svoju (lažnu, pogrešnu i opasnu) sliku svijeta.

Bosna i Hercegovina, kao zemlja s tri ravnopravna nacionalizma, podijeljena je čitankama koje se razlikuju po pravopisnoj normi, pismu, izboru pisaca i interpretacijama djela. U srpskom i hrvatskom obrazovnom nadleštvu čitanke su dobrim dijelom prepisane iz Srbije odnosno Hrvatske. Izbor uključuje pretežno srpske ili pretežno hrvatske pisce.  U hrvatskim čitankama nema ćirilice, u srpskim je latinica najčešće rezervisana za nesrpske pisce. U bošnjačkim preovladava latinica, iako ustav propisuje ravnopravnost pisama. Izbor pisaca je uravnotežen, ali nerijetko se ekavica ijekavizira (Vojislav Ilić, Miroslav Antić). Najamanje dvije hrvatske čitanke u popisu autora izbjegavaju kao zemlju/državu njihovog rođenja/porijekla navesti Bosnu i Hercegovinu. (Mak Dizdar nije bosanskohercegovački ili bošnjački pjesnik, nego “rođen u Stocu”.)

U bošnjačkim čitankama češće a u hrvatskim rjeđe, povređuju se autorska prava – ne navode se imena prevodilaca. Samo izuzetno vodi se računa o rodnoj ravnopravnosti, inače se favorizuje muškost. (U pjesmi “Mjesto ljubavi, mjesto smrti”, završni stih: “Daj, Bože, da ova zemlja ostane samo moja i mog sina.”) U sve tri grupe uporno se izbjegava korištenja određenja jugoslavenski. U bošnjačkim se umjesto toga koristi termin južnoslavenski, što je eufemizam. U srpskim i bošnjačkim čitankama često se za primjere moderne daju romantičarske pjesme. (Šantićeva “Moja otadžbina” Vidi više na www.velickovic.ba). Romantizam se ne posmatra kao stilski pravac nego kao izraz nacionalnog bića. Iz opusa pjesnika drugih stilskih perioda biraju se pjesme s patriotskim motivima.

Patriotizam je presuđujuće mjerilo vrijednosti u izboru pisaca i djela. U ime patriotizma toleriše se nestručnost. Naprimjer: u srpskoj čitanci stoji da “Roman Miloša Crnjanskog Seobe govori o stalnim seobama kao sudbini srpskog naroda. Traganje za obećanom zemljom i nepoznatim daljinama je istorijska činjenica, ali i unutrašnji svijet pojedinca.”

Što nije tačno! Roman govori u nastojanju srpske zajednice da očuva svoj nacionalni identitet pod tuđom administracijom. Uopštavajući, autori učenicima sugerišu da su “seobe kao sudbina” posljedica miroljubivosti Srba i agresivnosti susjeda.

“Dva su fabularna toka u romanu: jedan prati Vuka Isakoviča i njegov puk na evropskim bojištima, a drugi slika porodični život i događaje u kući Aranđela Isakoviča i njegove snahe Dafine.”

Ni ovo nije tačno: drugi tok ne prati PORODIČNI život Vukovog brata i Vukove žene, nego njihov preljubnički odnos. Izbjegavanjem da ovako jasno odredi “drugi fabularni tok” autor ustrajava na idealizaciji Srba. Dalje, u interpretaciji:

“Zašto ukidaju srpski puk? Mogu li od ponositih srpskih oficira da načine poslušnike? Mogu li od srpskog ratničkog i hajdučkog naroda da načine krotke kmetove i seljake?”

Svjedoci smo neprimjerenom angažmanu autora čitanke, i afirmicaji stereotipa o Srbima kao ratnicima i hajducima.

“Na osnovu ovih odlomaka procijenite kakva je kolektivna sudbina srpskog naroda. Kakvu je nepravdu doživio srpski narod u svojim lutanjima, stradanjima i seobama po tuđim zemljama i narodima.”

Kako na osnovu literarnih odlomaka procjenjivati istorijsku nepravdu učinjenu cijelom narodu?

S druge strane, bošnjačka čitanka podrazumijeva drugačije predrasude: “Vuk Karadžić je uspio da cijelu srpsku kulturu utemelji u narodnom životu i njegovim kulturnim vrijednostima.”

Što nije tačno! Srpska kultura nije utemeljena u narodnom životu, nego, između ostalog, i na vizantijskoj tradiciji. Ili: kako se, recimo, djela Miloša Crnjanskog “temelje na narodnim kulturnim vrijednostima”?

Autor bošnjačke čitanke demonstrira nekritički odnos prema građi. Dok u poeziji Vesne Parun “plijeni ljepota ispovjednog tona…” i dok je Davičova zbirka “veoma zanimljivo i vrijedno poetsko ostvarenje”, u tri pjesme Maka Dizdara “može se vidjeti sva ljepota Dizdareve potpuno samosvojne, originalne upotrebe poetskog jezika, višeslojnost značenja njegovih metafora, složenost kreativnog dijaloga sa tradicijom i začuđujuća snaga poetske misli.”

Po čemu je Dizdar samosvojan? (Nastasijević je eksperimentisao s jezikom i tradicijom, Popa također. I drugi pjesnici imaju “višeslojne metafore” i “začuđujuću snagu poetskih misli”. Po tome što je “naš” među “njihovim”, najvjerovatnije. 

Iako ni to, čiji je Mak Dizdar, nije baš sasvim jasno: hrvatska čitanka naglašava da je “u kordinate novije hrvatske poezije 20. st. ušao ‘vlastitom voljom i javno očitovanom odlukom’ te je zastupljen u svim važnijim antologijama hrvatskog pjesništva…”, dok u drugoj, bošnjačkoj, (u kojoj se ne zove Mak Dizdar, nego Mehmedalija Mak Dizdar) on je “cijeli svoj pjesnički intelektualni vijek posvetio bosanskom identitetu”.

Nestručnost se često krije iza mistifikacija.

U srpskoj čitanci stoji: “Ova pesma predstavlja remek-delo muzikalnosti našeg stiha…” Ne objašnjava se zašto je ona remek-delo, niti šta je tačno “naš” stih. Umjesto dokaza nudi se impresija. I dalje: “Ona je baš u jezgru sluha, tamo gde se jezička materija u svom ritmu podudara sa skrivenim ritmom imaginacije.” Šta je jezgro sluha? Kako se jezička materija podudara sa skrivenim ritmom imaginacije, i šta je to, uopšte, skriveni ritam imaginacije?

Iako brojanje nije najbolji način razumijevanja stvari, pogotovo ne književnih, ipak je bolje od mistifikacije. Brojanjem imena u sadržaju hrvatske čitanke za 4. razred gimnazije ustanovi se, naprimjer, da od 58 izabranih predstavnika književnosti XX vijeka (svjetske i domaće), 57 je muškaraca i samo jedna žena (Vesna Parun). Patrijarhalno društvo favorizuje književnost u sistemu obrazovanja, jer kroz kanon afirmiše i čuva svoje vrijednosti i ciljeve.

Iz ovih nekoliko primjera (a autor ih je sakupio mnogo više, i nastavlja da ih skuplja!) može se steći predstava o ulozi književnosti u bosankohercegovačkom obrazovanju, i obrazovanja u kreiranju političkog ambijenta. Pitanje koje se nameće na kraju jeste: koju čitanku koristiti u razredu u kojem je nacionalni sastav učenika mješovit?

Dva su izbora. Prvi: likvidirati razrede s mješovitim nacionalnim sastavom. Etnički očistiti učionice, i skinuti s dnevnog reda jednaka prava za svu djecu, bez obzira na njihovo porijeklo, ili spol, ili vjeroispovijest. Drugi: etnički očistiti čitanke. Izbaciti iz nastave i književnosti patriotizam kao mjerilo vrijednosti i kao cilj obrazovanja.

Između ova dva rješenja nema kompromisa, a izbor jednog, da parafraziram poentu filma Neugodna istina, nije političko nego moralno pitanje.

Juni 2007/ Vlada i šegrti

Teze za razgovor o temi KNJIŽEVNOST I OBRAZOVANJE –

POLITIKA KANONONIZIRANE GRADNJE  GRUPNOG IDENTITETA čiji je organizator PEN centar BiH, 31. 05. 2007. Radna verzija, za objavljivanje isključivo na internetu!)

Počeću jednim vicem, koji samo na prvi pogled nema veze s obrazovanjem kakvo je danas.

Pukla kanalizacija, i iz šahta ključa smrdljiva kaša. Dolazi majstor sa šegrtom. Zavrće rukave, “daj ključ osamnaest” kaže šegrtu, zavuče ruku u šaht, cimne jednom, dvaput, napršti se, “neće ovo ovako moć’ daj francuski ključ”. Skine majicu, zvuče obje ruke do ramena u kašu, zavrće, vuče, cima… ništa. Majstor skine hlače “daj čekić” kaže šegrtu, uže u šaht, udahne, i zaroni. Prolaze sekunde, pola minute, minut, minut i po… Odjednom, kaša pretaje da ključa, i srrrrrrrk, povuče se u šaht. Izlazi majstor, sav ulijepljen od govana, i zadovoljno i ponosno, šegrtu: “Gledaj, mali, i uči, nećeš čitavog života alat dodavat’”.

Proteklih mjeseci, od januara do aprila, kao član tima angažovanog u “Soroševom” projektu analize udžbenika u Bosni i Hercegovini (zajedno sa Marinom Trumić, Marijom Fekete Sullivan, Feridom Duraković i Namirom Ibrahimovićem) imao sam priliku pročitati skoro polovinu od preko šezdeset čitanki i “naših jezika” odobrenih za upotrebu u srednjim i osnovnim školama (od petog do osmoga razreda).

Zapažanja (u iskušenju sam da dodam – i otkrića) proizišla iz tog čitanja učvrstila su me u uvjerenju:

1. da je obeshrabrujuća nesposobnost bosanskohercegovačkog društva da uredi svoje odnose i omogući svim građanima dostojanstven život posljedica osipanja i gubitka etičkih i moralnih vrijednosti 

2. da je za opadanje i gubitak etičkih i moralnih vrijednosti odgovoran (i kriv) obrazovani sistem.

3. da najveći dio te odgovornosti i krivice nosi nastava književnosti i jezika

4. da odgovornost nije bezlična, nego individualna, i podijeljena, nejednako, naravno, na političare i stručnjake (vladu i šegrte), drugim riječima, na ministre, pomoćnike, savjetnike, izdavače, recenzente, autore – sve one koji

određuju zadatke i ciljeve nastave, prvo u planovima i programima, a potom u školskim udžbenicima.

Na ovom uvjerenju namjeravam, u okviru jednog dužeg i, po metodologiji, naučnog rada pokazati da

Primarni cilj nastave književnosti i jezika jeste reprodukcija nacionalizma.

(Reprodukcija: umnožavanje, obnavljaljanje, oplođivanje…)

Taj rad sastojaće se iz dva osnovna dijela:

1. dio

Analiza sadržaja udžbenika književnosti i jezika

Analiza će pokazati:

a) da su udžbenici jasno podijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti;

(Zašto? Zato što se sadržaj nastave jezika i književnosti određuje prema patriotskim a ne prema etičkim i estetičkim ciljevima. Afirmiše se romantičarski pogled na tradiciju, državu i narod a ne humanističke, opšte i individualne ljudske vrijednosti i vrline.)

U bošnjačkom udžbeniku:

- Osjećamo našu zemlju kao vrijednost važniju od nas. (Primjer za rečenicu kao gramatičku jedinicu.); Vjetar je hladan. Dječak je čovjek. Bosna je moja zemlja. Vi ste prvi. (Primjer za imenski predikat.); Majka Bosna voli svoju djecu. (Primjer za apoziciju.)

- Naši pisci s kraja 19 st. i početkom 20. iskazivali su svoju privrženost maternjem jeziku i otvarali ga prema zapadnoj kulturi (Bašagić, Ćatić, Mulabdić…): kod njih postoji čvrsta veza sa dijalektom i usmenom poezijom.

(Zaključujemo:

a) naši pisci su bošnjački pisci

b) pisci koji nisu naši nisu imali veze sa dijalektom i usmenom poezijom.)

U srpskom udžbeniku:

- Zadrmaj ovom učmalom zemljom, potresi smrznutim srcima, osvježi i osnaži, da sve i svak osjeti sav neizmjerni sjaj i draž ljepote, sve obilje milosti i snage Tvoje, kao što ih osjeća i nad njima dršće uzavrela i vječito uzbunjena krv moja, koju mi balkanski hajduci, preci moji, u baštinu daše. (Petar Kočić, Slobodi)

Ljubav prema otadžbini, srpstvu, zavičaju bosanskom čovjeku i prirodi, tragičan doživljaj ropstva pod tuđinom osnovni su tematski motivi koji povezuju Kočićeva djela… (U interpretaciji.)

(Može li doživljaj ropstva biti komičan? Povezivanje zavičaja, Bosne, srpstva i otadžbine, isključivanje/ignorisanje drugih kojima je Bosna zavičaj i otadžbina/domovina, ali nisu Srbi. Politički problematično, nepotrebno u čitanci, romantičarski pogled na svijet.

U hrvatskom udžbeniku:

- U prvoj strofi pjesnik je vizulanom pjesničkom slikom (poredbom) predočio ritmičnost svoga (hrvatskoga) jezika.

Zašto pjesnik smatra da je njegov jezik najljepši i najživotniji?(…) Međutim, ima li svaki narod pravo smatrati svoj jezik lijepim i biti ponosan na nj?

(Interpretacija Preradovićeve pjesme, u kojoj se jezik nigdje ne imenuje kao hrvatski.

Isticanje i opravdavanje gluposti – da se treba ponositi nečim nezasluženim i nečim što se ničim ne ističe u odnosu na drugo – svaki je jezik jednako lijep kad omogućava ljudima da se izražavaju i komuniciraju.)

- Pri izboru pisaca nesrazmjer uvijek u korist “svoje nacije”.

Npr. u hrvatskoj čitanci za bosanske pisce izbjegava se navesti zemlja porijekla, za razliku od njemačkih, francuskih, sjevernoameričkih... Za Maka Dizdara kaže se da je rođen u Hercegovini. Zašto pokrajina, a ne država?

b) da udžbenici podstiču i ohrabruju nekritičko mišljenje, afirmišu stereotipe;

-  Govor Srba u Bosni uveliko se razlikuje od govora Srba u Srbiji.

(Više se razlikuje govor Srba u Vojvodini od Srba iz Vranja. Isto tako, razlikuju se i govori Bošnjaka iz Krajine i Bošnjaka iz Sandžaka. Zašto je autoru bošnjačkog udžbenika važno povući granicu između Srba u Bosni i Srba u Srbiji?)

c) udžbenici promovišu ideološke falsifikate;

- Interpretacija poeme Jama:

U tri jame Livanjskog polja bačeno je na početku rata preko 2.000 Srba. Samo nekoliko njih uspjelo je da se spase i izađe živo. Pričali su mi da se Goran sastajao s njima…

(Poema JAMA se ne može razumjeti bez jasnog objašnjenja: kada je, kako i zašto nastala. Nije jasno u okviru kojeg nastavnog cilja se nudi učenicima?

Ako već insistiraju na vezi istorijskog i poetskog, “predumjetničke realnosti”, zašto uz Kovačićevu biografiju autori ne navedu kako je i ko ga je ubio na Sutjesci? Foklusiranje na ustaše a ignorisanje partizana, u interpretaciji Kovačićeve Jame jeste ideološki falsifikat!!

- Značaj Dučićevih pesama napisanih između 1900. i 1908. nije toliko estetički koliko istorijski – s njima se u srpskoj poeziji, i vremenski i suštinski, svršava jedan i nastaje drugi vek.”

(Citira se Kašanin, a pet redova niže:)

Dotad nijedan naš pesnik nije, kao on, slušao ‘u mirnoj ljubičastoj noći gde šušte zvezde’ ni čuo ‘te reči lišća i taj govor voda’, ‘vetrova pesme i muziku kiše.

(Zašto Kašanin, a ne Konstantinović, koji je ukazao na precijenjenost Dučićeve poezije?)

- Zašto se od Crnjanskog uzima Servia a ne, recimo, Vojnička pesma?

- reafirmacija religioznog pogleda na svijet:

Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani.

(Na početku se kaže: “Onaj koji osuđuje nije milosrdan, već surov.” A kasnije: “Onaj ko ne čini milost, dočekaće da mu se sudi bez milosti.” Afirmacija protivrječnosti!)

- Onoliko koliko ti znaš o vjeri, da li je Alija ipak smio da se omrsi? Ima li vjerskog opravdanja za postupak njegovog oca? Postoji jedan hadis (izreka) Božijeg poslanika Muhammeda a. s. u kome se kaže “Budi strog prema sebi a popustljiv prema drugome. Kako objašnjavaš ovaj hadis i kako se on može primijeniti na ovu priču?

(Interpretacija priče uvodi elemente religioznosti, fokusirajući se na samo jednu vjeru.

Nije jasno zašto je odlomak iz priče POST - ekspresionistički.)

d) da udžbenici u interpretacijama djela sadrže nedopustivo veliki broj primjera nekompetentnosti, nestručnosti, nelogičnosti, neodgovornosti…

- Dučićeva Himna pobednika:

… I plod blagosloven rađa samo gruda

Gde su mač zarđan deca iskopala.

Samo buktinjama zbori se kroz tmine,

U zrcalu mača budućnost se slika;

Preko palih idu puti veličine;

Slava, to je strašno sunce mučenika.

(Kako se u zarđalom maču slika/zrcali budućnost? To je neki drugi mač, ili su deca išmirglala ovaj iskopani? Ili je to univerzalni, viteški, srednjovjekovni, nemanjićki mač?

Pjesma afirmiše nacionalno-romantičarski stereotip o Srbima, da su ugroženi i mučenici, što se u trećoj tački interpretacije, na sljedećoj stranici, podvlači:

Pokušajte da protumačite neke od njegovih misli – izraženih na pjesnički način – kao što su: svijest o cijeni pobjede, vrijednost ljudskih žrtava za buduće naraštaje, dug prema otadžbini, cijena slave. (…)

- Netačna periodizacija: pripovijetka Isaka Samokovlije Hanka napisana je 1954, a našla se u čitanci u pregledu međuratne književnosti? I zašto uopšte Hanka, ako je Samokovlija predstavljen kao pisac sa izratim jeverejskim temama?

- Šantićeva Moja otadžbina u periodu moderne (!)

- Stilske nepreciznosti: Autor čitanke veli da junak poeme Jama gazi po leševima (!).

- terminološka zbrka: nekritičko i eufemističko korištenje termina "južnoslavenski";

- teorijski jezik, neprimjeren učenicima;

e) da udžbenici nisu usaglašeni za zakonima Bosne i Hercegovine

- ne poštuje se ravnomjerna i ravnopravna upotreba oba pisma, ćirilice i latinice.

(Neki udžbenici isključivo štampani ili latinicom ili ćirilicom, a neki i ćirilicom i latinicom, ali tako da se pismo bira prema nacionalnosti pisca.)

- ne poštuju se autorska prava:

Uočite riječi na ekavskom i prebacite ih na ijekavski.

(Zašto bi učenici to radili, na tekstu Danila Kiša? Isto i s pjesmama Miroslava Antića, Vojislava Ilića…)

Zbog toga su njegove pjesme često nailazile na nepovoljan prijem kritike.

(Doslovno preuzeta rečenica iz istorije srpske književnosti Jovana Deretića (str. 443) samo ijekavizirana. Krađa i prepisivanje, nedopustivo autoru čitanke.)

f) idealizacija patrijarhata i epike; rodna nekorektnost

- Ahileju je suđen kratak ali slavan život. Ako i zna da će i sam poginuti posle Hektorove smrti, njemu ta misao ne lomi snagu, nego ga, naprotiv, podstiče na veći podvig, i to je najviša misao do koje se helenski čovek i čovek uopšte može dići. Ne samo njegova telesna snaga kojom nadmaša i samog Nireja, “najlepšeg od svih Ahejaca” nego i njegovo duhovno i moralno držanje visoko se uzdižu iznad prosečnog junaka.

(Veliča se duhovnost i moralnost, kojih u Ilijadi nema. Svađa zbog plijena, osvetoljubivost, mrcvarenje mrtvaca – kakve veze ti postupci imeju s duhovnošću i moralom?)

- Preovladavaju djela/odlomci/pjesme muških autora, s muškim junacima i “muškim temama”

- Poznajemo li sebe zaljubljenog?

(Iz množine - na muški rod.)

- Pjesma Mjesto ljubavi, mjesto smrti, završni stih:

Daj, Bože, da ova zemlja ostane samo moja i mog sina.

(Agresivnost, isključivost, militantnost.)

- Kad ja umrem, moj sin je tu, a i on ima sinove i tako unedogled.

(Rađaju li se djevojčice? Ima li neke koristi od njih?)

g) nepostojanje multimedijalnog (savremenijeg) pristupa nastavnim oblastima i građi

h) nizak nivo grafičke obrade; zastario, neatraktivan.

i) Nepedagoški pristup

- Da biste krenuli u dugotrajnu borbu s glagolima i glagolskim oblicima…

(Stav neprimjeren školi i udžbeniku. Zašto bi korištenje glagola bilo borba?)

- Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačevića nisu za uzrast šestog razreda. Nije objašnjeno kakva je to drama, u kakvom su odnosu likovi iz navedenog odlomka, o ženama se dva puta govori kao o kurvama…

2. dio

Dokaz da su nekompetentnost, nestručnost, nelogičnost, neodgovornost posljedica patriotizma prihvaćenog kao najviša društvena vrijednost.

U ovom dijelu pokazaće se da je primarni cilj nastave književnosti formiranje kolektivnog/nacionalnog identiteta i da su zato nastavni programi sastavljani bez jasnih pedagoških i stručnih kriterija.

Također će se predložiti jedan mogući model alternativnog udžbenika.

Mart 2007/ L Espresso

Uredniku 

Poštovani gospodine,

S razumljivim zakašnjenjem pročitao sam kolumnu Vašeg saradnika Andžeja Stasjuka, u kojoj je on netačno predstavio naš razgovor u Sarajevu i moje stavove izrečene u tom razgovoru.

1. Ni na koji način nisam doveo islam u vezu sa navodno prisutnim fundamentalizmom u Bosni i Hercegovini.

Naprotiv, Bosna i Hercegovina je prostor u kom se jasno vidi koliko SVAKA religija, kada je agresivno prisutna u obrazovnom, kulturnom i političkom životu jedne zemlje, šteti njenom napretku. Tekst Andzeja Stasjuka mogao se zvati i "Bosna između Vatikana i Cosmopolitana". Naslov bi jednako pogrešno odrazio moj stav, bio bi jednako duhovito rimovan, ali bi barem poštedio Vaše čitaoce banalnog povezivanja Bosne sa islamskim fundamentalizmom. 

2. Ništa o radu i stavovima Slavoja Žižeka nisam pitao Stasjuka.

Niti to djelo poznajem dovoljno, niti je moje (i Stasjukovo!) znanje engleskog dovoljno da bismo o tome mogli razgovarati. Stasjuka sam pitao postoje li u Poljskoj još komunisti, i šta čine u javnom životu, ako postoje. A to sam ga pitao pokušavajući da saznam kako se u Poljskoj ljudi brane od agresije klerikalnog kapitalizma.

3. Najzad, rečenicu u kojoj sam opisan kao neko ko "ide od stola do stola i traži pomoć za svoju napaćenu zemlju" smatram neuspjelom metaforom, ukoliko nije posljedica pogrešnog prevoda. 

Molim Vas da me obavijestite kada i gdje ćete ovo moje pismo objaviti.

S poštovanjem,

Nenad Veličković

književnik iz Sarajeva

Mart 2007/ Anima(cija) nacije

1. Prepis iz jedne Čitanke odobrene za nastavu 2005. godine:

Književnost moderne:

          MOJA OTADŽBINA

Ne plačem samo s bolom svoga srca

Rad zemlje ove uboge i gole;

Mene sve rane moga roda bole,

I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,

Ja nosim kletve svih patnji i muka,

I krv što kapa sa dušmanskih ruka

To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona -

Moj svaki uzdah, svaka suza bona,

Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,

Tamo je meni otadžbina moja,

Moj dom i moje rođeno ognjište.

Interpretacija

Iz kakvog je istorijskog konteksta nastala ova Šantićeva patriotska pesma?

Razmotrite kako Šantić intimizira svoje patriotsko odećanje bola. Kakvu ulogu u tome ima učestalost i dominantnost lične zamenice ja, kao i pridevske – prisvojne zamenice moja. Koliko puta lirski subjekt (Ja) ponavlja, nabraja, ističe zamenicu moj, moja? Zašto se pesnik služi tim punim, naglašenim oblikom: mene sve rane moga roda bole, a ne prirodnijim, kraćim: sve me rane bole? Utvrdite koliko se puta one nalaze na početku stihova? Zašto su zamenice zauzele taj prvi, istureni položaj u stihu? Šta se time naglašava?

U čije ime pesnik prisvaja sebi domovinu? Ko su oni sa čijim se bolom poistovećuje? Kakvo značenje dobija opšta zamenica svaki (svaka)? Zašto je u njegovoj pesmi otadžbina bezimena? Šta on oseća prema svojim saplemenicima koji nisu samo nacionalno već i socijalno porobljeni? Kakvo humanističko značenje Šantić daje svojoj otadžbini? Da li je ona samo zemlja predaka ili i svaka druga zemlja u kojoj zbog ropstva i socijalne bede stradaju ljudi? Ima li u Šantićevoj “otadžbini”, tj. u njegovom srcu, mesta za sve stradalnike – pripadnike ljudskog roda?

(Završetak prepisa iz Čitanke)

2. Odgovori na pitanja u odlomku nazvanom “Interpretacija”

Ova patriotska pjesma je nastala u istorijskom kontekstu 1908, a to je godina priključenja (aneksije) Bosne i Hercegovine Austrougarskoj.

Šantić intimizira svoje patriotsko osjećanje bola tako što ekvivalizira (izjednačava, poistovjećuje) sebe i svoj rod.

Učestalost i dominantnost lične zamenice ja, kao i pridevske – prisvojne zamenice moja u tome ima ulogu ekvivalizatora.

Lirski subjekt (Ja) deset puta ponavlja, nabraja, ističe zamjenicu moj, moja.

Pjesnik se služi tim punim, naglašenim oblikom: mene sve rane moga roda bole, a ne prirodnijim, kraćim: sve me rane bole zbog ritma, jer mu treba jedan slog više, da bi ih u prvom polustihu imao pet.

Zamjenice moj, moja se nalaze na početku stihova pet puta.

Zamjenice su zauzele taj prvi, istureni položaj u stihu zato što isturanje doprinosi ekvivaliziranju.

Time se naglašava subjektovo prisvajanje objekta.

Pjesnik prisvaja sebi domovinu u svoje ime.

Oni sa čijim se bolom poistovjećuje su njegov rod.

Opšta zamjenica svaki (svaka) dobija značenje ekvivalizacije.

U njegovoj pjesmi otadžbina je bezimena zato što se ne može zvati Srbija, a ne može se zvati Srbija zato što je nastala u istorijskom kontekstu aneksije Bosne i Hercegovine Austrougarskoj.

On osjeća prema svojim saplemenicima koji nisu samo nacionalno već i socijalno porobljeni saučešće.

Šantić svojoj otadžbini daje humanističko značenje renesanse.

Ona nije samo zemlja predaka nego i svaka druga zemlja u kojoj zbog ropstva i socijalne bede stradaju srpske duše.

U Šantićevoj “otadžbini”, tj. u njegovom srcu, nema mjesta za sve stradalnike – pripadnike ljudskog roda nego samo za one oko srpskih duša.

3. Pitanja u vezi s “interpretacijom”

3.1. Kakve veze ova pjesma ima sa književnošću moderne? Gdje se u njoj vide osobine moderne: disharmonični senzibilitet, duhovni kontekst klonuća, individualizam, bježanje od realnosti, pesimizam, osjećajnost, iracionalnost, “zaokret ka Evropi”?

Odgovor: Ne vide se nigdje.

Zaključak: Šantićeva Moja otadžbina nije pjesma iz perioda književnosti moderne.

3.2. Gdje se u ovoj pjesmi javljaju socijalni motivi? Da li je “uboga i gola zemlja” socijalni motiv? Da li je po istoj logici i Dučićeva pjesma “Omorina” socijalna?

           Omorina

Prepukla zemlja žedna vapi

Od Ilindana oganj prži

Korito rečno prazno zjapi

Jedva se list na grani drži.

Ni dah da pusti, šuma ne sme

Veče; zrak prepun slepih miša

Žabokrečina puna pesme…

Noćas će najzad pasti kiša.

Jug crn, i seva; no, najednom,

Dažd pređe preko vinogradi

I blesnu prema selu bledom

Krvava, strašna, zvezda gladi.

                                          (Jovan Dučić)   

Naspram Šantićeve “uboge i gole zemlje” ovdje bi na socijalno ukazivali “prepukla zemlja žedna vapi”, “selo bledo”, “krvava zvezda gladi”. Ali nikome pametnom ne bi palo na pamet da u Dučićevim Sunčanim pesmama traži socijalni angažman. One su sve do jedne, pa i Omorina s njima, izraz strahopoštovanja pred surovim i neumoljivim zakonima prirode, gdje je čovjek malen i bespomoćan.

Odgovor: U Šantićevoj pjesmi nema socijalnih motiva.

3.3. Gdje Šantić u svojoj pjesmi spominje ropstvo?

U Šantićevoj pjesmi se nigdje ne spominje ropstvo.

3.4. Kakva su to “humanistička” značenja? Mogu li se ona “dati otadžbini”?

Humanistička značenja su ona koja stavljaju čovjeka u središte svijeta, afirmišući prava i slobode pojedinaca i vladavinu razuma. (Prema smislu pojma humanizam.)

Odgovor: Šantić otadžbini ne daje nikakvo humanističko značenje.

3.5. Da li je niz autorovih proizvoljnih pitanja interpretacija, kao što ga on naslovljava?

Interpretacija podrazumijeva objašnjenje, određivanje značenja. (“Logičkim putem odrediti estetičku bit” – Rečnik književnih termina.)

Odgovor: Ne, niz pitanja nakon Šantićeve pjesme nije interpretacija.

Interpretacija bi bila, u najkraćim crtama, ovakva:

U prvoj strofi lirski subjekt proglašava sebe medijem svoga roda. On izražava kolektivni bol, koji nije samo fizički (srce) nego i duhovni (duša).

U drugoj strofi imenuje krivca za rane koje ga bole – to je dušmanska ruka.

Treća strofa je ponavljanje sadržaja prve dvije. Ponavljaju se imenice duša i bol, ali sada vezane za milione (pripadnika roda). Uzdah i suza slabijeg su intenziteta nego patnje i muke, pa se gradacija u tonu postiže brojem – milion.

U četvrtoj strofi otkriva se da je rod – srpski. (I obrnuto, da je Šantić  - Srbin.) Otažbina se povezuje s domom i s ognjištem (pleonazam! - ognjište podrazumijeva i dom.) U poenti se četiri puta ponavlja prisvojna zamjenica moje (umnoženo s milionima) – čime se iskazuje neotuđivost domovine, uprkos patnji, bolu i dušmanima. (Sasvim moguće i vjerovatno upućena aneksionoj sili, Austrougarskoj.)

Pjesma je, s obzirom na kontekst, politička, a budući da je nacionalno jasno određena, i patriotska. Stilska sredstva i motivi su tipično romantičarski – pretjerivanje, egzaltacija, suze, kolektivna bol, srce, duša, kletva, krv, rane, dušman…

3.6. Zašto autor čitanke (pitanjem “da li je otadžbina samo zemlja predaka ili i svaka druga zemlja u kojoj zbog ropstva i socijalne bede stradaju ljudi”) povezuje etničko i socijalno?

Otadžbina je prostor, geografski, politički i kulturni, kojega neki pojedinac “nasljeđuje” od oca, unutar vladajućeg patrijarhalnog sistema vrijednosti. Značenje riječi otadžbina ne uključuje socijalni aspekt.

Odgovor: Autor čitanke povezuje etničko i socijalno jer želi poentu pjesme učiniti univerzalnom. (Međutim, način na koji postavlja pitanje sugeriše da otadžbina ne može biti bogata zemlja sa srećnim ljudima.)

Patriotizam se ne može predstaviti kao univerzalna humanistička vrijednost.

4. Zaključak

Autor čitanke pokazuje da ne zna šta je interpretacija, brka romanizam i modernu, i falsifikuje značenje pjesme upućujući učenike na nepostojeće humanističke vrijednosti i socijalni aspekt.

Zašto to radi, i zašto mu je to dopušteno?

Odgovor: Zato što se podrazumijeva da nastava književnosti treba da djeluje ideološki – da je njen primarni zadatak doprinos formiranju nacionalnog bića.

Šantićeva pjesma je, međutim, posmatrana s humanističkog i estetskog stajališta – loša. S humanističkog, zato što apstrakciju (narod i državu) pretpostavlja pojedincu, a s estetskog jer je anahrona, dakle izgrađena od istrošene građe (bol, suze, uzdah, suza), od mnogo puta viđenih figura i rima (koja, moja, srca, grca, muka, ruka…), s produžavanjem oblika samo zbog broja slogova (mojijeh)…

Pjesma izražava osjećaj koji je navodno iskren – ljubav prema rodu i otadžbini – ali koji to nije, jer je naučen. A naučen je od loših učitelja (poput autora ovakve čitanke) koji, suprotno humanističkom duhu, u opisivanju stvarnosti osjećanjima daju prednost nad razumom.

Zato je danas normalno i ubičajeno da autori čitanki zasipaju učenike stotinama pitanja bez odgovora na kraju lekcije ili knjige. (Zamislite zbirku matematičkih zadataka bez rješenja!) Odgovora, kao, ima više, i svi su ravnopravni, tvrde kriričari, pedagozi i metodičari, ali učenici najčešće nemaju dovoljno ni znanja ni hrabrosti da ponude drugačije od očekivanih, koji su sugerisani u tendencioznim pitanjima. Tako autor čitanke uživa autoritet i sva pripadajuća prava a bez obaveze da ih konkretnim naučnim metodama potvrdi i opravda.

Razum traži činjenice, a njih u patriotizmu nema. Patriotizam je proizvod dresure, koja je pretežni metod današnjeg nacionalističkog obrazovanja. Šta je, uostalom, “srpska duša”? Ljudska duša, i još malo više ili još malo manje? Je li to duša koja je žrtva dušmanske ruke ili srpska može biti i neka koja nije žrtva? Kako Šantić razlikuje srpske duše od nesrpskih? U čijoj bi otadžbini bio neboder, ako su stanari osim srpskih duša i muslimanske, hrvatske, jevrejske, ciganske, albanske, mađarske…?

Kako ta ljubav, jasna nad čitankom ili pred geografskom kartom, razlikuje u stvarnom životu svoj kamen od tuđeg, hrvatsko drveće od srpskih, srpske oblake od bugarskih, mađarske pčele od vojvođanskih? Ko je, najzad, rod a ko nije, ko to i kako se to određuje?

Pjesmi Moja otadžbina (kao i svakoj drugoj sa sličnom idejom) nema mjesta u čitankama, osim u okviru istorijskih pregleda, i uz kompetentnu interpretaciju, zasnovanu na uvjerenju da cilj nastave književnosti nije i ne može biti njegovanje patriotizma, jer:

a) zasniva se na falsifikovanim istorijskim činjenicama

b) postavlja niske estetičke i humanističke zahtjeve

c) zanemaruje logiku i podcjenjuje razum

d) omogućava neznalicama da budu učitelji

e) koristi obrazovanje kao sredstvo za manipulaciju

2006:

Oktobar / Pet plus

Izjava urednici magazina za djecu "5+" Lamiji Begagić, o izboru lektire:

"Prvo, hvala Ti za ponudu, iako sam u velikom cajtnotu, ne mogu odbiti.
Drugo, nadam se da će biti dovoljna jedna knjiga. Već znaš i koja -
Džerald Darel, Moja porodica i druge životinje.
Da imam više vremena i prostora, prvo bih uradio jednu malu analizu; posao koji će se morati obaviti uskoro, nema veze ko - ja, mi, ili neko treći...
Bilo bi zanimljivo pronaći odgovor na pitanje po kojem se kriteriju uvrštavaju knjige u obaveznu lektiru. Ko te spiskove pravi? Postoje li obrazloženja?

Moj izbor rukovodi se sljedećim principima:
Knjiga koja se predlaže djeci mora imati jasnu poruku i njome afirmisati apsolutne humanističke vrijednosti.
Knjiga koja se predlaže djeci mora biti prethodno "pedagoški i metodički" obrađena. Ta obrada mora stručno pokazati šta je ideja (poruka) djela i objasniti zašto je djelo s takvom idejom važno za uzrast kojem se predlaže.
Nacionalna pripadnost pisca i tematska povezanost knjige sa tradicijom nekog naroda ne mogu biti od važnosti za izbor lektire. Time bi se zloćudan uticaj nastave književnosti na formiranje nekritične patriotske epske nacionalističke svijesti neutralisao.
Dakle, zašto Moja porodica i druge životinje.
Zato što afirmiše radoznalost i hrabrost, ali ne hrabrost u ubijanju neprijatelja nego u upoznavanju prirode i svijeta. Pripovjedač i junak, desetogodišnji dječak, sa mnogo ljubavi i humora opisuje svoju čudnu porodicu u idiličnom okruženju jednog grčkog ostrva daleko od zagađenja i civilizacije. Boravak na takvom jednom ostrvu, na kome nema ni škole, ni televizije, ni kina... omogućava dječaku da zabavu traži u gledanju, razmišljanju, zaključivanju, razgovoru, istraživanju. Knjiga ima zanimljive likove, dobre dijaloge, prevod je odličan, duhovita je, obiluje prekrasnim opisima i, ono što je također važno, nije dosadna.
Eto."

Juni 2006/ Jedan san

“Stojim ja na terasi, a pored mene muškarac. Ne vidim ga, ali znam da je neko svet. I ja onda njega pitam kad ću ja umrijet. A on pokaže rukom ispred nas i pita: vidiš li ti sve ove ljude dole. Ja pogledam, dole more ljudi. Vidim, kažem. E, kad svi oni umru, onda ćeš i ti, kaže on. Bogami ću se načekat, kažem ja. Nećeš, kaže on, brzo to ide…”

(Za Farah, zapisan kako je stigao do mene, san nane Fahrete; umjesto posljednjeg pozdrava, na dan dženaze u Zenici, Sarajevo, juni 2006.)

Maj 2006/ Bolonja

(16. maja prof. Srebren Dizdar održao je u amfiteatru Filozofskog fakulteta predavanje - upoznavanje kolega sa najvažnijim rješenjima koja reforma visokog školstva (u skladu sa bolonjskom deklaracijom) nudi. Prije godinu dana o pismu Nenada Veličkovića, sa suštinski istim rješenjima , pohvalno se izrazio Odjsek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine, ali   većinu prijedloga je odložio za "bolja vremena". Evo sada tog pisma, ponovo aktuelnog.)

Filozofski fakultet u Sarajevu

Odsjek za književnosti naroda BiH

Sarajevo, 16.03.2005.

Prilog raspravi o izmjenama nastavnog plana i programa

a u vezi sa evropskom reformom visokog obrazovanja

Poštovane kolege,

Kao što smo se dogovorili na sastanku Vijeća Odsjeka, održanom u petak, 11. marta, pismeno vas obavještavam o mojim razmišljanjima vezanim za promjenu nastavnog plana i programa.

Mislim da je ovo dobra prilika da osavremenimo studij. Činjenica da je promjena programa "na liniji" može olakšati posao, ali ne smije biti motiv. Također, mislim da zabrinutost za "normu nastavnika" ne treba da ima značajan uticaj u izboru rješenja..

Čini mi se svrsishodno poći od interesa studenata i od interesa "finansijera, preciznije, od onoga u čemu se podudaraju, a što protežira i EU - osposobljavanje kadrova za izlazak na tržište rada.

Potrebno je definisati koje kadrove mi "proizvodimo". Koja su to zanimanja, koje diplome (koja znanja) će ih učiniti konkurentnim na tom tržištu? Iz mog iskustva, kao studenta, i kao asistenta, i kao urednika i vlasnika izdavačke kuće, uvjeren sam da ih mora biti više:

1. svakako, nastavnik i profesor maternjeg jezika i književnosti

2. naučni radnik (asistent, saradnik ili nastavnik na fakultetu)

3. urednik

1. nastavnik u osnovnoj školi (trogodišnji) i u srednjoj školi (petogodišnji)

Najvažniji dio programa na trogodišnjem studiju, neki obavezni minimum kredita, ovdje mora otići na metodiku, teoriju književnosti, svjetsku književnost i dječiju književnost. Stara srpska književnost, npr, ovdje je potpuno suvišna.

Zbog priode studija (nacionalne discipline) jedan od predmeta mora biti književnosti u Bosni i Hercegovini, koja bi imala više kurseva, znatno skraćenih i pojednostavljenih istorija nacionalnih književnosti.

Ovo smanjenje udjela "nacionalne", tj. "tronacionalne" književnosti u fondu sati i predmeta opravdavam već pomenutim ciljem reforme, ali, daleko više, uvjerenjem da:

književnost u ovom uzrastu treba da upozna djecu sa nekim temeljnim humanističkim vrijednostima, sa problemima odrastanja, sa slobodom u izboru ponašanja i postupaka, sa pojmovima dobra, moralnosti i etičnosti (i njihovim suprotnostima).

Dio spomenutih vrijednosti na više načina se odnosi i na tradiciju, kao i na pripadnost jednoj kulturi, prostoru, religiji ili etničkoj skupini. Ali nipošto taj dio ne smije biti u prvom planu, ipogotovo ne smije dominirati u izboru tekstova.

Metodika i teorija književnosti mogu se "rastresti" u više kurseva, u okviru kojih bi se, onoliko koliko je to potrebno, pojavilo dovoljno prostora za afirmaciju i tumačenje "nacionalno vrijednih" književnih djela.

Ti kursevi, u prve tri godine studija, mogli bi se zvati:

- interpretacija književnog djela

- mit i književnost (epska slika svijeta)- književni rodovi i vrste

- stil u književnom djelu

- jezik i književnost...

- književnost i mediji (film, TV, radio, internet)

U posljednje dvije godine studija predmet Književnost u BiH zamijenili bi postojeći programi bošnjačke, hrvatske i srpske književnosti, ali ne u istorijskom pregledu (jer je to završeno u prve tri godine) nego u ponudi više slobodnih kurseva, npr:

- kritika u jednom razoblju, ili kritičar (recimo, semestar posvećen M. Begiću također može dovoljno jasno osvijetliti razdoblje i djela koja su sada razbijena na više nacionalnih književnosti)

- periodika, ili samo jedan znajačan časopis,

- književne polemike

- književnost i egzil

Ove dvije godine omogućile bi studentima da se usmjere, i zbog toga ponuda kurseva mora biti velika.

Nastavnik u srednjoj školi bi birao predmete koji su u jasnijoj vezi sa srednjoškolskim programima.

I ovdje bi metodika bila obavezna, ali sada na višem nivou - kroz proučavanje školskih programa, njihovu kritiku, preispitivanje, i ideje za poboljšanje. Ovakav pristup učinio bi da se naš Odsjek nametne kao autoritet u svim daljim izmjenama i poboljšanjima školskih programa. Također, ovakav pristup omogućava voditeljima kurseva da zainteresuju partnere izvan univerziteta sa sufinansiranje određenih seminara.

2. naučni (sa)radnik, asistent i nastavnik na fakultetu je ponuda za najbolje studente, koja će se definisati strožijim uslovima kredita, tj, strožijim izborom predmeta, i svakako, prosjekom ocjena.

3. urednik

Praksa pokazuje da se veliki procenat "naših" studenata zapošljava u medijima, ili u izdavačkim kućama, a da neka bitna znanja za takav rad nisu stekli na fakultetu. Čini mi se da je ovo prilika da se taj propust ispravi. Predmeti koji bi usmjeravali studente ka ovom zvanju opet bi proizilazili iz postojećih (periodika, antologije, kritika, i sl.), ali bi uvela i neke potpuno nove:

jugoslavenska književnost, balkanske književnosti, književnost i marketing, prevođenje...

Režim studija, također, morao bi u mnogo većoj mjeri afirmisati test kao eliminatorni dio ispita (jer je objektivan, i predstavlja nepobitan dokumenat.) Dalje, udio praktičnih radnji (osim seminarskih radova) trebao bi biti ponuđen studentima, a oni motivisani za njih. Tu mislim na obavezan časopis (koji bi studenti kreiralli i u njemu objavljivali), saradnju sa medijskim i izdavačkim kućama, itd.

Čini mi se važnim i povećati udio stranih jezika u ponudi predmeta, pogotovo za zvanja koja nisu usmjerena ka nastavi.

Ovaj prilog nastao je u "putničkoj groznici", i sigurno je preko nekih ozbiljnih tema površno i brzo prešao, neke je ostavio nedovršene, a neke nije ni spomenuo, ali je njegova suština plod iskrene želje da se naš studij osavremeni, i tako učini korisniji  potrebama zajednice. Nadam se da može biti koristan za našu dalju raspravu.  

S poštovanjem, Nenad Veličković

Maj 2006/ Recept

Slavica, riječi njene prijateljice: "Ja prvo ujutru šta uradim, progutam kašiku meda, a kad se oko nje skupe svi hajvančići, sve ih spržim jednom čašicom loze."

Mart 2006/ Maličak sreće

O knjizi Velinke Bijelić: Za ljubav nema paragrafa

Ova knjiga, koja je mogla biti roman da je autorica imala veće književne ambicije, teško će vas ostaviti ravnodušnim. Ili ćete je odbaciti već nakon nekoliko pročitanih stranica, zgroženi stilskom nemarnošću, ili ćete je pročitati sretni zbog osjećaja da učestvujete u odista vrijednom i nesvakidašnjem događaju. Jedna anonimna žena, u svojoj osamdesetoj godini gotovo cijelu svoju ušteđevinu potrošila je da uredi i odštampa priču o svom životu, u sitnom slogu i u velikom formatu (da cijena bude manja) i već samo ta činjenica zaslužuje našu radoznalost i poštovanje. Ali, uprkos svim banalnostima, stilskim manjkavostima, suvišnim objašnjenjima, nepotrebnim ponavljanjima, razvučenim epizodama, ta priča ima ono što mnoge druge, hvaljene, reklamirane pa i nagrađivane nemaju: snagu da nas uvjeri u istinitost svog svijeta.

Pred nama se, dok čitamo, nižu nevjerovatni detalji jednog emotivno duboko proživljenog i doživljenog života, ispunjenog borbom za ono što Samokovlija zove “maličkom sreće”. Ti detalji, od kojih se tka sudbina junakinje/pripovjedačice/autorice ujedno su i fascinantni literarni dokumenti o vremenu iza kojeg skoro da više nije ostalo pouzdanih živih svjedoka. Duga istorija bolesti, niz propalih i neostvarenih ljubavi, vrijeme poslijeratne obnove i erozija revolucionarnog morala, naturalistički ogoljeni odnosi u porodici, za šezdesete godine gotovo nevjerovatna putovanja, sustanarstvo kao prepisano iz naših prvih televizijskih komedija, (popis tema i epizoda nije završen) čine ovu knjigu ne samo neobičnim i zanimljivim štivom, nego i pravom riznicom fascinirajućih činjenica o proteklih, samo na prvi pogled privatnih, osamdeset godina.

Breht je negdje zapisao da je amaterizam oponašanje profesionalaca. Kad se od takvih opnošanja u našoj visokoj književnosti umorite, kad se zasitite školovanih pisaca i njihovih knjiga pisanih za zabavu i za novac, kad vam dosade postmodernističke igrarije, kad poželite iza knjige vidjeti pravog čovjeka i pravi život, sjetite se ove bilješke, i potražite životnu priču Velinke Bijelić.

Februar 2005/ Pisac, intelektualac, angažman…

(Tekst pisan za okrugli sto PEN centra BiH)

Klaić pojmove intelekt i intelektualac objašnjava ovako:

Intelekt: od latinskog intelectus, um, razum, moć shvaćanja, razumijevanje, poimanje, svijest, misaone, mislilačke sposobnosti čovjeka. Intelektualac: 1. umni radnik, osoba sa svršenim fakultetom, odnosno visokom ili višom školom. 2 čovjek koji misli “vlastitim mozgom”.

Moja prijateljica je za jednu ovdašnju mladu književnicu rekla: “pametna, obrazovana, zgodna, a govori kao televizor”. Književnica je završila fakultet, i umni je radnik, dakle nema prepreka da joj priznamo status intelektualke. Osim, ukoliko nam se um, razum, moć shvaćanja i mislilačke sposobnosti ne bune protiv mogućnosti da intelektualac brblja o stvarima koje nije provjerio i razumio, i na način kako to čine mediji. A najčešće: zlonamjerno, pristrano, nelogično i neistinito.

Ali evo, moj um i razum se bune. Ja mislim da diploma izgovorenim ili napisanim mislima nikako ne daje veću težinu i ozbiljnost nego što te misli nezavisno i od diplome i od mislioca imaju. Kako se uostalom dolazi do diplome?

Jedni zapisuju ono što profesor govori, prepisuju na čisto kod kuće i ostavljaju u arhiv do ispita (to su dobri studenti), a o tome ne misle ništa. To su najograničeniji ljudi i docnije birokrati. Drugi misle da se za ispit može naučiti tako isto kad se ne ide kao i kad se ide u školu, i u tome su savršeno pravi; ali umjesto da sede kod kuće pa da sami uče štogod, oni provode sve vreme u kavani. Među njima ima i vrlo sposobnih ljudi, koji su i ponešto i čitali i učili, ali kužna atmosfera od toga ih je toliko okužila da nisu bili u stanju da se izbave od tog živog truljenja….

Ovako je otprilike Velikoj školi prije više od jednog vijeka pisao Svetozar Marković. Sjećanje na svoje studiranje završio je ovako: “Tako se vaspitavala jedna polovina srpske omladine za birokrate, a druga za lole i skitnice ili za grob.” (Svetozar Marković, Kako su nas vaspitavali, 1868.)

Ni Jovan Dučić nije o pripravnicima za umne radnike mislio ništa bolje:

Došao je nakad ovamo suv i tanak, a sad je ugojen; i sa očima vedrim i bodrim, a sad nosi teške naočare, i imao je čelo misaono i zabrinuto, a sad je dobio milokrvni izraz parazita. Postavši od pravnika medicinar, a od medicinara arhitekta, nanizao je trideset semestra, bez ijednog ispita. Uzdanica jedne srpske palanke na turskoj granici, sad se više ne može u nju vratiti, osim kao političar i branilac režima, bukač protiv svake opozicije, član vladajuće stranke.

(Jovan Dučić, Pismo iz Francuske 19,,)

U sistemu obrazovanja, koji je nacionalno-romantičarski više nego racionalno-prosvetiteljski, sa ciljem da se slavuji preobrati u papagaje, ja danas vidim glavnog krivca za odsustvo ozbiljnog intelektualnog angažmana. Školuju se generacije intelektualaca kojima diploma zamjenjuje potrebu da misle “vlastitim mozgom”. Um, razum i logika pronašli bi u mnogim aktuelnim nesumnjivim opšteprihvaćenim istinama sumnjive premise i pogrešno izvedene zaključke. Lakše je, recimo, na neviđeno potpisati peticiju solidarišući se sa provjerenim istomišljenicima nego posumnjati u ispravnost postupka koji se peticijom brani. Upravo takvo pretpostavljanje emocija logici, u stvarima razuma, jeste jedna od loših posljedica aktuelnog romantičarskog odgoja. I zato intelektualcu odgojenom u devetnaestovjekovnom duhu nije teško govoriti lijepo i nadahnuto, ali jeste logično i konkretno. Uvjeravajući ih da je misliti nacionalno važnije nego misliti racionalno , školski sistem, metaforično, kastrira buduće intelektualce, usmjeravajući ličnu hrabrost da služi interesima kolektiva umjesto znanju i istini.

Borislav Pekić to formuliše ovako:

“ Ja on nečemu istinu mogu misliti, ali hoću li je reći ne zavisi od snage (istinitosti) te istine, već od moje snage. I ne budimo opet naivni: ne snage mog izražavanja, mojih moći da istinu dobro iskažem, nego od moje pripravnosti da zbog nje trpim. ” (Borislav Pekić, Pozorište kao soba za razbijanje stakla, Književnost 1984 4/5.)

Dok ovo pišem/čitam osjećam stid, ne zato jer pokušavam odbraniti utopiju, već zato što to činim na način koji je simulacija stvarnog intelektualnog angažmana. Sve važne stvari o ovoj temi trebali bi se izgovoriti ne pred ovim okruglim stolom, nego pred ogledalom. I trebale bi biti rezultat suočavanja sa konkretnim rezultatima “vlastitih misaonih sposobnosti”.

Novembar, 2005/ Popravni

Tekst pisan za monografiju “100 godina Druge gimnazije u Sarajevu”

U nizu članaka koje je Oslobođenje objavilo obilježavajući stogodišnjicu Druge gimnazije pojavilo se i moje kratko sjećanje na srednjoškolske dane. Pisao sam ga brzo, na putu, i možda je to razlog da je čitaocima poenta ostala nejasna. Potreba da u Monografiji period Titove smrti obilježimo sa nekoliko riječi možda je prilika da popravni . Evo tog teksta cijelog ponovo:

U narednih sedamnaest rečenica navešću neke istine vezane za moj boravak u Drugoj gimnaziji.

U matematičko odjeljenje upisao sam se 1977, bez štele, jer sam u osnovnoj školi imao sve petice (osim jedne četvorke, u šestom, iz srpskohrvatskog). U razredu nas je bilo nikad više od dvadesettroje (tri djevojke). Od prvog do četvrtog razreda nismo mijenjali učionicu. Imali smo, kao u australijskim i američkim tinejdžerskim serijama koje gleda moja kćerka, kasete u koje smo ostavljali sveske i knjige. Rijetko smo izlazili na odmore, i nismo se previše družili sa učenicima koji su zaostajali u matematici, kao što smo mi zaostajali u socijalnom razvoju. Učestvovali smo na školskim turnirima u fudbalu, koji su igrani u Pionirskoj dolini, i redovno ispadali u prvom kolu. Ništa manje uspješni nismo bili ni u odbojci ili košarci. Jedine medalje koje smo osvajali (zapravo samo neki od nas, ja nikad!) bile su one na svjetskim matematičkim olimpijadama. Luftali smo češće zbog lijepog vremena nego zbog straha od ispitivanja, a stabla u parku iza gimnazije (posječena u ratu) bila su dovoljna zaštita od pogleda iz zbornice. Ukupno jedanaest (ili dvanaest) časova matematike i fizike sedmično, četiri godine zaredom, još uvijek, i sve više, određuju moj odnos prema književnosti. Vjerujem, naime, i možda će moja sljedeća knjiga govoriti upravo o tome, da se književna djela pišu onako kako se postavljaju i dokazuju teoreme, ili onako kako se rješavaju jednačine. Standardi koje sam upoznao u Drugoj gimnaziji, u matematičkom odjeljenju, zasnovani na poštovanju činjenica, vremenom nisu izgubili ništa od jasnoće i jednostavnosti.

Čovjek ne mora biti matematičar da bi razmišljao logično i zaključivao pošteno, ali šta da radi kad je matematika protjerana iz javnog života? Nažalost, mnogo vremena trošilo se (a bojim se da se troši i danas!) na puko prebacivanje nevažnih podataka iz debelih udžbenika u dječije glave. Zašto smo morali znati koliko miliona svinja ima Kina, koliko metričkih centi kukuruza Vojvodina, koliko stanovnika Afrika, koje su godine guske spasile Rim? I, ako se danas ne sjećam lica nekog nastavnika, to je zato što pamtim “drug Tito jaše na čelu kolone, uskom stazom planinskom” i “nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva”.

U drugoj gimnaziji, koja se tada zvala Ognjen Prica, 1980. godine primljen sam u Savez komunista Jugoslavije, vjerujući da svijet može biti bolji, i da se komunisti bore za to.

Sa entuzijazmom smo palili knjige kritičara kominizma; razbijali smo izloge srpskih, muslimanskih i hrvatskih trgovaca; tukli smo ih na ulicama; tjerali u getoe; hapsili i odvodili na prisilan rad; pljačkali crkve, džamije i sinagoge; oduzimali pasoše i državljanstva nemješancima; tjerali ih da nose krstove i polumjesece na rukavima; transportovali ih u koncentracione logore; vršili na njima različite medicinske opite; gušili ih gasnim komorama, spaljivali i zatrpavali; bez objave rata napali smo kapitalističku Evropu i pobili milione Evropljana; za jednog ubijenog komunistu streljali smo stotinu đaka; a onda mi je članstvo prestalo zbog neplaćanja članarine.

Birokrate svih zemalja, ujedinite se.

&

Matematička gimnazija u Sarajevu nudila je učenicima priliku da misle slobodno i nezavisno, da se školuju za život a ne samo za birokratiju. Svi koji su tu priliku iskoristili s radošću se danas osjećaju dijelom njenog stogodišnjeg postojanja.

To je, dakle, bio tekst objavljen u Oslobođenju. Ideju za početak posudio sam od Orsona Velsa. Na sličan način on počinje film Istine i laži : upozori da će nakon jednog sata početi lagati. Nakon sedamnaeste rečenice u mom tekstu dolazi odlomak o tome šta smo sve radili kao mladi komunisti. Namjera mi je bila da parodiram sad već opšteprihvaćeno poistovjećivanje fašizma (nacizma!) sa komunizmom. Međutim, ta podmukla laž, nametnuta silom u danima nacionalističkih euforija, ne bi zagospodarila javnim mišljenjem, da nije pala na plodno tlo: u mozgove koji su više praktični nego kritični. Takvih je oko mene, u sali za fizičko, šestog ili sedmog maja 1980. bilo većina. Stajali smo ispred Titove slike u crnom okviru i slušali zakletve mrtvom vođi. Pjevalo se, naravno, “Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”… Pokušao sam apsurdnost cijele scene ublažiti nekom promrmljanom dosjetkom, možda aluzijom na Domanićevog Vođu , ali bez većeg uspjeha, i još pamtim prijekor na licu mog razrednog komesara.

Moje emocije nise bili na visini zadatka. Nisam vidio sličnost između zatvorenika iz Lepoglave i Vođe sa debelom cigarom među prstima na ikoni ispod koša s poderanom mrežicom. Suze koje su kapale tog dana na parket objašnjene su, opravdane i obrisane od tada do danas mnogo puta i na razne načine. Ako je bilo među njima iskrenih, došle su kasno: komandant sa Sutjeske umro je neoplakan mnogo godine prije te komemoracije u sali za fizičko Druge gimnazije.

Mart 2004/ U redu za potkivanje

(Tekst pisan po narudžbi iz Norveške, odbijen…)

Projekcije braće Limijer iz 1895. godine svojim prvim kadrovima (radnika koji izlaze iz fabrike i lokomotive koji ulazi u stanicu) simbolično su predskazale tužnu sudbinu novorođene umjetnosti – njeno postepeno ali temeljito svođenje na industriju.

Strah prvih gledalaca koji su u zamračenoj dvorani poskakali sa svojih mjesta pred nailazećom lokomotivom nije bio samo plod velike uvjerljivosti filmske slike, nego i prvo ustuknuće pred vijekom u kojem će trka za profitom postaviti sasvim nove humanističke i estetske vrijednosti.

Umjetnost pokretnih slika, za razliku od književnosti, muzike, arhitekture, slikarstva, uostalom za razliku od svih drugih umjetnosti, rodila se u radionicama i laboratorijama, i od svog početka nije prestala zavisiti od tehničkih izuma i hemikalija. "Garbo govori", color, cinemaskop - istorija filma je i jedna duga istorija patenata i pronalazaka. Niti u jednoj drugoj umjetnosti proces nastajanja umjetničkog djela nije u tolikoj mjeri podudaran sa tehnološkim procesom, i nigdje sloboda stvaranja nije tako nemilosrdno sapeta proizvodnim lancima.

Iluzija o kolektivnoj predanosti zajedničkom radu, koja zrači sa odjavnih špica, u stvarnosti je spisak potpisa na ugovorima o najamnom odnosu.

Sitnišem od "tri penija" nisu izgrađeni samo ogromni studiji i bezbrojne kino-dvorane, već i novo, efikasno sredstvo manipulacije masama. Za filmskim žurnalima prije glavne projekcije danas više nema potrebe, osim za promocije producentskih kuća, jer su glavne projekcije zanemarile autorsku i umjetničku slobodu za račun nacionalne i tržišne propagande.

Tehnološki gen je nadjačao, i film, uprkos malobrojnim i zapostavljenim izuzecima, poput lokomotive braće Limijer trijumfalno ispunjava cijeli naš vidokrug. A tome se, kao i prije više od stotinu godina, ne treba diviti bez panike.

Krvotok industrije, željeznica, bila je u Francuskoj 1895. duga oko 25.000 kilometara. Stotinu godina kasnije bosanskohercegovačke pruge ne dosežu ni deseti dio te dužine. Umjetnost jedne sredine morala bi biti imuna na zaostatke u tehničkom i naučnom napretku, jer se na slobodan duh ne može zalijepiti robna markica. Ali film, čedo industrije, nema taj imunitet, pa tako zemlja bez svojih traka i kamera, laboratorija i filmskih studija postaje zaostala kolonija sa nekoliko sporih pruga kojima saobraćaju po dva voza dnevno.

Jer, zajedno sa trakama i kamerama, proizvođači filmova kupuju i standarde. Ti standardi rastu prateći tehnološki razvoj. Fizički kvalitet slike, tona ili boje nametnuo se kao umjetnički kvalitet, a zakoni tržišta presuđuju u razvijanju ideja i priča.

Žabe koje u redu čekaju potkivanje, filmski radnici (zašto se za Van Goga ne može reći slikarski radnik?), za žalosno stanje malih kinematografija (kakva je i naša) pogrešno optužuju državne institucije. Njihov problem je ekonomski i industrijski, a ne kulturni i umjetnički. Tužno je imati ideje koje zavise od tuđeg novca, ali je drsko optuživati siromašnu državu za uskraćivanje podrške. Sa jednakim pravom i rezignacijom mogli bi ovčarski radnici tražiti novac za najam pašnjaka.

Film je sugestivno sredstvo, sposobno da iluziju učini stvarnom, tako da publika u dvorani uplašeno poskaše sa svojih mjesta i razbježi se pred lokomotivom koja juri na njih. Za razliku od ovčarskih radnika, filmski radnici imaju mogućnost da masovnu kulturu lako pretvore u eufemizam za masovnu kontrolu. Potrebno je samo da pristatnu na ideološku ovisnost u statusu državnog projekta, i postanu sredstvo nacionalne i patriotske propagande.

A tamo gdje nema jasne tržišne računice, i gdje se ulaganje novca u snimanje filma ne može opravdati očekivanom dobiti (materijanom ili propagandnom), film ostaje samo gerilska borba - izražavanje u kratkim formama, eksperimentalno, ili dokumentarno, ili na druge načine koji podnose siromašnu produkciju i bogatu improvizaciju.

Domaći film danas zbunjeno posrće između tržišne utakmice kojoj nije dorastao i socijalističke ovisnosti o državi na čija se pravila navikao. Decenija u kojoj se raspao jedan sistem a rodilo nekoliko novih nacionalnih država oduzela je milionima ljudi nebrojena materijalna bogatsva, duhovno ih osiromašila, prebrisala godine odrastanja i uspomene, rastavila i raselila porodice, a da zauzvrat nije ponudila ništa osim socijalne i pravne nesigurnosti.

Nacionalna kolektivna bića, sa našminkanim istorijama, počela su svojom umišljenom veličinom kompenzirati pojedinačna poniženja i neuspjehe. Gomile loše obrazovanih, nezaposlenih i nezadovoljnih mladih ljudi nekoliko dana bile su istinski sretne zbog uspjeha filma Ničija zemlja . Eksplozija patriotizma u Bosni, i imbecilno neprofesionalno ignorisanje tog uspjeha u Hrvatskoj i Srbiji, simptomi su koji upućuju na sasvim iracionalan filmski ambijent, (ali racionalan tržišni!) gdje se umjetničke kolege doživljavaju kao industrijska konkurencija. Naravno, i uspjesi te konkurencije osjećaju se kao vlastiti porazi umjesto kao zajedničke pobjede duha i umjetnosti.

Prije ili kasnije, materijalno siromaštvo porodi duhovno.

Da li je perspektiva našeg filma u satiričnoj slici države čiji su svi građani statisti i kaskaderi, a sve prazne industrijske hale filmska skladišta i studiji? Hoće li, kad oko Vareša ili Kladnja posijeku sve šume i kad klizišta odnesu sva bespravno podignuta predgrađa ovdje snimati novi Ratovi zvijezda? Hoće li se urušavanje Tuzle zaustaviti gradnjom kino-dvorana u napuštenim rudnicima?

I hoće li budući pioniri trodimenzionalnog filma na prvim discovima citirati Čaplina i zabilježiti istorijske kadrove ovaca koje izlaze iz tih kino-dvorana?

Ili će se male digitalne kamere, programi za animaciju, internet i kućni računari za izvjesno vrijeme poslužiti kao moćno oružje u jurišu na vjetrenjače?

1) Umjetnost se u svijetu već neko vrijeme pretvara u sportsko nadmetanje, njeni dometi ve} se suvereno mjere pouzdanim brojčanim metodama, i zadovoljstvo uspjehom proporcionalno je uloženom trudu i sredstvima. Ali u zemljama ocvalog nacionalnog romantizma tuđi uspjeh prisvaja se bez ograda i rezervi. Uz transparent "..beš zemlju koja oskara nema", naprimjer, u vrijeme oskarovske euforije, stajao je znak dizajnerske kuće - kreatora te u najgorem smislu lokalne poruke.

Kako stvari stoje...

USKORO
Omnibus objavljuje novi roman - VREMENSKI TUNEL.
AORA Zagreb - roman 100 zmajeva.

Mart 2009.
Sahib, pozorišna predstava, Cankarjev dom Ljubljana. Premijera 12. mart.

Oktobar 2008.
Varšava, Balkan danas, predstavljanje balkanskih pisaca (David Albahari, Bora Ćosić, Mileta Prodanović, Dubravka Ugrešić)

Oktobar 2008.
Skapino, predstava Pozorišta mladih u Sarajevu, adaptacija Molijerovog komada.

Avgust 2008.
Pontes, Krk, razgovor sa Tomislavom Markovićem

Avgust 2008.
Objavljena čitanka za 5. razred devetogodišnjeg obrazovanja SVEZAME OTVORI SE (autori: Lamija Begagić, Eldina Brulić, Sanja Jurić, Namir Ibrahimović, Azra Rizvanbegović, Amer Tikveša.)

Maj 2008.
Getto, Split, Književno veče. Dom mladih, razgovor s Krunom Lokotarom o knjizi Radionica pisanja fikcije Josipa Novakovića.

Maj 2008.
Forum Tomizza, Kopar/Umag/Trst. Izlaganje na temu Patriotizam u čitankama.

Maj 2008.
Udine, promocija knjige Padre di mia figlia (Otac moje kćeri, prevod na italijanski Laice Parmeggiani).

April 2008.
Na pola puta, književni susreti u Užicu. Gosti pisci: Zdenko Lešić, Jasmina Ahmetagić, Predrag Lucić, Boris Dežulović, Saša Ilić, Tomislav Marković, Vladimir Arsenijević, Faruk Šehić, Amir Kamber, Dušan Spasojević.

April 2008.
Isidora Sekulić prva Evropljanka u srpskoj kulturi, Naučni skup, Berlin.

02/2008

U časopisu Reč objavljen tekst Međa puka mahnitoga, interpretacija pjesme Otadžbina Đure Jakšića. Antologija Drugi oko mene, urednika Ričarda Švarca, sa pričom Bedel, objavljena u prevodima na Bugarski, Slovenački, i u Beogradu i Zagrebu. Od ponedjeljka 11-og februara nastavljaju se susreti Književnog kluba Skafka, u Domu mladih na Skenderiji. Nastavljaju se snimanja serijala Figure.

22-25. april

Na pola puta. Užice.

18-20. april

Učešće na konferenciji u Amsterdamu.

What is the process of cultural translation?
What new forms of inter/transnational dialogue are found in diasporic narratives?
What is new in the exile’s use of the acquired language?
How is the text of the Self constructed – what tropes of double meaning are used: metaphor, allegory, irony?
How far are languages and cultures translatable?
What is the new migrant’s hybrid speech – a production of new means of individual and collective expression?

4-6 april

Berlin, Prva Evropljanka srpske kulture. Povodom 50.godisnjice smrti Isidore Sekulic. Učešće na skupu.

14. februar

Književno veče u Budvi.

10/07

Knjiga "Viva Seksiko", književnika iz Sarajeva Nenada Veličkovića, predstavljena je krajem prošle nedelje u prepunom Čitalištu užičke Narodne biblioteke. O knjizi su govorili izdavač Dejan Ilić, urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i autor. Tokom jednoiposatnog druženja sa Ilićem i Veličkovićem i porukama da "sloboda počinje tamo gde prestaje strah", rušeni su tabui i predrasude o seksu, patrijarhalnom nasleđu, secirani potrošački mentalitet i kvazivrednosti današnjice i promovisana sloboda pojedinca. Publika je reagovala smehom i aplauzima, a posebno je bila oduševljena originalnim načinom na koji je Nenad Veličković čitao odlomke iz svoje knjige, tako što se u dijalozima koristio lutkama Kenom i Barbikom. (Nenad Kovačević, DANAS)

Kako stvari stoje...

09/2007.

100 zmajeva objavljeno u Sarajevu, u Beogradu iz štampe izlazi sredinom oktobra. (Stubovi kulture.) Na Pontesu (Krk, 08/2007.) predavanje na temu Patriotizam u čitankama. U Fabrici knjiga objavljen VIVA SEXICO .

27. oktobar

Popodne na sajmu knjiga u Beogradu - štand Stubova kulture.

26. oktobar

Literaturhaus Frankfurt
Moderation: Richard Swartz
Interpreters: Alida Bremer, Joachim Röhm
Authors:
Nenad Velicković
Bora Ćosić
Luan Starova

24/25. oktobar

Gostovanje na slavistici u Haleu.

8. oktobar

Predavanje u Narodnoj biblioteci Srbije:

Seksulanost - obrazovanje - patriotizam.

06/2007.

Sredinom septembra izlaze NAJZAD iz štamparije 100 zmajeva! Od maja u magazinu REZ nova kolumna - Libarska magistrala. Predstava Vremenski tunel gostovala u Zenici, i Jajcu, a pozvana i u Budvu.

U magazinu Polja objavljen odlomak iz rukopisa Vremenski tunel - Čovjek bez konja.

27 - 30. juli

Globaltica, književno veče u Gdanjsku.

25. juni

Književno veče u vogošćanskoj biblioteci.

9. juni

Kritika kritike, razgovor u okviru Književnih susreta Andre Malro u Sarajevu.

7. juni

Književno veče u Drugoj gimnaziji u Sarajevu.

31. maj

Učešće u razgovoru na temu Obrazovanje... u organizaciji PEN-centra BiH.

19. maj

Književno veče u Travniku

16-17. maj

"Pričigin" u Splitu.

03/2007.

Dorota Jovanka Ćirilić prevodi za Czarne roman Sahib na poljski. Alice Parmeggiani prevodi za Forum roman Otac moje kćeri. Celia Hawkesworth prevela roman Sahib za Northwestern Universiti Press. Ginevra Pugliese za Besu prevela roman Sahib.  U sarajevskom Pozorištu mladih reditelj Admir Glamočak počinje probe za predstavu Vremenski tunel.

23 – 27. april

Na pola puta u Užicu.

17 – 20. april

Festival proze u Novom Sadu

17.mart

Močvara, prvo čitanje Viva SEXICO, u izdanju Jesenski i Turk.

16. mart

Književno veče u Rijeci, brod Arca Fiumina.

15. mart

Razgovor sa tršćanskim studentima.

13. i 14.  mart

Gostovanje na ljubljanskoj slavistici.

NEMA VIŠE IMA SAD
Nema više crni dan.
Ima belo roblje.
Nema više stari stan.
Ima novo groblje.
Nema duša, ima stvari.
Prestala je kriza.
Nema više pasoš stari.
Ima nova viza.
Nema sud i hartija
Ima bič i mrkva.
Što je bila partija
To je opet crkva.
Nema više Ivo Lola.
Ima nova nastava.
Ima nova stara kola.
Nema više zastava.
Nema više stara noga
Ima nova štaka.
Nema Tito, ima Boga.
I nova nafaka.
Ima nove granice.
Nema Stari most.
Iz plodne oranice.
Izvirila kost.
Nema više duša meka.
Ima srce tvrdo.
Ima droga, nema leka.
Tuga kao brdo.
Nema više more plavo.
Ima žuta voda.
Ne kaže se više zdravo.
Sad su svi gospoda.
Nema puška, ima rat.
Prošlost nam se kreči.
Ima stranac, nema brat.
Nema više reči.

PREDIZBORNA PJESMA
Bliži se izbora čas
Rudarima čašu digni
A sutra, kad daju ti glas
U okno im se podrigni.
I livce pozdravi mrke.
Dok čelik liju tvrdi
A dan nakon izborne frke
Na vatru se njima isprdi.
Metalca, ako gukne,
Lijepom riječi utišaj.
A kad šampanjac pukne
Na strug mu se popišaj.
Invalide i veterane
Pogladi dlanom sa bine.
A kad ti pobjeda svane
Istresi na njih sline.
Ne previdi penzionere
To su Tvoji birači.
Obećaj im hitne mjere
Pa im se na grob ishrači.
Bebi bez oca i majke
Djetinjstvo tamno pozlati.
Pod jastuk mu gurni bajke
Pa mu u zipku povrati.
Sad se pred Tobom kleči
Nazdravljaj, loči, žderi...
Zaboravi svoje riječi.
I na sebe se poseri.

POEZIJA REMONTIZMA: BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
minskih polja i mutne vode,
brda joj kite rovovi stari
nad njima silni apači brode.
Čini se to je zagađen kraj
gdje vlada samo "otmi" i "daj".

Srušene kuće svečano ćute
u mirnoj sjenci, bez starog krova
oružje tapa niz tajne pute
a obnoć pere prljava lova.
Pa ti se čini, u momentu
igraju kile u parlamentu.

A dileri, uz dobru drogu
tableta trista i špricu mnogu
od Bosne Zapad napravit mogu.

I duh evropski tu puni torbe.
Izvlači korist iz pretvorbe.
U preduzeća ulaže stara,
uz masne kamate, brdo para.
Lijekove stare i hranu tuši
I opran novac uz jagnje suši.

U gori stabla leže ko živa
niz njih se kiša kisela sliva
dok pod njom gori najmanji list.
U parlamentu, sjajna ko srma
znojava glava zakonom drma
i pravi prvi profit čist.

Na kraju, gledaj, dolar se smije.
Ko da nas nikad ni bilo nije.

Ljudi od plastelina

Cmik nije ni izumitelj ni trgovac nego vojnik. Mnogo godina proveo je stražareci, i izmislio je tronožac na dvije noge. Na njemu stražar može malo posjediti, ali ako zakunja, prevrne se, i odmah se probudi. Kad odsluži svoje ratovanje, Cmik će se vratiti u svoje selo i otvoriti prodavnicu dvonožnih tronožaca.

Pe Ki je po nacionalnosti mandžurinac. Ima čin generala. Mandžurija ima dva puta više generala nego tenkova, i jednak broj konja. Pe Ki je general carske biblioteke. Njegovo oružje su štapovi sa peruškama, kojima prašini zadaje udarce. Kao i većina generala, Pe Ki nije pismen, i ne troši svoje plave oči na čitanje. On u biblioteci namiguje suprugama drugih generala. To nije moralno, ali je uzbudljivo. Ako je neka generalica viša od Pe Kija, on stane na neku knjigu. Najdeblja knjiga u biblioteci je popis generala u Mandžuriji.

Kissi Son je sin poglavice, i neće da bude ratnik. Ali poglavica nćce ni da čuje za to što Kissi neće. Kissi hoće da bude bubnjar. Ali poglavica neće da čuje ni za ono što Kissi hoće. Za rođendan mu je poklonio koplje, ali umjesto da njime lovi antilope, Kissi ga je prepolovio i kao palicama udarao po tam-tamovima. I probušio ih. Sad se krije od poglavice. Ako ga poglavica uhvati, Kissi neće biti ni ratnik, ni bubnjar, nego tam-tam.

Princeza Klota  udala se za princa Pira. Bilo je to ovako: Jednog dana šetao se Princ vrtom i čuo neku djevojku kako pjeva. Bila je to Klota. Oženio se njom. Tek kasnije do njih je došla priča o bogatom ali gluhom princu, koji se oženio siromašnom i nijemom djevojkom.

Kralj Alvin je mnogo godina proveo u ratu, i vratio se iz njega kao jedini pobjednik. Dočekali su ga dvorjani, i požurili da mu skinu oklop. Kaciga je bila teška, morali su je vezati, provuci konop kroz halke na kapiji i upregnuti volove, da je podignu. Ali, ispod nje, unutra nije bilo Alvina. Oklop je bio prazan. Brže bolje su vratili kacigu i odvezali je. Kralj je onda okrenuo konja, mamuznuo ga i odjahao u neki novi rat. Baš tako je bilo.

Ažbahan: Na dvoru agakana nekada davno postojalo je čudno zanimanje: strahopaž. Dužnost strahopaža je da se boji umjesto Kana. Ažbahan je jedan od strahopaževa. Njegova dužnost je da se boji rata, bolesti i mraka. Ne jede, ne spava, ne govori... što se on više bude bojao, to će kan duže živjeti. Iz Mongolije se ovo zanimanje raširilo po cijelom svijetu. I danas vladari žive od straha svojih podanika.

Saki je najstariji carev samuraj. Svi znaju da od njegove četiri ruke dvije nisu prave, ali ne znaju koje, i čuvaju se da napadnu njega ili cara. Ono što niko ne zna, osim cara, to je da Saki nema ni jednu ruku. Obje je izgubio braneći cara. Kad mu je car ponudio penziju, Saki je kleknuo i rekao: "Ne boje se neprijatelji Sakijevih mačeva, nego Sakijevog srca." I car ga je ostavio u službi.

Princeza Shanida imala je dvije velike ljubavi: zavjese i vjeverice. Sada ima samo jednu: preparirane vjeverice, punjene krpicama poderanih zavjesa.

Guza-Car je bio mudar i lijep vladar i muškarac. Ali je imao jednu manu, po kojoj je dobio nadimak. Brada mu je ličila na guzu. Svi koji bi o tome glasno progovorili, bačeni su sa najviše kule njegovog dvorca. Kad je pobacao sve podanike, pogledao se u ogledalo i sam sebi rekao da mu brada stvarno liči na guzu. Potom je i sam skočio sa kule. Zabio se u zemlju, ali samo do brade.

Bikula je cara vjerno služio, i nalazio mu se u nevolji, sve dok jednom nije, spašavajući carevu čast, izgubio svoj život. Na tom mjestu nikla je čuvarkuća. Kad se ujutru otvore na njoj dva cvjeta, Caru se učini da ga to gleda njegov vjerni Bikula.

Možda su svi cvjetovi oko nas oči dobrih ljudi koji su nam učinili dobro a da mi to nismo znali.

Princezu Sita je zli zmaj zatvorio u najvišu kulu svog zamka. Njega nije strah da će se neki vitez uspeti na kulu uz kosu zarobljenice, jer je princeza ćelava. Ona ipak ne gubi nadu. Zna, ako je djevojka dovoljno uporna, da se bajka na kraju obistini. Zato ona sada plete pletenicu od svojih obrva.

No Tsu je Glasnik Svile. Njegov zadatak je da nosi poruke ispisane na svili. Takve poruke pišu carevi jedni drugima, i najčešce se radi o bračnim ponudama, objavama rata i smrtnim presudama. Glasnikova dužnost je da svilenu ešarpu sa porukom preda na vrijeme, i da nikom osim caru ne dozvoli da je pročita. Jednom je No Tsu krišom, usput, pročitao jednu ešarpu, i otkrio da je napisana jezikom poezije. Od tada je, iako je to bilo strogo zabranjeno, čitao sve poruke. Car je saznao za to. Dao je No Tsuu da ponese dvije poruke. U prvoj je pisala njegova smrtna presuda, u drugoj da se ubuduće poruke imaju pisati običnim jezikom. Samo prva bila napisana jezikom poezije.

Torito je oduvijek želio da ga se ljudi plaše. Ali, bio je dobar i miran, i ta mu se želja nije mogla ostvariti. Zato je napravio strašnu masku, sa zlim očima, šiljatim rogovima i gvozdenim zubima, načinjenim od puščanih čahura. Sa zubima je napravio grešku. Kad sa one strane maske Torito urliče i zavija, sa ove se čuje muzika. Biti zao jednako je teško kao i biti dobar.

Ugeon : Od kad je počela buna, carica svako veče moli cara Ugeona da skine oklop prije nego što sa njom legne u krevet. Car se, međutim, boji urote, da će ga bez oklopa ubiti u krevetu. Svako jutro carica ustaje nagnječena i izgrebana, ali ne pomišlja na na razvod, jer joj žao da izgubi muža kome je žao da izgubi prijesto.

Grizlijev Nokat je, dok je bio mladić, prosio poglavicinu kćer. Poglavica mu je naredio da kao dokaz hrabrosti donese krzno i šape velikog grizlija, kojeg se bojalo cijelo pleme. Crveni Nos je savladao grizlija, ali ga nije ubio. Poglavici je donio grizlijev nokat, za koji se vjeruje da plemenu donosi sreću. Poglavica se razbjesnio i povikao: "Hoceš li tim noktom ugrijati svoju porodicu? Hoćeš li njime nahraniti moje unuke?" "Neću", odgovorio je Grizlijev Nokat, "ali ću ih naučiti da se ne boje slabijih od sebe." Poglavica mu je dao ruku svoje kćeri. Danas Grizlijev Nokat sjedi ispred svog vigvama i čudi se turistima koji se čude njemu.

Čouhota živi u Njujorku, i treba mu kaput. Zato je uzeo dvije fanfare sa bicikla i zavezao ih zajedno sa đonovima za svoje cipele. Dok cupka na hladnoći u podzemnoj željeznici, Fanfare sviraju. Odrasli žure i ne daju novac za neobičnu muziku. Ali djeci se ona dopada, i bacaju pred Čouhotu bombone. Za bombone u Njujorku niko ne daje kaput. Čouhota ga je na kraju načinio od bombona. Odrasli misle da ćaknut i brzo prolaze pored njega. Djeca misle da je bogat i dive mu se. Niko u Njujorku nema kaput od bombona.

Gorgonzo je odmetnik. Spava jednim okom otvorenim, jer je stalno na oprezu, zbog detektiva koje Car šalje da ga uhvate i pogube, zajedno sa njegovom bandom. Jednog dana dosadilo mu je da bježi, poželio je da se naspava, otišao je na dvor, ubio cara i sam sjeo na prijesto. Ali sad spava sa oba oka otvorena. Jednim paze na detektive, a drugim na svoju bandu.

Grof Traubenrot je čuvar carskog vinskog podruma. Ima tri para očnih kapaka i velike oči koje su u mračnom podrumu oslijepile. Kad uđe car u podrum, sa bakljom, Traubenrot mora da zatvori prvi par kapaka, i ne može da vidi cara. Kad ga pozovu u veliku dvoranu, za sto pretrpan jelima i svijećnjacima, grof mora da sklopi dva para kapaka, i ne može da vidi ni carevu ženu. A kad ga izvedu u polja i vinograde obasjane suncem, Traubenrot mora da čvrsto stisne i treći par kapaka. Samo kad ostane sam u mračnom podrumu, i sklopi sve svoje kapke, on može da vidi. Vidi sebe, kad je bio mlad, kako se grli sa svojom vjerenicom u vinogradu, i vidi mladog cara kako dolazi, odvodi njegovu vjerenicu, i uzima je sebi za ženu.

Laj ima dvoja usta, tako da može da jede i govori istovremeno. Hrani se ljudima koji ne vjeruju da ima proroka koji uvijek govore istinu. Laj neprestano ponavlja da ne treba nikome vjerovati, pa čak ni njemu. Svako mu na kraju povjeruje. Na kraju.

Hututumba je nekada bio ratnik sa velkikom halkom u nosu. Sada zabavlja mornare na brodu, tako što skače kroz tu halku, kao da preskače konopac. Kad neki ratnik uzme od vrača kredit, kao znak da je dužan kroz nos mu se probije halka. To je kamata. Ako ratnik ne može da vrati dug u dogovorenom roku, vrač mu stavi veću halku, ili za nju veže lanac i ratnika odvede trgovcu robljem i proda. Kad Hututumbu pitaju šta je kamata, on odgovori "Ono čime se ratnici vuku za nos."

Princeza Gota obožava nakit. Satima se priprema za izlazak pred prosce i stvalja na sebe bisere, zlato, dijamante, rubine, safire, ogrlice, narukvice, krunu, naušnice, prstenje i ukosnice. Nakit na kraju bude toliko težak da se princeza pod njim sruši prije nego što dode do prosaca.

Margareta  ima haljinu koja podsjeća na latice. Kad se uplaši, ona haljinom pokrije lice, i otkrije noge pune bodlji. Strah cvijeće pretvara u trnje.

Kraljević Gopion se rodio sa lijevom rukom na desnoj strani i desnom rukom na lijevoj strani. Kada je malo porastao i dobio mjesto za kraljevskim stolom, počele su nevolje. Na dvoru je bilo zabranjeno jesti lijevom rukom, a kada je jeo desnom, svakome je smetao. I, otjerali su ga. Poslije mnogo godina vratio se na dvor sa klavir-kragnom. Kada je požeo da svira, svi za stolom su prestali da jedu. Odjednom su svatili da ruke ne služe samo za trpanje stavri u usta i džepove.

Spajk ima zjenice kao proreze na štednim kasicama. Svi misle da je škrt, jer živi kao siromah, a znaju da je zaradio čitavo bogatstvo prodajući kralju tajne svojih najboljih prijatelja. Ali istina je drugačija. Spajk je u svom poslu naučio da nikome ne treba vjerovati. On bi sad u starosti rado trošio svoje bogatstvo, ali kad ga je sakrivao, nije vjerovao ni sam sebi. I sad ne može da ga pronađe.

Crna hronika

RADIOAKTIVNI HUGGO BOS
M.K. je dobio teže opekotine ispod pazuha nakon što je koristio na pijaci kupljeni (za 20 DM) deodorant Huggo Bos.

ZASPALA ISPOD HAUBE
Nakon što je provela dva sata ispod haube za sušenje kose, jer je zaspala, F.K. je u teškom stanju dovezena u stanicu hitne pomoći. Ljekari se još uvijek bore za njenu frizuru.

PENZIONERKU UJEO PAS
Penzionerku T.E. ujeo je pas lavrador, kada mu je pokušala oteti kost. “Ja sam je prva vidjela” izjavila je unesrećena pošto joj je ukazana pomoć.

UDARIO GA GOLUB
U neposrednoj blizini sebilja (Baščaršija) na maloljetnog D.S. naletjelo je jato golubova i nanijelo mu niz udaraca, od kojih su neki izazvali krvarenje iz nosa i usana.

NEUSPJEŠNO SAMOUBISTVO
K.H. pokušala je izvesti samoubistvo davljenjem u Miljacki. Srešom, prolaznici su je na vrijeme izvukli, ali će biti zadržana na Klinici za kožne bolesti.

FATALNI 4. JULI
K.M. dovezen u hitnu pomoć na ispiranje želuca, nakon prijema povodom 4. jula, dana borca. “ Jedva čekam 27. juli” , izjavio je unesrećeni odmah po dolasku svijesti.

OSUO SE I POTONUO
Ž.J, rudar, nakon što se napio vode iz Jablaničkog jezera, još uvijek se nalazi na aparatima za održavanje života. “Samo se osuo, i potonuo”, navode očevici .